Tipična slika iz Hrvatske, iako je mogla biti i iz Srbije: sisački biskup Vlado Košić bio na predstavljanju knjige osuđenog ratnog zločinca.
I ne samo da je bio, nego je i nastupio kao jedan od predstavljača knjige.
I ne samo da je nastupio, nego je za potrebe happeninga ustupio crkvene prostorije: čitava ta pseudoliterarna litanija održana je u dvorani „Juran i Sofija” u sisačkom Velikom Kaptolu.
Ukratko: sisački biskup svojski se potrudio da se osuđeni ratni zločinac Valentin Ćorić pred Bogom osjeća kao kod kuće, bez ikakve nelagode.
Jedan od šestorice Hrvata iz BiH koje je Haaški sud osudio za zločine nad Bošnjacima iz 90-ih godina, Ćorić je u Velikom Kaptolu predstavio svoju knjigu „In vino libertas: Autobiografski zapisi iz Haaga”, a izvještaj s predstavljanja objavljen je na stranicama biskupije.
„Knjiga donosi sjećanja nekadašnjeg načelnika Uprave vojne policije HVO-a, a potom i ministra unutarnjih poslova Herceg-Bosne, iz haaškog zatvora. Govori o suživotu s drugim osuđenicima, ali i daje osvrt na tragičnu poziciju okrivljenih koji su nevini služili kazne”, stoji u izvještaju, te se potom navodi kako je Ćorić u zatvoru od par kilograma stolnog grožđa pravio vino „koje je postalo borba za njegovu unutarnju slobodu”.
Dakako, centralni dio izvještaja posvećen je ocjeni biskupa Košića da je Haaški sud bio „pravni eksperiment, a ne instrument pravde”, te njegovoj lamentaciji nad nesretnom sudbinom Herceg-Bosna, „koja je formirana radi obrane”, ali „više ne postoji”, dok je Republika Srpska, „nastala na genocidu i etničkom čišćenju, dobila legitimitet državnosti”.
Jasno, u izvještaju ne stoji da je i Herceg-Bosna također nastala na etničkom čišćenju, te da je upravo zbog toga Valentin Ćorić u Haagu osuđen kao ratni zločinac na 16 godina zatvora.
Velika Hrvatska
Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osudio je Ćorića za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti - uključujući progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubojstva, silovanja, deportacije i prisilno premještanje u općinama Mostar, Gornji Vakuf, Prozor, Stolac, Čapljina, Ljubuški, Vareš, Jablanica - za koje je odgovoran u razdoblju dok je bio ministar unutarnjih poslova Herceg-Bosne i načelnik vojne policije HVO-a.
Tih 16 godina zatvora bio je konačni rezultat sudskog postupka koji je trajao više od desetljeća i postao najdulji predmet u povijesti Haaškog tribunala.
Optužnicu protiv Ćorića i još petorice čelnika Herceg-Bosne (Jadranka Prlića, Bruna Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića i Berislava Pušića) ICTY je podigao 2004. godine. U optužnici se navodi da je Ćorić do otprilike travnja 1994. bio „pripadnik organizacije čiji je cilj bio stvaranje etnički čistog teritorija za pripajanje i ujedinjenje u Veliku Hrvatsku”.
Sud je optužio Ćorića za „poticanje političke, nacionalne i vjerske mržnje uz primjenu sile, zastrašivanja i terora, (uglavnom masovnim uhićenjima tijekom kojih su ljudi ubijani) kako bi etnički protjerao nehrvatsko stanovništvo s teritorija pod kontrolom HVO-a”. Prema optužnici, cilj je bilo protjerivanje bošnjačkog stanovništva, stvaranje etnički čistih prostora te konačno njihovo odvajanje i priključenje Hrvatskoj u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine.
Suđenje je počelo u travnju 2006., a završne riječi održane su u ožujku 2011. godine. U svibnju 2013. Ćorić je nepravomoćno osuđen na 16 godina zatvora, što je potvrđeno i drugostupanjskom presudom iz studenoga 2017. godine. Prijevremeno je pušten 2019. godine,
nakon što je odslužio dvije trećine kazne, u što mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.
Udruženi zločinački pothvat
I ostalih pet Ćorićevih suoptuženika je osuđeno: sva šestorica ukupno su dobili 111 godina zatvora. Sud je utvrdio i postojanje „udruženog zločinačkog pothvata” (UZP), u koji su, osim osuđene šestorke, bili uključeni i pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak te načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske Janko Bobetko, s ciljem etničkog čišćenja nehrvata i pripojenja dijela teritorija BiH Hrvatskoj.
Nešto više svjetla na UZP i Ćorićeve ratne dane baca dr. Zilha Mastalić Košuta, viša znanstvena suradnica u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, koja je nedavno na portalu Historiografija.ba objavila tekst pod naslovom „Valentin Ćorić kao dio udruženog zločinačkog pothvata”, u kojem opisuje što je za vrijeme rata ovaj haaški osuđenik činio u Hercegovini.
