StoryEditor
Hrvatskasociolog i politolog

Anđelko Milardović: U ovoj korona-diktaturi nakotilo se puno lošega; vladavina straha isturila je autoritarne vođe, tu je i PR bojna za ispiranje mozga...

10. svibnja 2021. - 19:23

U hrvatskoj političkoj i znanstvenoj javnosti Anđelko Milardović, politolog i sociolog s Instituta za migracije i narodnosti iz Zagreba, aktualizirao je pojam simulacije demokracije, objavivši u travnju istoimenu knjigu s podnaslovom "Svijet politike kao predstava i hiperzbilja". Što se krije iza toga, koji su joj protagonisti u nas i svijetu, te kako se odrazila na naš svakidašnji život, profesor Milardović govori u intervjuu za Spektar.

U uvodu svoje knjige kažete da ste je počeli pisati 2013. godine, dok je postojao minimum simulirane demokracije. Što se promijenilo u međuvremenu, što je bilo presudno za njezinu ekspanziju?

– Bile su ključne dvije stvari za pisanje ove knjige. Prva, politologijski uvid u manjkave demokracije u nas i svijetu koja se simulira. Simulira se ono čega zapravo nema. Rezultat simulacije je simulirana demokracija kao moj izvorni model objašnjenja stanja demokracije u 21. stoljeću u odnosu na dvadesetak aktualnih modela demokracije u političkim znanostima.

U pisanju knjige nisam imao nikakav prethodno objelodanjeni tekst ili knjigu nekog autora za neki orijentir. Knjiga je izvorni pokušaj objašnjenja funkcioniranja demokracije u doba postmoderne kulture društva kao minimalne simulirane demokracije koja završava u oligarhiji. Te 2013. godine nije mi se svidjela takva minimalna simulirana demokracija.

A onda je, kao drugo, nastupilo doba pandemije pa mi se učinilo da je i defektna simulirana demokracija puno bolja od autoritarnog modela vladanja ili nekog tipa "COVID diktature 21", sa suspenzijom sloboda, uspostavom totalne kontrole ljudskog ponašanja i totalnom "medikalizacijom" društva s nekom novom biopolitikom. Bolja je i najgora simulirana demokracija u odnosu na bilo koju diktaturu.

U vrijeme korone skresana je liberalna demokracija. Politički sustavi u Europi, svijetu i Hrvatskoj skrenuli su u autoritarne i poludiktatorske vode, s idejama vođe, vladavine straha i medija pretvorenih u propagandu, što su "vrhunci" "liberalne demokracije".

U čemu se konkretno ogleda simulirana demokracija, odnosno simulacija zbilje?

– Ogleda se u konstrukciji društva u tehnosferi, apsolutnoj pobjedi tehnike/tehno-logičkog uma u odnosu na realni svijet, pretvaranju realnoga svijeta u hiperzbilju. Stoga je i podnaslov ove knjige "Svijet politike kao predstava i hiperzbilja". Simulirati se može sve! Sve što se konstruira, od aviona, automobila, konstrukcije neke zgrade u izgradnji, uključujući simulaciju demokracije kao koncept postmoderne teorije kulture.

Naš društveni svijet je u kontekstu sociologije znanja ništa drugo doli konstrukcija društvene zbilje. Tako je bilo oduvijek! Kao one objektivno konstruirane (institucije) i one subjektivno konstruirane zbilje (simbolička stvarnost, jezik, kultura, identitet, primarna i sekundarna socijalizacija). S trijumfom socijalno konstruirane društvene zbilje susrećemo se u doba tehnokulture, u koje se doba u odnosu na zbilju realnoga svijeta uspostavlja hiperzbilja, slikovno i percepcijski savršenija od realnoga svijeta. Djeca tehnokulture i hiperzbilje više i ne znaju što je to realni svijet i priroda. Prvo vide magarca na internetu, onda u prirodi. Njima su realni svijet priroda i društvo zbijeni u kibernetički prostor ugodne hiperzbilje. I u tom se prostoru simulira demokracija da bi se pokazalo da je navodno ima. Navodno?

Koliko je napredovala tranzicija politologije u teatrologiju i zašto tvrdite da je prednost znati osnove teatrologije za razumijevanje simulacije demokracije, o čemu pišete u jednom poglavlju?

