Trideset i pet godina samostalnosti pod dominantnom upravom našeg mudrog vrhovništva Lijepu našu pretvorilo je u Otrovnu njihovu: zemlju koja je usprkos golemim europskim milijardama, što su nam iz Bruxellesa harno udijelili da bismo se dodatno civilizirali, te usprkos ponosnim novobogatašima i dobro fudranim političkim skorojevićima, od bisera na zemlji naočigled postala rasadnik nebrojenih kancerogenih, mafijaških i divljih smetlišta. A što su državni dužnosnici bolje plaćeni, to ona jače bujaju.
Gotovo da nema ni jedne jedine županije koja je efikasno riješila problem zbrinjavanja svog vlastitog otpada i zaštite okoliša, što je naročita sramota onih najbogatijih, turistički najposjećenijih i po definiciji najproduktivnijih u proizvodnji smeća. S takvim pretpostavkama, uvoz još gotovo milijun tona stranog smeća godišnje (podaci izneseni samo za 2024. kreću se oko 870 tisuća tona!) predstavlja neprijeporno ciljanu veleizdajničku rabotu, operaciju svjesnog zagađenja hrvatskog životnog okoliša i nanošenja trajne štete svim budućim generacijama, a sve nauštrb enormnog i brzog bogaćenja nekolicine odabranih.
Cjelokupna infrastruktura gospodarenja otpadom u Hrvatskoj nefunkcionalna je improvizacija, fatalno opterećena sporom izgradnjom regionalnih centara za zbrinjavanje otpada i brzim popunjavanjem kapaciteta lokalnih odlagališta, a što onda posljedično rezultira metastazama nepropisno uskladištenog i opasnog otpada.
Glavni grad svih Hrvata ima kronični problem odlagališta Jakuševec, makar je njegov bivši gradonačelnik u svojih šest uzastopnih mandata bar u šest navrata odlazio u Beč na studijska putovanja kako bi navodno pod Sljemenom implementirao njihova iskustva projekta urbane spalionice. Od svih bečkih inovacija najviše su ga, međutim, naposljetku impresionirale fontane.
Otpad iz Dalmacije vozi se do Karlovca
Dalmacija se ili guši u ilegalnim otrovnim jamama ili suhim zlatom plaća odvoz svojega vlastitog smeća: Split sa susjednim općinama Tučepi, Podstrana i Dugopolje intenzivno puni zadnje kapacitete odlagališta Karepovac, dok regionalni centar RCČO Lećevica još ni izbliza nije u funkciji.
Zadar se jednako suočava s procesom zatvaranja dugogodišnjeg odlagališta Diklo i pritiscima da stavi u pogon CGO Biljane Donje.
Grad Dubrovnik i njegove pelješke općine brinu prilično fatalne brige: odlagalište Grabovica zatvara se zbog prepunjenosti, a izgradnja RCGO Lučino razdolje kasni, dok još uvijek nisu jasno ni definirani strogi ekološki standardi takvog objekta na poroznom krškom tlu. Otpad s hrvatskoga juga tako nerijetko završava u ilegalnim kopovima inventivnih općinskih komunalaca i raznim divljim deponijima, ili se odvoz plaća sve do lokacija udaljenih više stotina kilometara, čak do Karlovačke županije.
Grad Gospić i općina Lovinac središte su trenutno najveće hrvatske tragedije, u kojoj se zdravlje budućih generacija očito svjesno žrtvovalo za masne koruptivne profite dobro umreženih kriminalno-političkih hobotnica. Dokumentirano je da je glavni državni inspektor Andrija Mikulić tražio za sebe pola milijuna eura mita u zamjenu za institucionalnu šutnju i zataškavanje ove razbojničke rabote. Znatne količine ilegalno zakopanog plastičnog i industrijskog otpada otkrivene su i u kamenolomu blizu grada Benkovca.
Grad Senj također je opterećen istragama i sporovima oko nepropisnog dovoženja i skladištenja otpada, a čak i poslovično uredna Varaždinska županija i Varaždin imaju višegodišnji neriješeni problem baliranog otpada u Brezju, čija sanacija košta kao svetog Petra kajgana.