„U razdoblju od lipnja 1992. do 10. studenoga 1993. u paradržavnoj tvorevini Herceg-Bosni poslove načelnika Uprave vojne policije obavljao je Valentin Ćorić. Imao je de iure i de facto velike ovlasti nad svim jedinicama Vojne policije u HVO-u (...). Kontrolirao je protok osoba i roba na teritoriju Herceg-Bosne i konvoja s humanitarnom pomoći. U okviru svojih funkcija svjesno je angažirao jedinice Vojne policije u operacijama deložiranja i protjerivanja stanovništva iz svojih domova (Gornji Vakuf, Mostar, Stolac i druga mjesta)”, stoji u članku.
Osuđen po 22 od 25 točaka optužnice
Poseban Ćorićev krimen su logori za Bošnjake. Dr. Košuta ističe da je Ćorić imao „ključnu ulogu i kontrolu nad funkcioniranjem logora i zatočeničkih objekata koje je držao HVO” diljem zapadne Hercegovine:
„Doprinio je držanju tisuća Bošnjaka u zatočeništvu pod teškim uvjetima, tokom kojeg su ljudi premlaćivani, zlostavljani i mučeni. Redovno je nalagao ili dopuštao da se koriste za prisilni rad. Uprkos alarmantnim informacijama koje je dobivao, ništa nije poduzeo na sprečavanju slanja logoraša s Heliodroma na prisilni rad na linije fronta, na kojima su mnogi od njih ubijeni ili ranjeni. Nije spriječio niti zločine i smrti u logoru Dretelj”, navodi se u članku.
Sarajevska znanstvenica ukazuje i da je Ćorić „naredio i prisilni odlazak Bošnjaka uz naređenje da se oslobode pod uvjetom da sa svojim obiteljima preko Hrvatske odsele u inozemstvo (primjer Ljubuški i druga mjesta)”.
Dr. Košuta ocjenjuje da je Ćorić „u značajnoj mjeri doprinio Udruženom zločinačkom pothvatu koji je bio na djelu u razdoblju od 18. studenoga 1991. do travnja 1994. godine”, te podsjeća da je krajnji cilj UZP-a bila „uspostava hrvatskog entiteta, dijelom u granicama Banovine Hrvatske, radi ponovnog ujedinjenja hrvatskog naroda”, a taj se hrvatski entitet trebao „ili pripojiti Hrvatskoj, nakon eventualnog raspada Bosne i Hercegovine, ili postati nezavisna država unutar Bosne i Hercegovine, usko vezana s Hrvatskom”.
„U planiranju i ostvarenju takvog cilja, koji je proizveo najteže zločine, isticali su se Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić, Berislav Pušić i drugi suradnici, koji su napravili zajednički dogovor na sprovođenju takvog cilja. Da bi se taj zajednički zločinački cilj ostvario, trebalo je protjerati bošnjačko stanovništvo i počiniti zločine, za što je doprinio i sam Ćorić i za čiji cilj se zajedno s ostalima borio”, piše dr. Košuta, notirajući da je Ćorić „osuđen po 22 od 25 točaka optužnice”.
Legalizacija otimanja
U nastavku članka sarajevska znanstvenica detaljnije opisuje povezanost Ćorića s logorima za Bošnjake i protjerivanjem bošnjačkog stanovništva, koristeći, među ostalim, i dokumentaciju Haaškog suda.
„Dana 8. lipnja 1993. Prlić je potpisao Odluku o osnivanju Okružnog vojnog zatvora i Okružnog zatvora za općine Čapljina, Neum, Ljubuški i Ravno u Gabeli (ICTY, br. 01-I-350/93). Obavijest je upućena i upravniku za Gabelu, Dretelj, Heliodrom. Valentin Ćorić je u jednoj ‘Obavijesti‘ dao informaciju da su ‘vojno-istražni zatvori pod isključivom nadležnošću Uprave Vojne policije‘ (ICTY, br. 01018389). Zapravo, bili su ovo logori i mučilišta kroz koja su prošli tisuće logoraša i u kojima je značajan broj njih ubijen”, ističe se u članku.
A metodologiju istjerivanja Bošnjaka iz njihovih domova i Ćorićevu ulogu u legalizaciji otimanja njihovih nekretnina dr. Košuta opisuje na primjeru Mostara:
„Nakon što su stanovnici prisilno istjerani iz svojih domova, vojnici HVO-a su na tim stanovima urezivali slovo R, što je značilo ‘rezerviran stan‘ ili su lijepili naljepnicu ‘pod kontrolom VP‘ (ICTY, br. 01031645). U stanove su se potom useljavali pripadnici HVO-a, VP-a, ali i hrvatske obitelji koje su došle u Mostar iz drugih općina. Nakon što bi određene formacije, poput pripadnika VP HVO-a zauzeli stanove, načelnik Valentin Ćorić je upućivao zahtjev Uredu za stambeno komunalne djelatnosti zahtijevajući da im ‘što hitnije izdaju odgovarajuća rješenja‘ (ICTY, br. 01536036)”, piše dr. Košuta.
Tako su tekli ratni dani Valentina Ćorića, koji je na Haaškom sudu stekao status ratnog zločinca, dok za biskupa Košića utjelovljuje nevinog hrvatskog mučenika. Neobična je ptica taj biskup: vidi trun u haaškom oku, a ne vidi Heliodrom u oku Valentina Ćorića.