– U pisanju ove knjige politologija mi je počesto bila prepreka. Zašto? Zato što sam se mučio s naslijeđenom politološkom prtljagom koja je u odnosu na predmet istraživanja više sličila arheologiji neupotrebljivih znanja. Tako sam u sedam godina pisanja ove knjige shvatio da mi je ona ponekad prepreka u izričaju u odnosu na predmet istraživanja simulacije demokracije. Onda sam morao konstruirati točku iz koje sam krenuo u istraživanje.

Ta točka su izbori kao festivali simulacije demokracije. Festivali su bliži teatrologiji negoli politologiji. Festival simulacije demokracije je kazališna predstava na tragu one "večeras improviziramo". Kad sam shvatio o čemu se tu radi, počeo sam studirati tekstove iz teatrologije i semiotike. Poglavito semiotike slike. Demokracija je, zapravo, kazališna predstava specifične vrste pod naslovom politički teatar. Na ovom mjestu kod mene se dogodila tranzicija politologije u teatrologiju.

Bez teatrologije i semiotike nemoguće je istraživanje, kamoli shvaćanje simulacije demokracije. Od velikih semiotičara, puno sam naučio od Barthesa, Ecca, Baudrillarda i drugih. Bez njih ne bi bilo ove knjige. Teatralizacijom demokracije susrećemo se s tipom Hollywood demokracije.

Upozoravate na učestalu proizvodnju pseudodogađaja. Čine li to mediji ili samo nesvjesno prate ono što kreiraju neke druge, više sfere?

– Pseudodogađaji ili oni koji nemaju veze s realnim svijetom, već konstruiranim informacijama radi zamračivanja događaja u realnom svijetu, vezani su uz ideju i strukture moći, odnosno političke mašinerije, političke stranke, PR strukture, koje preko medija plasiraju kreirane ili pseudodogađaje. Njihova bit nije u orijentaciji, već manipulaciji i zakrivljivanju stvarnosti. Njihovi protagonisti su novi "ribari ljudskih duša". Mediji uvelike svjesno ili nesvjesno prate kreirane/pseudodogađaje kao sadržaje hiperzbilje. Oni u medijima traju minimalno tri dana.

Nakon tri dana eto novog pseudodogađaja radi skretanja pozornosti s bitnog na nebitno. I tako se to ponavlja do u lošu beskonačnost, što za posljedicu ima totalnu narkotiziranost i obezglavljenost narodnih masa s nemogućnošću otpora i pobune, kao legitimne pozicije u političkoj filozofiji kad ti voda dođe do grla, a ti i dalje računaš hoćeš li se pobuniti ili će te voda progutati. Ili možda mrak?! Za razumijevanje pseudodogađaja neizostavna je knjiga "A Guide to Pseudo-Events in America" (1962.), autora Daniela J. Boorstina. Knjiga je utjecala na Umberta Eca i Jeana Baudrillarda, teoretičare postmoderne kulture i konstrukcije hiperzbilje u doba pobjede tehnokulturnog uma. Bez njih ne bi bilo ni ove knjige o kojoj zborimo.

image
Tomislav Kršsto/Cropix

Što je s institucijama u tom procesu? Koliko su one stradale?

– Institucije sudjeluju u konstrukciji pseudodogađaja ili hiperzbilje. A zašto to čine? Zbog održavanja ideje moći, strukture moći ili (aktualne) vladajuće grupe u politici. Sudjelujući u tome, institucije odmažu građanima prestajući biti u njihovoj službi. Stavljajući se u službu strukture moći aktualne vladajuće grupe, institucije konzerviraju status quo, blokiraju promjene dovodeći do očaja građane kojima su navodno namijenjene.

Institucije kao izraz objektivno konstruirane društvene zbilje trebale bi biti instrumenti rasterećenja u djelovanju. No, hrvatske institucije s Plenkovićevom kilavom administracijom zapravo su noćna mora svakog građanina u Republici Hrvatskoj, trideset godina nakon njezina stvaranja, što je tema moje druge najnovije knjige "Dokumenti o državnosti i političkom sustavu Republike Hrvatske 1990. – 2020.".

Je li RH po nečemu specifična? U jednom dijelu kažete da postoje jake oligarhijske struje u društvu i političkim strankama. Nije li to slučaj u cijeloj Europi i svijetu?

