StoryEditor
Hrvatska‘ostavimo prošlost‘

Eleonora Mandić, ratnica i SDP-ovka: Znamo tko je oslobodio Okučane, HOS-a nije bilo nigdje! Zato sam i skup doživjela kao provokaciju, zgrožena sam

17. svibnja 2020. - 08:06
Eleonora Mandić: Hrvatska je međunarodno priznata tek kada je HOS rasformiranTom Dubravec/HANZA MEDIA

Rođena Osječanka, Eleonora Mandić je 1991. kao 17-godišnjakinja otišla u rat. Ne u sanitet, nego s puškom na prvu liniju fronta.

Danas, trideset godina kasnije, živi u Splitu i predsjednica je Savjeta za ratne veterane SDP-a Splitsko-dalmatinske županije, a ujedno i SDP-ova kotarska vijećnica u Splitu 3.

Ovog tjedna Eleonora Mandić privukla je pažnju javnosti svojim člankom na portalu doktore.hitno.com (čija je jedna od suvlasnica i urednica), u kojem kritizira nedavno incidentno obilježavanje 25. godišnjice vojno-redarstvene operacije „Bljesak” u Okučanima, kada je zbog prisustva više ljudi u HOS-ovim majicama s ustaškim pozdravom „Za dom spremni” predsjednik države Zoran Milanović bio prisiljen napustiti skup.

„Zgrožena sam činjenicom da se danas na obilježavanjima vojno- redarstvenih akcija mogu vidjeti sve veća obilježja HOS-a i navodno starog hrvatskog pozdrava ‘Za dom spremni’, a obilježja stvarnih postrojbi koje su oslobodile zapadnu Slavoniju bila su tako nevidljiva”, napisala je, među ostalim, Mandić u tom članku, što je i bio povod za naš razgovor.

To je bila provokacija

Kako ste doživjeli skup u Okučanima i ljude koji su se tamo pojavili u HOS-ovim majicama s ustaškim pozdravom?

– Zastrašujuće. Zato što znam tko je bio u Okučanima 1995. godine, znam tko ih je oslobodio i znam da HOS-ove postrojbe tamo nisu bile. Nisu ni mogle biti, jer HOS je integriran u Hrvatsku vojsku još 1992. godine po nalogu predsjednika Tuđmana. Tako da sam ovaj skup u Okučanima doživjela kao provokaciju.

Vi ste poznavali ljude koji su prvi ušli u Okučane?

- Među prvima je ušla 81. gardijska bojna HV-a „Kumovi”, čiji je zapovjednik bio pukovnik Pave Vukelić Pajo, danas nažalost pokojni. On je u Okučanima i ranjen. Veliki dio te postrojbe je bio iz Orahovice, a kako sam i ja iz Orahovice, poznajem te momke i znam da nitko od njih ove godine nije bio u Okučanima.

Mislio sam da ste iz Osijeka?

– Rođena sam u Osijeku i tamo sam živjela, a baka i djed su mi iz Orahovice.

Kako je došlo do toga da kao 17-godišnja djevojka 1991. u Osijeku postanete dragovoljka Domovinskog rata?

– Kako sam ranije pošla u osnovnu školu, sa šest godina, tako sam 15. lipnja 1991. maturirala sa 17 godina. Deset dana kasnije desio se „crveni fićo” u Osijeku, baš u mom kvartu, i ja sam se 29. lipnja prijavila u zapovjedništvo 106. Osječke brigade.

image
Eleonora Mandić iz ratnih dana u Sarvašu, Nemetinu, Osijeku, Lipiku i Pakracu

Samo da podsjetimo, za mlađe čitatelje: govorite o slučaju kada je 31-godišnji Osječanin Branko Breškić 27. lipnja 1991. na križanju Vukovarske i tadašnje Klajnove ulice parkirao svog crvenog „fiću” ispred kolone tenkove JNA i iskočio iz automobila, da bi potom tenk zdrobio „fiću”, a ta je snimka obišla svijet. To je bilo u vašem kvartu?