Ilegalno skladištenje locirano je i u Krapinsko-zagorskoj županiji i tamošnjoj općini Bedekovčina, kao i u Ogulinu, gdje je odlagalište Sodol pritisnuto naglim porastom golemih količina otpada iz drugih krajeva.
Otpadna agonija muči i Istru: grad Pula i općine Medulin i Banjole hrvaju se s preopterećenjem ŽCGO-a Kaštijun tijekom ljetne sezone, a u Pazinu bivši industrijski kompleksi, poput "Istraplastike", desetljećima čekaju na sanaciju velikih količina nepropisno ostavljenog otpada... To je samo dio hrvatskog smeća za koje se dosad donekle znalo gdje završava, a razmjere onoga što je gurnuto duboko ispod državnoga tepiha možemo samo nagađati, kao i lokacije na kojima se skriva uvezeni strani otpad.
Ništa tu nije slučajno
Ovaj nered, sve češće upozoravaju analitičari, nije nipošto slučajan niti je puki plod potrošačke i upravljačke stihije: kaos služi interesima odabranih pojedinaca koji osobno beru strahotne profite ne obazirući se na nepovratnu štetu i masovne implikacije po zdravlje najmilijih im i sve rjeđih i malobrojnijih Hrvata. Nije slučajno niti razvodnjavana zakonska regulativa i procedure nadzora nad distribucijom i uvozom smeća, pa tako i onog kancerogenog i opasnog za koji u Hrvatskoj ne postoje adekvatni sustavi obrade i skladištenja. Problemu rješavanja ilegalnog i otrovnog otpada zato u nas svakako valja pretpostaviti hitno uklanjanje onog ljudskog sa svih položaja moći: nekontrolirano generiranje i bujanje prvog isključiva je posljedica njihove profiterske volje.
Kako to rade razvijena društva na našem kontinentu; kako o svom otpadu i svojim ljudima brine doista odgovorna "civilizacija"? Moderni europski pristup gospodarenju otpadom transformirao je odavno nekadašnje nepoželjne "spalionice" u vrhunska postrojenja za pretvorbu otpada u energiju (Waste-to-Energy ili WtE).
U sklopu kružnog gospodarstva i cjelokupne energetske tranzicije, ti moderni objekti više nisu samo zamjensko rješenje za odlagališta, već centralni stupovi moderne urbane infrastrukture, gradskoga grijanja i proizvodnje električne energije. Europa primjenjuje strogu regulativu u pogledu zaštite okoliša, pri čemu je koncept spaljivanja usko povezan s piramidom gospodarenja otpadom: smanjenje količina, ponovna uporaba i recikliranje imaju prioritet u ovom lancu, dok se nepovratni miješani komunalni i industrijski otpad masovno iskorištava kao korisni energent.
Glavne karakteristike suvremenih sustava su tzv. spaljivanje na rešetki (Grate Incineration). To je najzastupljenija EU tehnologija u kojoj se otpad polako kreće kroz komoru za izgaranje na temperaturama višim od 850 Celzijevih stupnjeva, što jamči potpuno uništenje organskih tvari i svih patogena. Toplina proizišla iz tog izgaranja koristi se potom za grijanje vode i stvaranje korisne pare koja pogoni turbine za proizvodnju električne energije ili se izravno šalje u mrežu toplinarstva za grijanje kućanstava i pripremu tople vode.
Najskuplji i tehnološki najnapredniji dio postrojenja, koji često čini i više od 50 posto ukupne investicije u spalionice, uključuje elektrofiltre, vrećaste filtre, mokre perače dimnih plinova (scrubbere), katalitičku redukciju te primjenu aktivnog ugljena za hvatanje teških metala, dioksina i furana. Nakon takvog izgaranja, od otpada naposljetku ostaje samo šljaka (bottom ash) i leteći pepeo (fly ash).
Primjer iz Austrije
Šljaka se potom podvrgava magnetskoj i separaciji obojenih metala (aluminij, bakar), nakon čega se koristi u građevinarstvu kao također korisni agregat. Leteći pepeo i ostaci od čišćenja plinova zbrinjavaju se kao opasni otpad u za to osiguranim rudnicima.
