Šuma Rosinjača na južnom prilazu gradu Osijeku postala je krvave 1991. poprište najtragičnijeg događaja tijekom opsade grada na Dravi. Iako je o njemu snimljen film, pa i napisana knjiga i dalje se radi o neispričanoj priči. Priča je to o herojstvu i požrtvovnosti malog, običnog čovjeka, velikog srca. Štoviše njih 16! Ovog puta ispričat ćemo ju kroz priču jednog od onih koji su kobnog 5. prosinca 1991. u njoj položili svoj život – Ivice Babaje. Njegova obitelj, prijatelji i suborci po prvi put nakon 32 godine progovaraju o tragediji koja je izmijenila njihove živote.
Ivičini roditelji u Osijek su se doselili nakon 2. svjetskog rata iz Imotske krajine "vlakom bez voznog reda". Oženili su se, 1960. dobili sina Marinka, a 1964. rodio im se i Ivica. Živjeli su u gradskom naselju Filipovica na jugozapadnom ulazu u Osijek. Prijatelji iz ulice pamte Ivicu kao veselu osobu uvijek spremnu za druženje iako je njegovo djetinjstvo obilježio nenadoknadiv gubitak. Otac Ivan preminuo je kada je Ivica imao tek 8 godina. Njegov brat Marinko nedugo potom otišao se školovati u Zagreb pa Ivica ostaje živjeti s majkom Marijom koju su svi znali po nadimku Vinka. Volio je igrati i pratiti nogomet, osobito Hajduk, a za Veliku Gospu hodočastio bi u Aljmaš. Nakon završetka osnovne i srednje ugostiteljske škole Ivica je radio kao konobar u više poznatih osječkih lokala. Poznanike i prijatelje tako je stjecao svaki dan, a njegove dobrodušnosti prisjeća se Ivica Kolak:
"Poznavali smo se od 1980., a poznanstvo je s vremenom preraslo u prijateljstvo jer smo se počeli svakodnevno družiti na Korzu ili u gostionici Teferić u kojoj je Ivica radio, a u koju sam ja kao student rado zalazio. On je bio uvijek vedar i nasmijan ma što god bilo. Nikada nisi mogao znati kako se ustvari osjeća jer taj osmjeh nikada nije skidao s lica. Njegova dobrodušnost i plemenitost mogla se je vidjeti u mnogo čemu. Recimo došao sam jedne subote jesti, očekivao sam plaću u ponedjeljak i u tom trenutku nisam imao prebijene pare. Ivica je mene i prijatelja u istoj situaciji počastio. Rekao je sjedite, jedite, ne brinite, platit ćete kada budete imali. Takav je to čovjek bio. On je živio da pomaže drugima. Nikada nije pravio razliku među ljudima i nije mu bilo bitno tko je u društvu Srbin, musliman ili katolik."
I zaista Ivica nikada nije gledao drugačije na ljude zbog njihove vjeroispovijesti ili nacionalnosti. Oženio se za Senku Nikolić, po vjeroispovijesti pravoslavku, a 1989. dobili su sina Borisa. U to vrijeme Ivica je radio u popularnoj gostionici Zagreb, a s kumom Ivanom Žderićem otvorio je jednu od prvih osječkih videoteka.
Planirao je kupiti kafić Šangaj u središtu Osijeka, urediti ga i voditi no san o vlastitom lokalu nikada nije ostvario. Planovi se mijenjaju i obitelj Babaja seli se u Njemačku. Boris je tada imao tek jednu godinu no majka mu je kasnije otkrila kako se Ivica dok su drugi iz Hrvatske bježali u Njemačku vratio braniti rodni grad:
"Živjeli smo u Karlsruheu, a onda je počeo rat. Tata nije mogao mirno to promatrati. Mene i majku sklonio je kod svojeg strica u Lagenfeld kod Kölna. Rekao je da ide odraditi otkazni rok i da se potom mora vratiti u Osijek braniti grad. Međutim nije otišao odraditi otkazni rok već je odmah nakon dva dana krenuo u Hrvatsku. Naravno da se mama teško nosila s time."