– Da, u kvartu Sjenjak, u Vukovarskoj ulici. Ja sam to uživo gledala.

Momak iz crvenog “fiće”

I kako je to izgledalo uživo?

– Ljudi su bili šokirani, jako smo se uplašili za tog momka u „fići”, koji je tako hladnokrvno izašao iz auta. I par mjeseci kasnije sretnem ga u Trećoj gardijskoj brigadi, na prvoj crti u Sarvašu. I na kraju sam prošla s njim cijelo ratište u istočnoj Slavoniji.

Oprostite, rekli ste da ste se nakon „crvenog fiće” javili u zapovjedništvo 106. Osječke brigade, a sad spominjete Treću brigadu?

– Znači, javila sam se u 106. Osječku, ali mi tamo nisu dali da potpišem ugovor, jer sam bila maloljetna. Ali sam 20-ak dana pomagala u administraciji, nakon čega sam se prijavila u Treću gardijsku brigadu i s njima otišla na prvu liniju u Sarvaš.

Kako je dalje tekao vaš ratni put?

– U zimu 1992. dobila sam premještaj u 67. bojnu Vojne policije u Zagrebu, gdje sam radila u krim-službi. Tu sam provela nekoliko godina i moram reći da mi je to bilo dosta traumatično razdoblje.

Zašto?

– Izlazili smo na uviđaje kad bi pripadnici HV-a počinili samoubojstvo ili kakvo kazneno djelo. Ili dođeš po nekoga tko se nije odazvao mobilizacijskom pozivu i onda od ukućana doznaš da je čovjek već poginuo. Ili ti otvori vrata baš taj koga tražiš i vidiš da je čovjek već izgubio nogu, pa on kaže: „Ja bih se odazvao, ali kako ću bez noge?” S tim da sam i s tom 67. bojnom išla na ratišta, od Banovine do istočne Slavonije, gdje su me slali jer sam poznavala teren. Tako sam bila u Lipiku, Pakracu... Ukupno imam 767 dana borbenog sektora. Onda sam 1994. prešla u Ministarstvo obrane, u Glavni stožer.

HOS-ovci su bili ludo hrabri, ali...

Jeste li se tokom rata, odnosno do 1992. kada su integrirani u HV, susretali s HOS-ovcima?

– Ne. Ja ih nisam srela, ali oni koji su ih sreli rekli su mi da su bili hrabri, čak i ludo hrabri, i išli su uvijek prvi, čak i mimo naših zapovijedi, zbog čega su i ginuli. Također mi je rečeno da nisu imali stručno zapovjedništvo, pa je i to razlog njihovih velikih stradanja.

Kotarska ste vijećnica SDP-a u kvartu Split 3. Znate li da su za vrijeme rata upravo u ovom kvartu pripadnici HOS-a – ili barem ljudi koji su oblačili HOS-ovu uniformu – masovno izbacivali ljude iz stanova?

– Upoznata sam s tim, iako tada nisam živjela u Splitu. Znam da je bilo puno takvih slučajeva. I znam da je puno ljudi koji su to činili samo oblačilo uniforme HOS-a, a da zapravo nisu bili stvarni branitelji.

Kakvo je vaše mišljenje o HOS-u?

Smatram da je to bila paravojna formacija jedne političke stranke koja se htjela preko tih momaka dokopati vlasti i srušiti legalnu vlast Franje Tuđmana. Na kraju krajeva, mi smo međunarodno priznati tek kada je HOS rasformiran.

Znate li osobno nekog iz HOS-a?

– Ne. Zato sam još više iznenađena što je to ludilo s HOS-om i tim ustaškim pozdravom sada eskaliralo, pa ispada da su svi bili u HOS-u, a to naprosto nije istina.

Kako tumačite to ludilo?