– Ona je specifična po tomu što je zahvaljujući minimalnoj simuliranoj demokraciji, kao velikoj kazališnoj predstavi, odigranoj u velikom tranzicijskom spektaklu i driblingu (u Sarajevu za tranziciju kažu, da prostite, "prejebavanju"), nekako došla do bruxelleskih dvora, ostavši na začelju tih istih dvora, zahvaljujući velikoj sposobnosti njezinih političkih oligarha i "uguz-beg diplomacije", koji su toliko sposobni da su RH zacementirali na zadnje mjesto toga eurounijskog konkubinata. Republika Hrvatska je "zarobljena država".

Glede oligarhije valja reći da simulacija demokracije prikriva stvarno stanje. Umjesto "naroda" nakon velike izborne predstave ili festivala simulacije demokracije, stupa oligarhija. Ili moćna manjina koja odlučuje o svemu. Susrećemo se s tiranijom moćne manjine u odnosu na većinu.

Nije li oduvijek većina birala manjinu koja bi na koncu vladala? Nije li to bit same demokracije?

– Oduvijek! Svaka demokracija završi ili u oligarhiji, ili kad-tad u diktaturi. Povijest je prepuna takvih iskustvenih primjera. Zato treba mijenjati definiciju demokracije da je ona "vladavina većine". Ona je zapravo vladavina manjine nad većinom. Moja definicija demokracije glasi da je ona vladavina većine u kojoj većina bira manjinu da bi manjina vladala većinom. Ako je bit simulirane demokracije uspostava oligarhija, što je onda ostalo od demokracije?! Na kraju ona nije ništa drugo doli veliki politički teatar na čije se daske postavlja komad, na kojima vidimo glumce, naučene uloge javne i tajne režisere, PR bojnu, medije, slavne osobe, političke kurve, licemjere i dimne zavjese. I tako to!

Zašto mislite de je korona-diktatura uništila simuliranu demokraciju?

– Ona ju je uništila jer je dokinula i ono malo prava i sloboda čovjeka i građanina koje je jamčila simulirana demokracija. K tomu ta se simulirana demokracija pomaknula unatrag (reverzija) prema autoritarnim i diktatorskim rješenjima. U doba "korona-diktature 21", ukinuto je društvo u smislu bliskih socijalnih kontakata i interakcija, koje je isto prisilno preseljeno (prisilne migracije) u bespuća internetske nepreglednosti, zahvaljujući naletu i snazi novog tehnološkog totalitarizma, u kojem se uz pomoć tehnologija, medija i straha vlada narodnim masama.

U političkoj filozofiji vladavina straha uvijek se vezivala uz tiranijske režime, s mogućnošću tiranicida tiranina kojega je trebalo zveknuti, ili totalitarnih diktatura u 20. stoljeću. Ali kad se u ostacima liberalne simulirane demokracije uvodi emocija straha od bolesti da bi se zagospodarilo i upravljalo narodnim masama, onda je to sumrak ostatka ostataka liberalne simulirane demokracije. Može li gore biti?! Strah, vođa, kontrolirani mediji, mediji pretvoreni u propagandu, PR bojna za ispiranje mozga, novi ribari ljudskih duša, sve su to obilježja onoga što se zove korona-diktatura, ili onoga što se okotilo i nakotilo u to doba, a što može biti pokazateljem nove distopije i Aldous Leonard Huxleyjevih anticipacija budućnosti koje polako počinju živjeti.

Ima povratka na staro samo ako građani to žele

Ima li povratka na staro, barem simuliranu demokraciju, manje zlo, kako kažete?
– Ima samo uz pokret građanskog otpora. Ako mi kao građani budemo htjeli minimalnu simuliranu demokraciju, imat ćemo je. Pa ćemo se vratiti na "staro normalno". Ako ne, trijumfirat će novi tehnološki totalitarizam s novim vođama, ili "voždovima", koji će nas pretvoriti u beskorisnu prestrašenu amorfnu političku masu, ili tijesto za spravljanje ukusnih kolačića iz pogona novog tehnološkog totalitarizma. Prema tomu, birajmo! Hoćemo li biti ljudi ili ovce? Moja opcija je da budem čovjek, ne ovca koju svatko šiša kako poželi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. lipanj 2021 20:12