Beč se u svjetskim razmjerima smatra zlatnim standardom kad je riječ o dobroj integraciji postrojenja za obradu otpada u urbanu jezgru. Nije se Milan Bandić godinama džabe kleo u implementaciju bečkog iskustva u Zagreb, da bi iza sebe na kraju ostavio samo prepun Jakuševac, dugove do neba i dobro fudrane rodijake i političke partnere.
Nositelj bečkog sustava je gradsko komunalno poduzeće Wien Energie, koje upravlja s nekoliko lančano uvezanih objekata, od kojih su najpoznatiji Spittelau, Pfaffenau i Simmeringer Haide. Postrojenje Spittelau, smješteno u samom središtu Beča, nedaleko od stambenih četvrti i sveučilišnih kampusa, jedinstveno je u svijetu i datira još iz 1971. godine, a nakon velikog požara 1987. godine, gradske vlasti odlučile su ga obnoviti u novoj funkciji: dizajn je povjeren poznatom austrijskom umjetniku Friedensreichu Hundertwasseru.
Njegov uvjet za prihvaćanje projekta bio je da postrojenje primijeni najstrože moguće ekološke standarde čišćenja plinova. Šarena fasada, zlatna kugla na dimnjaku i zasađena stabla pretvorili su industrijski objekt u turističku atrakciju i simbol suvremene ekološke osviještenosti.
Spittelau godišnje preradi oko 250 tisuća tona miješanog komunalnog otpada. Komparacije radi, 37 tisuća tona stranog uvezenog otpada u Liku pojeo bi u nešto više od mjesec dana (naravno, pod uvjetom da nije riječ o opasnom otpadu za koji postoje posebni protokoli, što je, na našu žalost, u ovom slučaju bolna istina). Spittelau od smeća proizvedenom toplinom opskrbljuje više od 60 tisuća bečkih kućanstava, dok električnom energijom dodatno napaja oko 50.000 kućanstava.
Pfaffenau u bečkoj industrijskoj zoni Simmering drugi je bečki ponos i predstavlja jedno od najmodernijih europskih postrojenja za pretvaranje smeća u energiju.
Preradi dodatnih 250.000 tona bečkog otpada godišnje, uz energetsku učinkovitost od 80 posto.
Treća karika u ovom lancu je Simmeringer Haide i baš on je ono što Hrvatima nakon ličke afere svakako treba, ako se političkom voljom ne zaustavi uvoz kancerogenog smeća iz inozemstva: postrojenje specijalizirano za spaljivanje opasnog otpada, medicinskog otpada i zagađenog mulja te za pročišćavanje otpadnih voda. Ovdje se primjenjuju iznimno visoke temperature i specijalne rotacijske peći kako bi se neutralizirali kemijski spojevi.
Bečki model uzorne brige o okolišu i zbrinjavanju smeća, međutim, ne čine samo uređaji i pročišćivači, peći i dimnjaci, već prije svega odgovorni dužnosnici i političari, te dugogodišnji efikasan sustav i duboko ukorijenjena filozofija upravljanja urbanim resursima. Široka prihvaćenost ovog projekta u javnosti postignuta je njegovom potpunom otvorenošću za sve upite i detalje. U sklopu objekata poput Spittelaua djeluju edukacijski centri, a organizirane ture redovito ugošćuju školske skupine, građane i međunarodne delegacije. Isti trend baštine i sjeverni gradovi poput Kopenhagena i Osla.
Iz hrvatske perspektive, u kojoj se besprimjeran zločin prema ljudima i okolišu relativizira prozivkama oporbe, te zataškavaju i od birača kriju čak i detalji očiglednog kriminalnog posla uvoza nekoliko desetaka tisuća tona opasnog otpada iz drugih država te njegova odlaganja u djevičanski lički krajolik, nadomak bistrih krških vodotoka i usta hrvatske djece, o bečkom i europskom iskustvu zasad možemo samo sanjati.
Valja ponoviti: da bi se odgovorno, dugoročno i kvalitetno zbrinuo ilegalni i opasni otpad, najprije iz svih institucija valja ukloniti onaj ljudski.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....