StoryEditor
Hrvatskalondonski ugovor

Da su se karte prije samo stotinjak godina malo drugačije posložile Split je danas mogao biti srbijanska luka. Dio obale pripao bi Italiji, a Hrvatska bi bila mala i nebitna državica

Piše Tihomir Rajčić
24. travnja 2022. - 12:12

Velika Britanija, Francuska, Rusija i Italija u Londonu su 26. travnja 1915. godine potpisale sudbonosni Londonski ugovor po kojemu je Italija trebala dobiti Istru, Dalmaciju sjeverno od Rogoznice i gotovo sve hrvatske otoke osim Velikog i Malog Drvenika, Šolte, Brača i poluotoka Čiova. Split, Dubrovnik i Kotor trebali su biti pomorske luke Srbije, odnosno Crne Gore. U ovoj strašnoj računici eventualno samostalna Hrvatska je trebala biti sasvim mala.

S obzirom na to da se podrazumijevalo kako Slavonija, skupa s Bosnom i Hercegovinom, treba pripasti Srbiji, eventualno nezavisna Hrvatska je trebala obuhvaćati samo središnji dio naše domovine i obalu od Istre do Dalmacije, uključujući luke Rijeku i Karlobag, te otoke Sv. Grgur i Rab. Ugovor je bio posljedica strateških interesa velikih sila i napetih zakulisnih pregovora.

Početkom 20. stoljeća, za tadašnje globalne sile Veliku Britaniju i Francusku, Hrvatska, koja je bila u okviru monarhije Habsburgovaca, nije bila posebno zanimljiva. Obje su sile bile spremne hrvatskim Jadranom platiti eventualno savezništvo Italije. Ostatak Hrvatske smatran je južnoslavenskim područjem koje je trebalo pripasti proširenoj Srbiji, odnosno Jugoslaviji.

U Parizu i Londonu ključni problem bila je Njemačka, koja je bila toliko moćna da se njezin utjecaj osjećao od Sjevernog mora i Baltika do Jadrana i Carigrada. Francuzi i Britanci posebno su se bojali projekta željezničke pruge Berlin – Bagdad, koji je mogao ugroziti francusko-britanski utjecaj na Bliskom istoku. Zbog uvjerenja da pripadamo u njemačku sferu interesa, Francuzi i Britanci su i tada i kasnije bili vrlo sumnjičavi prema ideji suverene i samostalne Hrvatske.

Računice hrvatskih susjeda

U takvoj situaciji Italija i Srbija imale su svoje posebne strateške računice.

Italija je pažljivo promatrala istočnu obalu Jadrana pa se za utjecaj u Albaniji "potezala" s Austro-Ugarskom, Srbijom i Grčkom. U Africi je, nakon vrlo krvave i skupe agresije, osvojila Libiju, a bacila je oko i na jug današnje Turske.

Kraljevina Srbija je u balkanskim ratovima 1912. i 1913. najprije osvojila, a zatim diplomatski izgubila sjevernu Albaniju, ali dobila je Kosovo i današnju Makedoniju, za koju je ratovala protiv Bugara. Ipak, u kasnijim zakulisnim pregovorima Srbija je bila spremna napustiti Makedoniju, osim Skoplja, u zamjenu za Bosnu i Hercegovinu i dalmatinske trgovačke luke, ali i ostatak Hrvatske.

Rijetki su spominjali hrvatsku državnost utemeljenu na legitimnom hrvatskom državnom pravu koje je stoljećima bilo sastavni dio ustavnih rješenja monarhije Habsburgovaca. Ovaj zaborav, nažalost, traje i danas.

