StoryEditor
Hrvatskaslavljenik

Donosimo priču o splitskom liječniku koji je ostavio ogroman trag u hrvatskoj psihijatriji: Opet bih birao isti životni put!

30. listopada 2016. - 12:05
borben_uglesic2-201012

- Kada sam odlučio biti psihijatar, to je bila odluka o ulasku u avanturu punu nepoznanica, istraživanja, padova i uspona. To danas čeka i svakog mlađeg kolegu. Međutim, nema mjesta malodušnosti. Kada bih danas remizirao sve prijeđeno, onda bih morao iskazati svoje zadovoljstvo i kada bih ponovno određivao svoj životni put - krenuo bih istim stazama, rekao mi je na kraju našeg razgovora prof. emeritus dr. sc. Borben Uglešić.

Za razgovor s jednim od najpoznatijih hrvatskih neuro-psihijatara ne treba poseban razlog. Povod je uvijek vrlo jednostavan, njegov život i rad. Toliko toga je bilo u tom periodu da bi za sve ispričati trebala jedna cijela "Slobodna Dalmacije". No, u ovih nekoliko novinarskih kartica pokušat ćemo ispričati priču o čovjeku koji za nekoliko dana slavi svoj 90. rođendan, a ujedno slavi i 60. godišnjicu rada kao psihijatar.

Borben Uglešić je liječnik koji je ostavio ogroman trag u hrvatskoj psihijatriji, koji je odgojio velik broj poznatih psihijatara i koji je naposljetku i odvojio neurologiju od psihijatrije te je najzaslužniji što je psihijatrija u Splitu, od početka 60-ih godina prošlog stoljeća samostalan odjel, a potom i što je odjel postao klinika.

Liječnički zov

- Liječnik sam htio postati otkada znam za sebe, i kada sam 1944. godine, kao 17-godišnjak završio gimnaziju, moj stariji brat, koji je bio pravnik u Zagrebu, upisao me na medicinski fakultet. Zbog rata koji je još uvijek bio u tijeku, studirati sam počeo dvije godine kasnije, dakle 1946. godine. U Zagreb su se tada već iz Splita preselili i živjeli moji roditelji, otac Ivo i majka Anka.

Studij medicine bio je maksimalno zahtjevan. Nismo imali udžbenike, morali smo se svakako snalaziti ujutro na predavanjima, a tijekom poslijepodneva uz skripte i poneku knjigu. U svibnju 1952. diplomirao sam među prvih 10 u velikoj skupini studenata koja je 1946. upisala medicinski fakultet - priča nam svoju štoriju prof. dr. Borben Uglešić.

Nakon završenog medicinskog fakulteta, Borben Uglešić se vraća u Split, bez kojeg, kako kaže, nije mogao.

- Odmah po završetku studija odlazim u Split, gdje sam na stažu sljedeću godinu dana. Te 1953. zaposlio sam se u Domu zdravlja (DZ), u zdravstvenoj stanici "Brodogradilište", koja je tada bila smještena u jednoj baraci na sadašnjem nogometnom igralištu RNK "Splita". U škveru je bila loša zdravstvena situacija, ljudi su puno pobolijevali i bio je velik broj bolovanja, a imali smo i loše uvjete rada.

- Uspio sam 1954. srediti i otvoriti novu prekrasnu zdravstvenu stanicu i to je bila senzacija u Splitu. O tome su čak pisale i novine. Imali smo i rendgen, a uspio sam angažirati i svoje kolege liječnike koji su već bili specijalisti i radili u bolnici da nam dolaze pomagati u toj našoj ambulanti. Ti novi uvjeti rada su se odrazili i na zdravstveno stanje u škveru, bolovanja su se drastično smanjila - kazuje Uglešić.

U DZ Borben Uglešić je, prema svojim riječima bio izvrsno primljen.

- Voljeli su me u DZ jer su vidjeli da mi nije teško raditi. Te zime je bila velika epidemija gripe u Splitu i ja sam kroz popodne radio za rajon Manuš kućne posjete. U DZ je postojao jedan Stručni odbor, čiji sam ja bio tajnik i taj je Odbor donio odluku da se raspišu specijalizacije za sve liječničke struke - kazuje prof. dr. Borben Uglešić.