Po dolasku u Zagrebu Ivica se na autobusnom kolodvoru susreo s bratom Marinkom koji se sa suzama prisjeća njihovog posljednjeg susreta:
"Rekao mi je da ide u Osijek u rat i da ne želi da njegovom sinu kasnije govore da mu je otac bio kukavica. Nisam mogao ni slutiti da ga vidim zadnji put. Da sam znao ne bi mu dao da ode. Ma ja mu ni u kojem slučaju nisam trebao dati da ide… No bio je nemirnog duha cijeli život, pomalo mangup. Da nije bio takav vjerojatno bi danas bio živ. Poznajući ga siguran sam da je bio spreman primiti metak za nekog drugoga, baciti se pred nekoga i zaštiti ga svojim tijelom. Takvog ga i zamišljam u ratu. ne bi mu nitko ništa rekao da je ostao u Njemačkoj gdje je imao sređen život, posao, obitelj… Znao je da će se kad-tad vratiti i da će morati pred lice onih koji su ostali braniti Osijek, a smatrao je da to ne bi mogao da je ostao u Njemačkoj."
Po dolasku u Osijek, početkom prosinca 1991., javio se u Mjesnu zajednicu Filipovica koja je imala jedan vod pri 106. brigadi Hrvatske vojske. Upisao se, zadužio naoružanje i čekao odlazak na prvu crtu. Zanimljivo, kao da se opraštao, stigao se prije odlaska na teren vidjeti sa svim prijateljima. S prijateljem Darkom Marksom popio je kavu i dogovorio da će se napričati kad se vrati s položaja. Stigao se vidjeti i s Ivicom Kolakom koji je živio na Sjenjaku i s njim popiti kavu, dok se sa Zdravkom Nailom vidio u Bosutskom naselju. I danas se Zdravko divi hrabrosti i domoljublju Ivice koji se vratio u poluokruženi grad napustivši siguran posao i dobru plaću, dok su neki vojni obveznici napuštali Osijek prerušavajući se u žene. Ivica ničime nije odavao zabrinutost i nije ga napuštao njegov vedar duh unatoč ratnom sivilu u kojem se našao. Otišao je u Rosinjaču i više se nikada nije vratio.
U šumi, koja je bila najisturenija točka južne obrane Osijeka, hrvatske su snage položaje počele držati koncem listopada 1991. Do tada je to bila ničija zemlja koju su uglavnom kontrolirali četnici, pobunjeni Srbi i Jugoslavenska narodna armija. Malo po malo položaj se uređivao, ali nedovoljno dobro. Takva situacija zatekla je i novoprimljene i neuvježbane pripadnike 2. bojne 106. brigade koje je dopalo držati crtu obrane na tom, pokazalo se, najkritičnijem mjestu. Svi su mahom, kao i Ivica, bili bez iskustva u borbenim djelovanjima i tako odgovornim zadaćama.
Kada je 5. prosinca na svim pravcima počeo snažan napad na Osijek Rosinjača je postala meta brojnih topničkih i tenkovskih projektila. Geleri koji su se rasprskavali šumom zasigurno su ranili, a možda i ubili dio skupine u kojoj je bio Ivica. Oni koji nisu stradali od projektila ubijeni su naknadno, po ulasku srpskih snaga u šumu. Njihova tijela ostavljena su ondje sve dok ih 13. prosinca nisu izvukli pripadnici Bojne Frankopan uz pomoć domaćih branitelja.
Ivičina obitelj bit će vječno zahvalna skupini komandosa, koja je pod vodstvom Mladena Mikolčevića Padobranca, izvukla tijelo Ivice Babaje iz dubine okupiranog teritorija, neprijatelju pred nosom. Osim Ivičinog, izvučeno je još 14 tijela. Za posmrtnim ostacima Mihajla Pelegrina još se uvijek traga. Mučne prizore snimio se snimatelj Mario Romulić, a u živom su sjećanju i danas Darku Marksu:
"Bio na položaju odmah do Rosinjače. Kada su ih dovukli u šatorskim krilima u ranu zoru 13.12. išli smo im pomoći stavljati ih u kamion. Ne volim se toga niti prisjećati koliko je mučno bilo."
Ivičin sin Boris se nakon pogibije oca s majkom vratio u Osijek gdje i danas živi sa suprugom troje djece. Najstariji Ivan ime je dobio po djedu. Sve ih odgaja na način – "budi dobar sa svima, no ne daj na svoje i nemoj zaboraviti." U šumi Rosinjača nije nikada bio i o ocu ne zna mnogo pojedinosti. Iako ga se ne sjeća, jako je ponosan te o onome što zna govori s puno emocija i poštovanja. Drago mu je da je to poštovanje pokazala i Republika Hrvatska dodijelivši njegovom ocu posthumno Red Nikole Šubića Zrinskog koji se dodjeljuje za junački čin u ratu. O očevoj pogibiji čuo je razne neprovjerene priče, a nada se kako će se jednog dana napokon i rasvijetliti taj, najtragičniji, događaj u obrani Osijeka 1991. godine.