Kad se zna sve ovo, ne treba čuditi što se i prije Londonskog ugovora trgovalo hrvatskim Jadranom. Na primjer, u studenome 1912. austrougarski poslanik u Beogradu je srbijanskom premijeru Nikoli Pašiću ponudio izlaz na more u Splitu ili Metkoviću s eksteritorijalnošću za srbijanska lučka postrojenja. Nikola Pašić je to odbio jer je vlada u Beču zauzvrat tražila carinsku uniju Srbije i Austro-Ugarske. Osim toga srbijanska vojska je tada bila nadomak albanske obale Jadrana pa Pašiću hrvatski Jadran nije bio toliko zanimljiv.

Odmah nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, u tajnim pregovorima Austro-Ugarske i Italije potonja je tražila Korčulu i Split za svoja vojna uporišta na Jadranu. Krajem ožujka 1915. ruski ministar vanjskih poslova predložio je Britancima i Francuzima plan podjele Dalmacije između Hrvatske i Srbije. Granica je trebala biti rijeka Krka, a Split je trebao biti srbijanska trgovačka luka.

Sve u svemu, Hrvatska je tada bili moneta za potkusurivanje kojom su Velika Britanija, Francuska i Rusija htjele udovoljiti Italiji i Srbiji.

Da stvar bude gora, u odlučnim danima i mjesecima prije Londonskog ugovora strahote Prvog svjetskog rata jako su utjecale na držanje najvećih igrača u ovoj tragediji.

"Britanski, francuski i ruski ministri vanjskih poslova zaslužuju biti obješeni ako se Italija ne pokaže kao učinkovit saveznik koji će rat brzo privesti kraju", govorilo se krajem travnja 1915. godine u kuloarima Ministarstva vanjskih poslova u Londonu, što je u svom privatnom pismu zabilježio vrlo utjecajni urednik londonskog Timesa Henry W. Steed.

Naime, kada je u kolovozu 1914. izbio Prvi svjetski rat, Francuska, Velika Britanija i Rusija bile su toliko "stisnute" njemačkim ratnim strojem da su odmah počele tražiti saveznike. U takvoj je situaciji hrvatski Jadran bio izvrsna moneta kojom se može kupiti Italiju, čija je vojska, vjerovalo se, mogla donijeti preokret i brzi završetak rata. Prijelomni trenutak toga cjenkanja bio je početak britansko-francuskog amfibijskog desanta na poluotok Galipolje kod Carigrada krajem veljače 1915.

Obećanje Supilu

O diplomatskom uzbuđenju iza tadašnjih diplomatskih kulisa vrlo slikovito svjedoče riječi talijanskog veleposlanika u Bukureštu, koji je ruskom kolegi dao vrlo pretjerano obećanje kako će Italija, ako bude zadovoljna teritorijalnim dobicima, odmah poslati 1,3 milijuna vojnika prema Beču i Dalmaciji. Zato je Francuska požurivala svoje saveznice uvjeravajući ih kako je neophodno žrtvovati srpsko-jugoslavenske interese.

Ipak, čuli su se i glasovi u prilog hrvatskim interesima. Četiri mjeseca nakon sklapanja Londonskog ugovora britanski ministar vanjskih poslova Edward Grey je hrvatskom emigrantu Franu Supilu obećao samoodređenje i ujedinjenje Hrvatske, koja bi se sastojala od današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Naravno, ako to prihvati vlada Srbije.

Još je precizniji bio stalni podtajnik u britanskome ministarstvu vanjskih poslova Arthur Nicholson.

"Dalmacija je slavenska zemlja koja teži ujediniti se s ostatkom Hrvatske i ogorčeno će se odupirati pokušaju uklapanja u Italiju."

Dakle Britanci su, usprkos tome što su zbog svojih interesa trgovali našim teritorijem, bili svjesni stvarnih hrvatskih nacionalnih interesa. Zbog svega toga tragedija Londonskog ugovora aktualna je i danas jer nas uči da svijet oko sebe promatramo hladno, promišljeno i sa stajališta hrvatskih nacionalnih interesa. Svejedno je li riječ o balkanskom susjedstvu, ruskoj invaziji na Ukrajinu, Kini ili nekom drugom problemu današnjice.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
25. lipanj 2022 11:13