Ostala neuro-psihijatrija

Nakon 15-ak dana, kako će se kasnije pokazati, došlo je do odluke koja će u budućnosti od Borbena Uglešića napraviti jednog od najboljih neuropsihijatara.

- Nakon 15-ak dana me dr. Petar Vitezica, koji je bio šef DZ i koji me zamolio da vodim evidenciju o zainteresiranim liječnicima za te specijalizacije, upitao kako stoje stvari sa specijalizacijama i jesu li sve "razgrabljene". Rekao sam mu da su sve uzeli, ali da nitko nije htio uzeti neuro-psihijatriju. Pitao me je da što sam ja odabrao, a ja sam mu odgovorio da nisam još ništa odabrao za specijalizaciju.

- "Uzmi je ti, to ti je dobra specijalizacija", rekao mi je tada. I ja sam zaista za neuropsihijatriju, koje su onda bile zajedničke specijalizacije, predao zamolbu i u ožujku 1954. otišao u Zagreb, gdje sam je specijalizirao u zagrebačkim bolnicama. Specijalizaciju sam završio 1958. kada sam položio specijalistički ispit - prisjeća se doktor Uglešić.

Međutim, iako je mogao, nije htio ostati u Zagrebu, već ga Split ponovno vuče i on se vraća u grad svoje mladosti.

- Nisam mogao bez Splita i po povratku doma zaposlio sam se u Staroj bolnici, na odjelu neuropsihijatrije čiji je šef bio dr. Ostrovidov. On je tu radio sam i jedva je čekao da netko dođe i da mu pomogne. Psihijatrija je onda bila nikakva, zapuštena struka, pacijenti su imali nikakav smještaj, bilo je malo lijekova.

- Samo su bolnica u Vrapču i u Šibeniku bile građene kao bolnice za psihijatrijske bolesnike, a ove ostale nisu bile primjerene za pacijente. U Splitu smo na neuropsihijatriji imali 32 kreveta i tu su ležali "izmiješani" neurološki i psihijatrijski bolesnici i to je bilo neodrživo - kazuje prof. dr. Borben Uglešić.

Nešto je trebalo napraviti i za te se promjene potrudio sam.

- Kako sa dosta putovao po Europi (Pariz, Bruxelles...) vidio sam kako tamo postoje puno bolji uvjeti za psihijatrijske bolesnike, od onih koje mi imamo u Splitu. Da bih mogao dobiti bolje uvjete za rad, odlučio sam utvrditi dimenziju problema. Doktorirao sam na području psihijatrijske epidemiologije, a za to mi je pomogla studija koju sam proveo među stanovništvom na području Trogira.

- Nakon te epidemiološke studije nastaje rad "Karakteristike i prevalencija psihoza na području srednje Dalmacije". Utvrdio sam da u Dalmaciji nema ništa više "ludih" nego u svijetu, jer je tadašnji svjetski prosjek duševno bolesnih bio 6 do 8 ljudi na 1000 stanovnika, a mi smo u Dalmaciji imali prosjek 6,4 bolesnih na 1000 stanovnika.

- Nakon toga slični radovi počeli su se raditi i na ostalim područjima Hrvatske i tek tada počinje organizirana briga za duševne bolesnike. U Trogiru smo otvorili dispanzer gdje smo vodili brigu o psihijatrijskim bolesnicima i vodili smo njihov registar. Uz to sam o ovoj problematici stalno držao predavanja na medicinskom i pravnom fakultetu.

Borba za bolesnike

Ta moja "borba" za bolje uvjete psihijatrijskih i neuoloških bolesnika urodila je plodom 1961. kada Neurologija prelazi na Firule, a Psihijatrija ostaje u Staroj bolnicu u centru grada - kazuje prof. dr. Uglešić.

No, tu borba za bolje uvjete ne prestaje, već se sada treba izboriti za za proširenje odjela. Prof. dr. Uglešić postaje šef splitske psihijatrije 1962. godine, kada u mirovinu odlazi dr. Ostrovidov i ostaje na tom mjestu do 1988. kada on odlazi u mirovinu.

