Dugo najavljivana “vruća jesen” u Hrvatskoj je naposljetku ispala tek meteorološki izraz, a odnosila se jedino na neobično visoke temperature koje su nas pratile sve do sredine prosinca.

Sindikalne organizacije, nakon prošloljetnog uvođenja kriznog poreza (i činjenice da je hrvatski PDV veći za pet ili šest posto od onoga u zemljama jugoistočne Europe, dok u zemljama Europske unije veći porez plaćaju samo Šveđani, Danci i Mađari!) i povećanog broja otkaza, bučno su najavljivale val prosvjeda, a ljeto su nazvale “nekom vrstom zatišja pred buru”.

No, ni takozvani harač i rastuća stopa nezaposlenosti, kao ni smanjenje kupovne moći i niz afera u kojima se našla hrvatska politička elita, nisu doveli do kanaliziranja nezadovoljstva. Sindikalist Krešimir Sever znao je kazati kako su građani, “s obzirom na situaciju, odavno trebali biti na ulicama”.

Kad tamo - na ulicama tek šetači i zaljubljeni parovi. Podsjetimo, nedavni, bučno najavljivani sindikalni prosvjedi okupili su jedva 300 ljudi u Vinkovcima (u rujnu), u Osijeku ih je bilo oko 500, sličan broj pojavio se i u Splitu, a u Zagrebu tisuću.

- Za razliku od Zapada, gdje se kultura prosvjeda razvijala godinama, u Hrvatskoj je prvo na vlasti bio sustav koji nije priznavao nikakve prosvjede, a potom je politika devedesetih kod građana stvorila svijest da su, ako prosvjeduju, rušitelji države. Ljudi moraju shvatiti i počinju shvaćati da to nije tako, već da izlaskom na ulice državu mogu samo ojačati - kaže Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnog hrvatskog sindikata.

Nema solidarnosti

Po njegovim riječima, u Hrvatskoj “nedostaje solidarnosti između različitih društvenih skupina, jer iako su građani iznimno osviješteni i senzibilizirani kada se radi npr. o akcijama na nacionalnoj razini gdje se prikupljaju sredstva, ta solidarnost još ne postoji”.

- Ljudi moraju shvatiti da je javno izražavanje nezadovoljstva javno izražavanje slobode. Moramo još puno učiti i shvatiti da je takav oblik izražavanja dobar jer to propuhuje demokraciju - tvrdi Sever.

- To što nema kulture prosvjeda posljedica je pedeset godina života u socijalizmu pa zato i ne postoji tradicija. A kada smo se malo probudili i počeli prosvjedovati, vidjeli smo da to nema smisla: 50 tisuća potpisa za Preradovićev trg, demonstracije, prosvjedi, a Bandić ne sluša glas naroda i radi što hoće - kaže poznata psihologinja dr. Mirjana Krizmanić. Ona kaže kako “kod naših ljudi postoji i mrvica straha”.

- Ljudi se boje da ih se ne vidi, slika ili snimi na prosvjedima. Problem je što nitko narod ne podučava, nitko ne kaže da je stvarna moć u rukama naroda. Mi smo zapušteno društvo u kojemu se ni mlade ne uči da je demokracija u narodu, da je narod snaga koja može i mora zahtijevati smjenu onih koji su na vlasti. I zato se može kazati da u Hrvatskoj nema kulture prosvjeda - drži dr. Krizmanić.

Zoran Pusić, aktivist Građanskog odbora za ljudska prava, ipak drži da demokratska kultura prosvjeda u Hrvatskoj ima plodno tlo:

- Ako se nije primila kultura prosvjeda, onda još treba raditi na tome. Taj oblik civiliziranoga građanskog neposluha treba njegovati. To je dobar ventil da građani izraze svoje nezadovoljstvo, kada se već nezadovoljstvo ne može artikulirati preko vašeg saborskog zastupnika. Mi smo kroz nevladine udruge uvijek njegovali prosvjede u okviru zakona i postupne promjene. Nisam pobornik revolucionarnih promjena koje često završe nasiljem, već upornih argumentiranih prosvjeda koji donose promjene. Mislim da ipak u Hrvatskoj ima kulture prosvjeda, ima i prosvjeda i dokle god građani mirno prosvjeduju i izražavaju svoje mišljenje, makar se ne slagali s njihovim zahtjevima, apsolutno ih treba podržati.

NINA KLJENAK, SRĐAN BRAJKOVIĆ