– Meni se čini da je to političko pitanje i da netko želi manipulirati braniteljima. Mi u ratu nismo imali oznake ni HDZ-a ni SDP-a, nego HV-a. I nije bilo bitno je li nekome djed bio partizan ili ustaša, o tome se nije razgovaralo. Mi smo išli čista srca u obranu Hrvatske, njenih granica iz AVNOJ-a i Ustava iz 1974. godine, tako da smatram da mi nismo išli stvarati Hrvatsku, nego je obraniti.

Ustaše i Pavelić

Jeste li u ratu vi ili netko od vaših suboraca pjevali te ustaške pjesme?

– Netko je jednom donio neku kazetu s pjesmama tipa „Spustila se gusta magla...”, a taman tada su došli neki novinari s HTV-a, stariji ljudi, i objasnili nam tko su bili Pavelić i ustaše. To je nama otvorilo oči jer nismo ni znali tko je bio Pavelić.

Zar niste učili u školi o tome?

– Više smo učili o partizanima, o NOB-u, o sedam sekretara SKOJ-a, a Pavelić je nekako bio sporedan. Tako je bar meni ostalo, da on nije bitan.

image
Tom Dubravec/HANZA MEDIA

Kako je bilo biti žena i borac? Jeste li bili jedina žena u svojoj jedinici?

– U mojoj satniji su bile tri žene. Želim napomenuti da su sve žene u Domovinskom ratu bile dragovoljke. Mi nismo imali zakonsku obavezu da idemo u rat.

Što su vam roditelji rekli na tu odluku, s obzirom na to da ste bili maloljetni?

– Otac mi je radio u Zagrebu i rekao mi je: „Kćeri, dođi studirati u Zagreb.” Ali kad sam došla na prvu crtu u Osijeku i Sarvašu, više me nitko nije mogao natjerati da se predomislim. Odgajana sam da budem samostalna i da sama donosim odluke o svom životu, pa su to i moji roditelji prihvatili.

Što vam je bilo najteže u ratu?

– Moram priznati da pamtim samo lijepe trenutke. A ove situacije gdje sam bila životno ugrožena sada prepričavam kao anegdote.

Ostavimo prošlost u prošlosti

U svom članku ste se obrušili i na neke europske političare - mađarskog premijera Viktora Orbana i donedavnog predsjednika Europskog parlamenta Antonija Tajanija - koji u svojim istupima posežu za dijelovima hrvatskog teritorija. Kako tumačite da se nitko iz HDZ-ovih struktura ne buni protiv takvih izjava, već to iz vlasti čini jedino predsjednik države Zoran Milanović?

– To je vjerojatno zato što njima paše politika Orbana – vrlo desno orijentirana. I žele ukloniti neka građanska prava koja i Orban ukida, od prava na pobačaj nadalje.

Ljudi u Slavoniji, pogotovo ako su bili u ratu, često su desnijega političkog opredjeljenja. Kako to da ste vi završili u SDP-u?

– Moram priznati da je meni totalno nerazumljivo zašto su ljudi iz Slavonije otišli udesno i zašto HDZ tamo uvijek pobjeđuje. Ja sam u SDP-u završila jer mi je svjetonazorski bliži od HDZ-a.

Kako vam je živjeti u Splitu?

– Kad sam 1998. došla u Split, nakon što sam dobila premještaj u Četvrtu brigadu, u početku sam se teško mogla snaći. Ali sada moram priznati – odselila bih se iz Splita samo iznimno, ako budem morala. Upoznala sam predivne prijatelje, a za drugo me nije briga.

Imate li neku poruku za kraj razgovora?

– Ako želimo da nam bude bolje, za to postoji samo jedno rješenje – da krenemo naprijed i prestanemo preispitivati tko je kriv za nešto. Trebamo širiti pozitivu i ljubav, kako je Isus rekao: „Ljubite jedni druge kako sam ja vas ljubio!”
Trebamo zaboraviti prošlost, jer je prošla. I ne smijemo ljude dijeliti na ustaše, partizane i četnike, već na dobre i loše.

Izdvojeno

04. kolovoz 2020 22:19