StoryEditor
HrvatskaTURBULENCIJE

Analiza: Uspon i pad Domovinskog pokreta ili kako se u tako kratkom vremenu raspala Škorina ekipa i njihova rigidna verzija hrvatskog nacionalizma

Piše Damir Pilić
15. siječnja 2021. - 21:00
Miroslav Škoro, Milan Vrkljan, Karolina Vidović Krišto

Dok je konac 2020. donio sukob i raskol na hrvatskoj ljevici – kada je koalicija Možemo! izbacila iz svojih redova Radničku frontu – početak 2021. donio je slično osipanje na hrvatskoj desnici: Domovinski pokret (DP) Miroslava Škore napustilo je dvoje saborskih zastupnika, novinarka Karolina Vidović-Krišto i liječnik Milan Vrkljan. Kao što se odricanjem od Katarine Peović saborski klub Možemo! smanjio sa sedam na šest članova, tako se i saborski klub DP-a sada smanjio s 12 na 10 članova (pritom je odbjegli Vrkljan bio i predsjednik kluba).

Premda su razlike između Možemo! i Domovinskog pokreta mnogo veće od sličnosti, ovi raskoli imaju nešto zajedničko: obje koalicije ostale su bez svojih ikoničkih figura, upravo onih koje su im davale prepoznatljivi i presudni ideološki timbar. Baš kako se Katarina Peović svojim artikuliranim i dosljednim stavovima nametnula kao zaštitni znak antikapitalističke ljevice u Hrvatskoj, tako je i Karolina Vidović-Krišto svojim političkim paketom postala jedna od ikona radikalne desnice.

image
Damjan Tadić/Cropix

No, dok se bez Peović koalicija Možemo! udaljila od lijevog pola i približila centru (pa ideološke razlike između Možemo! i SDP-a više nisu tako jasne), odlaskom Vidović-Krišto politički profil Domovinskog pokreta nije se toliko promijenio, jer Škorina stranka i dalje ostaje ideološki usidrena u radikalnim vodama desno od HDZ-a.

Pa iako Domovinski pokret i dalje ima gotovo dvostruko brojniji saborski klub od Možemo!, objektivna politička inventura proteklog šestomjesečnog razdoblja bila bi povoljnija za lijevu nego za desnu koaliciju, prvenstveno zbog različitih očekivanja: uoči srpanjskih izbora Možemo! je računalo na jednoga do tri zastupnika, a Domovinski pokret na njih 15-20. Lijeva koalicija je ostvarila dvostruko više od najsmjelijih nadanja, dok desna koalicija nije podbacila, ali se pokazalo da to što je željeno nije dovoljno da se ostvari ono što je sanjano.

A sanjano je da Domovinski pokret postane sila bez koje Hrvatska ne može reći ni "a". I nije puno nedostajalo da se to i dogodi.

Od euforije do rezignacije

Zapravo, da su se na izborima prije šest mjeseci stvari malo drukčije posložile, danas bismo živjeli u Škorinoj Hrvatskoj. I dalje bi HDZ bio glavni faktor vlasti, ali politike premijera Andreja Plenkovića umnogome bi bile određene i limitirane uvjetima i zahtjevima Domovinskog pokreta, koji je u zamalo realiziranom scenariju imao biti ključni HDZ-ov koalicijski partner, bez kojeg HDZ ne bi ni ušao u Banske dvore.

image

 
Vlado Kos/Cropix

Rekosmo, nije puno nedostajalo. Štoviše, kad su te izborne nedjelje, 5. srpnja 2020., iza 19 sati objavljeni rezultati izlaznih anketa – po kojima je ispadalo da HDZ može sastaviti Vladu jedino s Domovinskim pokretom – činilo se da će Miroslav Škoro uspjeti u naumu da postane "nezaobilazni faktor", onaj koji će, među ostalim, direktno određivati tko može, a tko ne može biti hrvatski premijer, što je i najavljivao u predizbornoj kampanji, kada je samouvjereno poručivao da "u Vladi u kojoj sudjeluje Domovinski pokret Andrej Plenković ne može biti premijer".

Na licima Škorinih ljudi i njegovih koalicijskih partnera s radikalne desnice (Zlatko Hasanbegović, Ruža Tomašić, Hrvoje Zekanović), okupljenih te večeri u hotelu International, još dugo iza 19 sati vidjela se euforija, praćena dubokim uvjerenjem da će ih netko iz stožera HDZ-a već sutra ujutro nazvati da bi utanačio termin za početak pregovora o sastavljanju nove Vlade.

