Kad je u svibnju hiljadu devetsto osamdesete umro drug Tito, u Jugoslaviji je, bogzna otkud i kako, valjda po partijskoj direktivi, došao običaj saditi nekakva stabla ili grmlje. Uz travnjake oko općinskih zgrada nicali su kestenovi, kod bolnica drvoredi platana, u parkovima oko domova umirovljenika cvale su magnolije, pored škola uz more rasle su masline, a pored škola u unutrašnjosti smreke, a oko kasarni JNA regruti su čizmama nabijali zemlju oko mladih breza.
Svi su po volji mogli izabrati hoće li saditi bjelogoricu ili crnogoricu, nešto listopadno ili zimzeleno, krhko, nježno i maleno ili snažno, krupno i široke guste krošnje, jedini je uvjet bio da sadnica bude točno osamdeset osam u vječni spomen na osamdeset osam godina koliko je poživio najveći sin naših naroda i narodnos...