Moja prijateljica Marina danima ne izlazi iz kuće, i ne samo zbog koronavirusa, već inače. Otkad je znam ona tako živi. Spusti se samo ujutro u “Konzumov” dućan u prizemlju svoje zgrade, a katkad ni toliko. Milija joj je njezina samoća, njezin tihi stan, njezine knjige i biljke od toplog kruha. Ne nedostaje joj razgovarati sa susjedima, blagajnicama, konobarima i taksistima.
Ima takvih ljudi, šutljivih i samodostatnih, znate ih, još kao djeca čitava su se popodneva u svojoj sobi sami igrali s figuricama kauboja, a kasnije, kad su odrasli, vrhunac zabave im je bio sjediti na komadu kartona na obali i zuriti u prozirni najlonski konac što se s vrha štapa spušta u vodu ili se zatvoriti u garažu pa svu noć nešto brusiti, šarafiti i zavarivati, i svaki put kad ih žena zovne u krevet...