A onda, kako je večer odmicala i kako su počeli stizati službeni rezultati Državnog izbornog povjerenstva, Škoro i njegovi ljudi počeli su gubiti trijumfalni smiješak, koji je polako ustupao mjesto otrežnjujućoj zabrinutosti. Iako je njihova koalicija osvojila zacrtanih 16 mandata (sâm Domovinski pokret 12, Hrvatski suverenisti još četiri), već oko 22 sata pokazalo se da iznimno dobar rezultat HDZ-a omogućava Plenkoviću da Vladu sastavi i bez Škore, samo s predstavnicima nacionalnih manjina i pokojim centrističkim zastupnikom.

U samo tri sata euforija u hotelu International pretvorila se u rezignaciju, kako se to iste večeri novinarima Jutarnjeg lista požalio jedan od Škorinih ljudi:

"Pripremalo se za pregovore s HDZ-om o novoj Vladi, kalkuliralo se, razgovaralo o uvjetima, a onda je ispalo da si potpuno nebitan".

Varijacija Titove parole

Doista, morao je to biti priličan udarac za ljude koji su u vrlo kratkom roku uspjeli stići nadomak Banskih dvora: Miroslav Škoro osnovao je Domovinski pokret jedva četiri mjeseca ranije, 29. veljače prošle godine, pod sloganom "Zato što svoje volim!" (nitko u toj hiper-desničarskoj partiji nije uočio da im slogan u semantičkom smislu predstavlja varijaciju čuvene Titove parole "Tuđe nećemo, svoje ne damo").

Osnivanjem DP-a Škoro je želio kapitalizirati veliku podršku koju je prethodno dobio na predsjedničkim izborima, kada je u prvom krugu, krajem prosinca 2019., osvojio gotovo 25 posto glasova. U samo četiri mjeseca, od osnivanja partije 29. veljače do izbora 5. srpnja, "škoristi" su uspjeli domarširati pred vrata političkog raja, samo da bi tog 5. srpnja oko 22 sata shvatili kako su ta vrata za njih ipak zaključana. Njihov Kairos je bio tu, ali kad su se mašili za kvaku, on je već zauvijek odlepršao.

image
Zagreb, 161120.
Trg svetog Marka, Sabor RH.
Konferencija za medije potpredsjednika Sabora Miroslava Skore na temu Sudska presuda u aferi Fimi medija.
Na fotografiji: Miroslav Skoro, Milan Vrkljan, Igor Peternel, Stephan Nikola Bartulica, Karolina Vidovic Kristo.
Foto: Damjan Tadic/CROPIX
Damjan Tadić/Cropix

Bez obzira na solidan izborni rezultat, pokazalo se, ipak, da većina građana Hrvatske ne želi reprizu Karamarka. Jer to je ono što su Škoro i njegov Domovinski pokret, skupa sa sebi sličnim koalicijskim partnerima, zapravo nudili: rigidnu verziju hrvatskog nacionalizma, na granici s proustaškim totalitarizmom, što se vidjelo kada je u kampanji za predsjedničke izbore Škoro rekao da bi pomilovao notornog ratnog zločinca Tomislava Merčepa, osuđenog za zvjerstva nad srpskim civilima.

Srednji prst čak i od Kolinde

Taj "totalitarni gen" vidio se i po Škorinim istupima i izjavama u kampanji za parlamentarne izbore, kada je ulazio u intimni prostor čak i silovanim ženama. Tada je njegova izjava da bi se žene koje zatrudne silovanjem o prekidu trudnoće trebale konzultirati s obitelji – umjesto da, nedajbože, odluče svojom glavom – naišla u različitim dijelovima političkog spektra na jednako zgražanje.

Reaktivnu lavinu započetu od HNS-ove zamjenice gradonačelnika Osijeka Žane Gamoš, koja je prva Škori javno podignula srednji prst, slijedile su žene širom Hrvatske, objavljujući svoje fotografije s ispruženim srednjakom. Tadašnja nestranačka ministrica obrazovanja (iz kvote HNS-a) Blaženka Divjak optužila je Škoru za "sadističko ponižavanje žena i njihovih prava te nedopustivo iskorištavanje trauma", a srednji prst Škori je podigla čak i – njemu ideološki srodna – bivša predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović.

No prpošni slavonski bećar nije se dosjetio da bi trebao reterirati i ispričati se ženskom rodu, već je, dapače, još "dodao gas":

"Mogu mahati kojim god hoće prstima, ali kad mi dođemo na vlast, dobit će po tim prstima", poručio je istog tjedna s mitinga u Slavonskom Brodu.

Kasnije se infantilno vadio da to s prstima nije mislio na žene, nego na lopove, takozvane "dugoprstiće". To je ta "škoristika", politička balada iz 19. stoljeća koja polako odlazi u marginalnost i zaborav.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

26. veljača 2021 03:46