Agonija liberalne Europe ili The agony of liberal Europe.
Tako je glasio glavni naslov na naslovnici svjetski utjecajnog The Economista od 24. listopada, ilustriran fotografijom kaosa uličnih prosvjeda kakve posljednjih tjedana viđamo diljem Europe. Taj naslov ujedno dođe i nešto kao dijagnoza sadašnjeg socio-političkog trenutka, točnija od vremena na satu.
Istina, povodi i “okidači” za prosvjede se razlikuju od zemlje do zemlje. Nisu iste pobude prosvjednika u Albaniji i, primjerice, Francuskoj. Isto vrijedi i za prosvjede u Grčkoj, Belgiji, Njemačkoj, Portugalu, Španjolskoj ili Italiji...
Bunili se protiv korumpiranosti vladajućih struktura (kao što je slučaj u Albaniji), zbog rasta životnih troškova i cijena stanovanja (npr. u Španjolskoj, gdje je neposredni “okidač” prosvjeda bio slučaj deložacije 87-godišnje Maricarmen Abascal iz njezina doma, ili zbog nezadovoljstva stanjem obrazovnog sustava (tako su počeli neredi u Francuskoj) - zajednički nazivnik im je ipak (egzistencijalni) strah za budućnost.
Nove generacije zgrožene u mogućnošću da bi mogli živjeti lošije od svojih roditelja. Uostalom, ne govori se tek tako o aktualnim prosvjedima kao izrazu nezadovoljstva generacije Z. Usto, svaku ekonomsku turbulenciju u Europi posljednjih godina pogoršava fenomen rastućih očekivanja. Nakon godina ekonomskog uzleta, svaki nagovještaj i najmanjeg kriznog razdoblja donosi situaciju u kojoj stvarni rezultati više ne prate očekivanja. To otvara put i rastu frustracija, a u politici – rastu ektremizma i populističkih opcija koje rastu na kritici “odnarođenih i korumpiranih (političkih) elita” i posebno političkog centrizma, dakle, svoj uspon temelje na nezadovoljstvima svih vrsta.
Što bi moglo poći po zlu?
Ili kako bi to kazala profesorica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu Marita Brčić Kuljiš u svojoj posljednjoj knjizi “U potrazi za slobodom govora”, istina, prije svega govoreći o fenomenu rastućeg populizma u politici: “Države su u krizi, a društva se radikaliziraju, što bi pak moglo poći po zlu?”.
Unatoč heterogenosti povoda za prosvjede u Europi, povezuje ih i to što iza njih uglavnom ne stoje političke stranke. Naravno da se političari onda pokušavaju “ukrcati” u taj “vlak” i navesti vodu nezadovoljstva na svoj (politički) mlin.
Tako, primjerice, Marine Le Pen, heroina francuske desnice, s mislima na kampanju za predsjedničke izbore 2027. pokušava uvjeriti birače da su upravo ona i njezino Nacionalno okupljanje “baš ta” politička snaga koja može uspostaviti red i zakon. Isto vrijedi i za predsjedničkog kandidata krajnje ljevice Jeana-Luca Mélenchona, koji od početka podupire studentske prosvjede. Njega francuska vlada proziva za poticanje nemira radi vlastite političke koristi što on, očekivano, negira.
Pred teoretičarima politike je tema – hoće li spomenuta agonija liberalne Europe značiti i agoniju klasičnog stranačkog sustava, odnosno tradicionalno shvaćenih stranaka, posredno i predstavničke demokracije. Uostalom, populistički pokreti preferiraju upravljačke modele izravne demokracije.
“Moderna Europa izgrađena je na pretpostavci da građani plaćaju poreze i poštuju zakone. Zauzvrat dobivaju dobre javne usluge, poput obrazovanja i zdravstvene zaštite, osobnu sigurnost i stabilno društvo koje slijedi određena pravila i propise. Ali ovaj ‘društveni ugovor’ je očito narušen”, kazao je za BBC analitičar Grégoire Roos, zadužen za Europu u think tanku Chatham House, dodajući kako se “europski politički mainstrem suočava s krizom vodstva, ali i legitimiteta”.
A gdje je tu Hrvatska? I kod nas se najavljuju prosvjedi. Dvije neovisne inicijative najavile su “štrajk mladih” (u duhu europskog pokreta “Youth Strike”) za 20. studenoga u više hrvatskih gradova, Od Osijeka do Splita i Dubrovnika...
E sad, srednjoškolcima bi se to moglo učiniti kao idealna prilika za “picavanje” s nastave. No, nejasna pozadina samih prosvjeda i prefiks ljevičarskih, koju su europski prosvjedi zaradili u dobrom dijelu ovdašnje javnosti, sigurno će utjecati na odaziv.
Prosvjede je zasad podržala Katarina Peović iz neparlamentarne Radničke fronte...
No, treba imati na umu kako mladi u Hrvatskoj dokazano nisu zainteresirani za politička pitanja. Podaci Programa međunarodnog društvenog istraživanja (ISSP) iz modula “Digitalna društva” pokazuju da je Hrvatska po interesu mladih (od 16 do 28 godina) za politiku na 17., pretposljednjem mjestu među 18 anketiranih europskih zemalja. Na skali od jedan do pet, političnost mladih u RH doseže 2,19, baš kao i u Mađarskoj, dok manji interes pokazuju jedino mladi Talijani (2,17)...
Nova era (a)političnosti očito počinje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....