Odmakni se da te ne poštrapa, upozorila me je baba koljenom i lijevom rukom čvrsto držeći smeđu kokoš da ne lamata krilima, a desnom zamahujući sjekiricom. Povukao sam se korak ili dva, no opet nedovoljno. Kad je sječivo ravno zasjeklo kroz kokošji vrat i zabilo se u panj, jedna je kap guste tamnocrvene krvi pala na moje plave gumene sandalice.
Jedva se ičega sjećam iz vremena kad sam imao četiri, ali ovaj događaj mi je do zadnjeg detalja jasan u uspomeni. Kokoš koja posrće desetak koraka, s krvavim batrljkom umjesto glave, prije nego se konačno sruši u prašinu, naprosto ne mogu zaboraviti. Takav šokantni prizor mi je za čitav život ostao u glavi.
Ali, nije nešto što mi ne da spavati. Djetinjstvo na selu učinilo me je dosta ravnodušnim za ubijanje pilića, svinja, kuni...