- Svuda sam obrazlagao potrebu za proširenjem odjela psihijatrije i iz Republičkog zavoda za zaštitu zdravlja 1963. godine smo dobili mišljenje u kojemu je pisalo da bi splitske neuropsihijatrija trebala imati 100 kreveta, kao bolnica prvog reda. Skupština općine Split 1965. godine objavljuje da je u Splitu prosjek kreveta za psihijatrijske bolesnike tri puta niži nego što bi trebao zakonski biti i mi se 1966. godine iz Stare bolnice u gradu selimo u nove prostore na Firulama.

- Psihijatrija je još u to vrijeme bila slabo poznata grana medicine i ljudi koji su imali psihičkih problema jednostavno su za sve druge bili luđaci, ljudi su bježali od njih i prevladavao je strah i neznanje. Stoga sam počeo s intenzivnim radom na upoznavanju javnosti s bitnim značajkama psihijatrije, koja je bolest kao i svaka druga, doduše sa brojnim specifičnostima i "negativnom stigmom", koja je opterećuje, a zbog čega su pacijenti prikraćeni, slabo tretirani i liječeni - praktički bez ikakvih prava i zaštite.

- To sam uporno radio po javnim nastupima, predavanjima, novinskim člancima, i to ne samo u Splitu, već po cijeloj bivšoj državi, a velikim dijelom i u inozemstvu. Prikazivao sam stanje u naprednim državama i iznosio stručna i značajna dostignuća koja se u svijetu već provode i osiguravaju psihijatrijskim bolesnicima bolje liječenje i postupanje. Ujedno sam pisao i stručne radove (napisao preko 250 radova) te na odjel na Firulama počeo primati asistente. Odjel se širi i mi 1986. godine postaje Klinika za psihijatriju - kazuje prof. dr. Uglešić.

Naš sugovornik je čovjek koji je prvi s prozora bolničkih soba u kojima su boravili psihijatrijski bolesnici skinuo rešetke i "oslobodio" bolesnike.

- Do tada su ljude vezivali, a u srednjem vijeku čak stavljali i u okove. To je bilo najlakše. Međutim, to nije bio pravi pristup i želio sam tim ljudima pomoći koliko sam god mogao. Za psihijatrijske bolesnike veliku stvar je napravio francuski liječnik Pinell, koji se u 18. stoljeću izborio da se psihijatrijskim bolesnicima skinu okovi. Druga velika stvar za psihijatrijske bolesnike dolazi 1952. godine kada na tržište dolazi prvi pravi psiho farmak lijek naziva Largahtil.

- To je bila prava revolucija u psihijatriji i otada je liječenje psihijatrijskih bolesnika puno lakše. Danas postoje dugotrajni lijekovi, koje pacijenti dobiju kao injekciju jednom mjesečno i ta ih injekcija "drži" mjesec dana i oni mogu jako dobro funkcionirati. U postupku s bolesnicima danas se primjenjuje širi psihijatrijski pristup koji uključuje brojne metode i postupanja po principu socijalne psihijatrije - kaže prof. dr. Uglešić.

Iste bolesti, nova znanja

Zanimalo nas je jesu li tadašnje i današnje psihijatrijske bolesti bile iste.

- Radi se o istim oboljenjima, no tada ih, u ono vrijeme nismo prepoznavali, jer se o njima nije puno znalo. Recimo, u Splitu su bile tri samice gdje se držalo te ljude u nehumanim uvjetima, a slično ili još gore je bilo i u ostalim našim bolnicama gdje su bili smješteni teški psihijatrijski bolesnici - priča prof. dr. Uglešić.

Za današnji puno bolji odnos prema psihijatrijskim bolesnicima zaslužna su nova znanstvena saznanja, a posebno industrija lijekova za psihijatrijske bolesnike koja je uvelike zaslužna što se danas takve bolesnike "drži" pod kontrolom, odnosno što mnogi od njih mogu manje-više normalno funkcionirati.

