StoryEditor
HrvatskaSamouki majstor

Ante Lišnić iz Vrpolja: Prvi sam pištolj napravija s 15 godina, a potom puške, bacače granata...

Piše PSD.
30. rujna 2014. - 00:05
Petnaestogodišnji dječaci vazda nešto ganjaju: tko loptu, tko cure, tko oboje. A kad je Ante Lišnić iz Vrpolja imao 15 godina, tamo sredinom 80–ih, najviše je volio zavući se u malu radionicu u obiteljskoj garaži i ganjati – alat za metal.

Već u toj nježnoj dobi napravio je svoj prvi pištolj, kasnije i lovačku pušku, a sav talent za izradu oružja ovog samoukog majstora do izražaja je došao početkom Domovinskog rata, kad su ispod njegovih prstiju redom izlazili prerađeni i improvizirani pištolji, puške i "bombobacači", kojima su prvi dobrovoljci sinjskog i triljskog kraja nadoknađivali oružani hendikep u odnosu na JNA.

Danas, dva desetljeća nakon rata, Lišnićeve "male kućne čarolije" mogu se razgledati u Muzeju triljskog kraja, gdje je u sklopu Dana sv. Mihovila sve do 20. listopada otvorena izložba "Improvizirano oružje iz Domovinskog rata".

– Evo, ovo mi je taj prvi pištolj u životu, šta sam napravija s 15 godina, još sam iša u školu – Ante nam pokazuje na prerađeni "starter".

– Vidiš, šaržer se miče u navlaci, a barutni plinovi idu prema gore, pa sam ja probušio navlaku, vidiš, i time dobio pištolj na nabijanje. Kako sam se sitija? Slučajno. Nisam nigdi vidija, nego sam se sitija kako ispaljuje kubura. S tim da je ovo drugi primjerak.

– A di je prvi? – pitamo.

– A prvi mi je eksplodira u ruci – kaže Ante. – Malo mi je oštetilo prste, al' dobro sam proša, moga sam ostat bez prstiju.

– Pa kako se to dogodilo? – čudimo se.

– Neodgovarajuće barutno punjenje – tumači nam vrpoljski majstor.

– Stavija sam jače punjenje nego šta triba. A onda sam napravija lovačku pušku, to je isto bilo prije rata. Tu sam se poslužija od puške nabijače koja je palila na kremen, naša sam cijev i probušija ležište za patronu. A ova treća puška, vidiš, tad je već počeja rat, tu sam malo dâ truda. Ta puška ima i izvlakač patrona, to sam sâm napravija, misec dana mi je tribalo. Najviše sam se namučija oko drva za kundak, a metal ide brzo. Onda sam napravija bacač granata, osnovni dio je cijev, to sam naša, ovaj štap je od drške od metle, vidiš, pa stabilizator, pa ovi žljebovi šta idu ukoso, to daje dodatnu stabilnost...

Saslušanje kod kapetana

Zanima nas kako je stekao znanje o izradi oružja, je li imao kakvog učitelja.

– Nisam ništa, nego je meni otac radija u Njemačkoj pa je donija alat za metal, tako da sam ja od malih nogu zavariva susidima sve šta triba – kaže on. – Jedino sam kupova oni časopis "Metak" šta je izlazija u Jugoslaviji. Tu sam, recimo, naša sve o rumunjskoj automatskoj puški i dođem u Pulu u JNA, a ovi oficir nas pita jel zna iko nabrojit dijelove te puške. I jave se ovi neki momci iz Srbije, idu se pravit važni pa kažu "cijev, kundak, obarač", razumiš, ne znaju ništa dalje. I onda se javim ja i krenem nabrajat: plinska komora, cilindar... I onda sam mora ić na saslušanje kod kapetana.

– Zašto na saslušanje?

– A da kako ja to sve znam. Mislili su da sam doša iz Tuđmanove policije, to je bilo 1991. godine.

Ante se nije dugo zadržao u Puli. Na odsluženje vojnog roka došao je u ožujku 1991., a već u srpnju uspio je pobjeći i prijaviti se, najprije u seoske oružane straže, a potom u 126. sinjsku domobransku pukovniju. Suočen s nedostatkom oružja, aktivirao je sklonost za obradu metala i počeo improvizirati. Pitamo ga koje mu je oružje bilo najteže napraviti.

– Ovaj automatski malokalibarski pištolj iz 1992. godine – pokazuje nam jednu od vitrina.

– Cijev sam nabavija od malokalibarske puške, a ostalo sam napravija. Puno je sitnih dijelova, ima i automatski zatvarač. Izgleda komplicirano, ali je zapravo jednostavno.

Nakon rata Ante je u Vrpolju imao stolarski obrt, ali ga je zbog nedostatka posla zatvorio. Veli, kad se radi legalno, s plaćanjem poreza, onda se "ne može". Pitamo ga kakav mu je danas stav prema oružju.

– Pa da vam kažem, nisam baš ljubitelj oružja, zapravo sve manje – govori Ante.

– Prije sam bio lovac, a sad me više zanima planinarenje. Ne znam baš to objasnit: nije zasićenje, nije ni odbojnost, ali nekako mi oružje više nije neka fora – govori Ante kao da mi se ispričava.

– Pa nije mi to neobično – kažem mu.

– Jel tako? – razveseli se on.

– Nije ni meni neobično. Valjda čovika prođe.

damir pilić

’Nema ni čovik uvik dušu, a kamoli metal’

Izložbu je Ante postavio u suradnji s MUP-om, u sklopu preventivne akcije “Manje oružja – manje tragedija”, kojom se nastoji postići da hrvatski branitelji svoje ratno oružje predaju policiji, kako bi se spriječila zloupotreba tog oružja i moguće nesreće.

Kako kaže Ante, “bolje da oružje stoji u muzeju nego po kućama”. Želja mu je, veli, da njegova izložba obiđe Hrvatsku, “da ljudi svuda vraćaju oružje”.

Na kraju, kažem Anti kako mnogi kipari tvrde da kamen ima dušu, pa ga pitam što misli: ima li i metal dušu?

– Nisam pobornik takve filozofije – kaže Ante.

– Nema ni čovik uvik dušu, a kamoli metal.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
12. svibanj 2021 05:07