StoryEditor
HrvatskaDRAMA IVE ŠEPAROVIĆA

Bivši igrač Hajduka zapeo daleko od kuće: 50 dana bio sam zatvoren u hotelu, spavao sam na aerodromu, imam kartu, a ne daju mi da se ukrcam na avion!

24. travnja 2020. - 17:01
Osoblje katarske aviokompanije Qatar Airways ne želi Šeparovića ukrcati na zrakoplov, iako Splićanin ima valjanu kartu i jamstva naše Vlade i organizacija EU-aPrivatni album

U vrijeme pisanja ovog teksta, u Iranu je bilo 87.026 službeno potvrđenih zaraženih od koronavirusa, a njih 5481 umrlo je od te bolesti. U Iranu je boravio i manji broj Hrvata, a većina njih se uspjela izvući i sada su kod kuće. Međutim, tamo je zapeo Ivo Šeparović (59), bivši igrač Hajduka i pomoćni trener u iranskom klubu Shahin u Bushehru, gradu od oko 320 tisuća stanovnika (glavni trener u Shaninu je Mišo Krstičević, koji se u Hrvatsku vratio početkom ožujka).

– U siječnju sam se vratio kući jer mi je umro otac, a zatim sam opet otišao u Iran. Tko je tada mislio da će biti ovakva situacija. Čim sam došao u Iran, situacija se počela lagano kuhati. Potom je sve stalo, pa sam u Bushehru proveo sam samcat u hotelu 50 dana i bio praktički u izolaciji. Nakon tih 50 dana napokon sam dobio zeleno svjetlo da mogu krenuti kući. Bio sam tako veseo i sretan jer sam računao da me eto u Hrvatskoj i Splitu brzo, te sam jedva čekao zagrliti ženu, mater i dicu. Lijepo sam se pozdravio s kolegama i igračima u klubu i krenuo prema Teheranu.

U ruci sam imao kartu koja je bila prilično skupa, a sve sam iskoordinirao s hrvatskom ambasadom u Teheranu, u kojoj mi je jako pomogla Marta Nakić-Vojnović. Dogovoreno je da iz Teherana idem za katarsku Dohu, a iz Dohe za Frankfurt i onda za Zagreb. Sve je dogovoreno s Nijemcima koji su, čujem, bili ljubazni i jako profesionalni, rekli su da nema problema i da dođem u Frankfurt jer sam građanin Europske unije – govori nam Šeparović, kojega je, međutim, na aerodromu dočekao hladan tuš.

image
Ivo Šeparović i njegovi kuferi - Splićanin čeka hoće li se uspjeti ukrcati iz trećeg puta
Privatni album

– Dolazim ja 20. travnja s dokumentima i kartom na šalter Qatar Airwaysa, trebao sam letjeti u 4.40 ujutro, a oni meni da se vratim natrag i da ne mogu u avion! Bunim se, kažem da imam valjanu kartu, a oni na prilično arogantan način kažu da ne mogu u avion. Nema tu isprike s njihove strane, nema apsolutno nikakvog objašnjenja, ma ništa, samo kažu – ne možeš. Možeš ti pričat deset jezika, molit i kumit, nema tu popuštanja. Uopće te ne doživljavaju. Kažem da imam kartu i da ne želim ostati u Dohi, nego da idem ravno za Njemačku, međutim oni te ne slušaju, samo verglaju po svome.

Imaju svoj neki popis i kažu da nisam na njemu i da nema šanse da uđem u zrakoplov. Vidim drugi ljudi, većinom Iranci, uredno ulaze u avion, ali ne i ja. Ništa mi nije jasno. Zovem ambasadu, ni njima ništa nije jasno. Svi su se mogući uključili, od našeg ministarstva, Nijemaca, EU organizacija, ali, eto, nisam uspio ući u avion. Čuo sam da su Katarci tražili neke garancije, papire, i naši bi im to sve poslali. I opet me nisu pustili! Stvarno ne znam što se događa – kazuje razočarani Ivo, kojega smo upitali što je onda učinio.

– A što sam mogao učiniti? Čekao sam drugi let koji je bio za dva dana, i to isto Qatar Airwaysa. Jer to je jedina linija pomoću koje se mogu dočepati Njemačke. Iz Teherana još se leti jedino za gruzijski Tbilisi, ali što ću tamo, jer ako sletim u Gruziju, kamo ću onda? Sve je zatvoreno i nema nikakvih veza s ostatkom svijeta – govori Ivo, koji se potom sklupčao na klupici, spavao dvije noći na sablasno praznom aerodromu, s kojega su dnevno polijetala samo dva aviona, dok su prije krize prometovale stotine zrakoplova.

image
Ivo Šeparović 
Privatni Album

– Kažu mi u ambasadi da su opet zvali Katarce, sve sredili i da idem na taj drugi let. Kažem sam sebi da će sve biti u redu i da je možda ono prvi put bila greška. Međutim, opet bez objašnjenja, na šalteru Qatar Airwaysa mi sasvim hladno kažu "ne možeš". I opet ja pitam za objašnjenje i samo čujem "ne" i da se vratim odakle sam došao. Možete zamisliti moju reakciju i čuđenje. Na kraju svijeta, sam, na praznom aerodromu i ne daju mi se da ukrcam u avion za koji imam valjanu kartu, te sve puste dokumente koje je poslala naša ambasada!

I zovem ja opet naše veleposlanstvo, javi mi se ljubazna Marta i smiruje me, i ona je u čudu. Puno mi je pomogla i savjetom i utjehom, da nije bilo nje, ne znam što bih. Vidi se da je učinila sve. I onda sam otišao u hotel u blizini aerodroma i sada čekam sljedeći, treći let – govori nam trener Šeparović, nadajući se da će biti po onoj – treća sreća.

image
AFP

– Vidio sam da nema smisla spavati na aerodromu, otišao sam u hotel. Međutim, iako umoran i iscrpljen od svega, ne mogu spavati. U klubu su mi rekli da se vratim, da mogu ostati u Bushehru dok ovo sve ne prođe. To ću i napraviti ako me i treći put ne puste na avion. Nemam izbora, ne mogu pješice kući – kaže nam Ivo, kojega smo upitali kakvo je stanje u Iranu.

– Pa dosta ozbiljno, puno je zaraženih. Vidi se da se vlasti trude, ali velika je ovo zemlja. Trenutno je ovdje dvadesetak stupnjeva, gotovo sve je stalo, a ne znaju ni oni kada će se epidemija smiriti. U klubu su prema meni bili korektni, za Irance kao ljude imam samo riječi hvale, nisu oni krivi što sam ja ovdje ostao; sve je na ovim Katarcima koji mi ne daju u zrakoplov. Volio bih da mi bar objasne u čemu je stvar i problem pa da to riješimo. No, oni samo kažu "ne", i doviđenja – zaključuje priču hrvatski trener.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

27. kolovoz 2020 06:34