- Industrija psihijatrijskih lijekova je jedna od najvećih u svijetu. Tu se radi o godinama ispitivanja lijekova koji pomažu ovakvim bolesnicima. Manje-više sva psihijatrijska oboljenja uspijevamo danas liječiti ili "držati pod kontrolom", no jedno oboljenje i dalje ne možemo pobijediti u cijelosti. Shizofrenija se opire svim nastojanjima da je pobijedimo i iako postoji puno lijekova za shizofreniju, ona i dalje odolijeva - priča doktor Uglešić.

Osim, svojim osnovnim zanimanjem liječnika prof. dr. Uglešić se "cijeli" život bavi i sudskim vještačenjem. Naš je sugovornik obavio više od 14 tisuća vještačenja i, kako kaže, nitko ga nikada nije zaj... (zeznuo).

- Kada sam došao u Zagreb na specijalizaciju, u Vrapču je direktor bolnice bio dr. Glaser, poznati hrvatski psihijatar. I on je sa Suda dobivao naloge za vještva. Kako je dobivao puno toga, mladim je liječnicima davao dio tih vještava. Pa je tako dao i meni.

- Dao mi je slučaj izvjesnog oficira koji je 1945. ili 1946. demobiliziran, jer je bio pijanac, a koji je smatrao kako nije adekvatno vrednovan i smatrao je da je nakon demobilizacije uskraćen u svojim primanjima, pa je došao u sukob s jednim lokalnim članom Komiteta, kojeg je u jednoj kavani udario. Ja sam vještačio taj slučaj, proučio sam ga, obavio razgovor s demobiliziranim vojnikom i predao vještvo.

Dr. Glaser je bio zadovoljan mojim vještvom te mi je rekao da me čeka plodna foreznička budućnost. Kada sam se vratio u Split, Ljubo Prvan, tadašnji splitski tužitelj, rekao mi je kako u Splitu osnivaju Pravni fakultet i pitao me bih li ja na njemu predavao, sudsku psihopatologiju. Ja sam nakon malog razmišljanja pristao na to.

- Kako sam do početka predavanja, odnosno do osnivanja Pravnog fakulteta imao tri godine, jer je toliko potrajalo dok se Fakultet nije osnovao, odlično sam se pripremio za predavanja i pročitao sam "more" knjiga. Predavanja su bila iznimno posjećena, jer bih ja u predavanja "ubacivao" stvarne slučajeve koje sam vještačio. Nedugo nakon što sam ja otišao i prestao predavati, taj su kolegij ukinuli i danas ga nitko ne predaje. Jako mi je žao zbog toga - kazuje prof. dr. Uglešić.

Pošteno vještačenje

Svega je on vidio u svojim vještvima. Od silovanja, ubojstava, dilanja droge i svakojakih drugih gadarija. Kako kaže, uvijek je vještačio pošteno i teško ga je bilo prevariti.

- Prisjećam se jednog sitnog dilera, koji je dilao marihuanu. Išao sam ga vještačiti u zatvor. Stražari su mi ga doveli u jednu sobu i čim je ušao u tu sobu, podignuo je stolicu u zrak, sjeo na pod i stavio tu stolicu sebi na glavu. Ostao sam iznenađen tom njegovom reakcijom i upitao sa ga koliko on ima godina. Odgovorio mi je da ima "tli godine" i pokazao mi rukom broj tri.

- Na tom sam mu rekao sljedeće: "Ako ti želiš da ispred mene ispadneš smanjeno ubrojiv ili lud, ja to moram napisati i tada ćeš dobiti 5-6 godina prisilnog psihijatrijskog liječenja i nećeš izići sa psihijatrije sve to vrijeme. A, ako si ubrojiv, dobit ćeš najviše šest mjeseci zatvora i nakon toga ćeš ići kući." U istom trenu je postao ubrojiv. Dignuo se na noge i normalno sjeo na sjedalicu - priča prof. dr. Borben Uglešić.

Pitamo prof. dr. Uglešića što je po njegovu mišljenu danas najveći problem među ljudima.

- Mržnja. Ima puno ljudi koji nekoga mrze i koji nekome žele zla. To nije normalno, jer mrziti nekoga nije normalno. Treba djecu učiti da ne mrze i mržnja je najveći limitirajući faktor današnjice. Mržnja je stara koliko i čovječanstvo i nije ju moguće jednostavno eliminirati, međutim treba se svim sredstvima boriti protiv nje - misli prof. dr. Uglešić.

