Kratko nakon što je u Oluji ostvario svoj životni san, Franjo Tuđman je s užasom shvatio da u hrvatskoj nezavisnosti vjerojatno neće dulje uživati.
U studenom devedeset šeste vratio se iz Amerike, iz bolnice Walter Reed u Washingtonu, gdje su ga otpustili sa zlosutnom dijagnozom koju se javnosti, a možda ni sebi samome, nije usudio priznati. “Zar ne može čovjek biti malo nahlađen”, odbrusio je novinarskim neotesancima koji su se usudili spomenuti imenicu karcinom.
Spustio se na Pleso smrknut, kao da ne može dočekati da nekome otkine glavu, a specijalno ga je nervirala opozicija, nezahvalna i nelojalna gomilica nekakvih račana, budiša, gotovaca i drugih budala, koja je veleizdajnički rovarila i dok je on s druge strane Atlantika obilazio liječnike, nije mu dopustila ni da u ...