Danas, kada bi kao 90-godišnjak mogao vrijeme provoditi odmarajući se i ne misleći ni o čemu, prof. dr. Uglešić i dalje radi i dalje je aktivan i "nema mira".

- Puno čitam, a još uvijek i radim vještačenja. Pišem stručne radove i odlazim na kongrese i simpozije. Ujedno primam i neke ljude o čijem zdravstvenom stanju brinem gotovo cijeli njihov život. Supruga mi kaže da malo izlazim, ali ja idem van kada mi je to želja. Imam društvo svojih prijatelja s kojima koji put odigram partiju balota, a katkad i partiju karata. Prođe vrijeme u trenu - kazuje naš sugovornik.

Za kraj ovog našeg putovanja, dugog 90, odnosno 60 godina upitali smo prof. dr. Uglešića koja je ovisnost danas najopasnija. - Ovisnost o mobitelima i kompjutorima - "ispalio" je kao iz topa i nastavio: - Prije se tu bile ovisnost o alkoholizmu, pa potom o drogama, a sada je vrlo opasna ovisnost od kompjutorima i mobitelima. Mladi su stalno za mobitelima, stalno šalju SMS-ove, pričaju isto tako i za kompjutorima i to je vrlo loše za njih. Zaključuje tako prof. emeritus dr. sc. Borben Uglešić.

Briga o izbjeglicama

U našem razgovoru dotaknuli smo se i Domovinskog rata, u kojemu je prof. dr. Uglešić skrbio o velikom broju pacijenata.

- U Domovinskom ratu bio sam imenovan povjerenikom za duševno zdravlje u Dalmaciji. Na svoju brigu imao sam zdravlje 12 tisuća izbjeglica koji su boravili u Dalmaciji, u hotelima od Medene do Podgore. Jedan dan sam od dr. Andrije Hebranga dobio telefonski poziv u kojemu je on od mene zatražio da evakuiram psihijatrijsku bolnicu u Zemuniku, pokraj Zadra, koja je bila u srpskom okruženju.

- “Pametan ste vi čovjek, znat ćete što točno uraditi”, rekao mi je Hebrang. I tako sam odmah sutradan otišao u Zadar i odlučeno je da sa tri autobusa odemo do jedne rampe pokraj koje su stajali četnici i pokušamo doći do bolnice Zemunik. Tako smo i napravili. U svakom je busu bila jedna medicinska sestra, a ja sam bio u prvom busu.

- Dolaskom na rampu, pregovarao sam sa tim četnicima i objasnio im da je u bolnici 180 teških psihijatrijskih bolesnika i da bi ih trebalo evakuirati. Nakon kraćeg čekanja podigli su rampu, pustili nas do Zemunika. Mi smo te ljude zatekli u groznim uvjetima, živjeli su bez hrane i vode, a higijenski su uvjeti bili prava katastrofa.

- Ubrzo smo ih ukrcali u ta tri busa i odveli na sigurno. Poslije su raspoređeni po raznim psihijatrijskim ustanovama u Hrvatskoj - kazuje prof. dr. Borben Uglešić.    

Svečana akademija

Povodom “dva rođendana” koja slijede prof. emeritusu dr. sc. Borbenu Uglešiću u splitskom HNK-u će 4. studenog ove godine biti upriličena svečana akademija na kojoj će o njegovu životu i djelu govoriti njegovi suradnici, kolege i prijatelji.

Tom prigodom će biti i predstavljena knjiga-monografija “Borben Uglešić, 90 godina života i 60 godina u psihijatriji”. Urednici ove knjige su doc. prim. dr. sc. Trpimir Glavina, sadašnji predstojnik Klinike za psihijatriju KBC-a Split, i prof. dr. sc. Vlado Jukić, ravnatelj Bolnice “Vrapče”.

Hajdukov liječnik

Godine 1953. osnovao sam prvu sportsku ambulantu u Splitu i tamo pregledavao nogometaše “Hajduka”, a odlazio sam na “Hajdukove” utakmice kao službeni liječnik

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
29. srpanj 2021 06:24