StoryEditor

Ako nam koronavirus promijeni htijenja i promijeni vrijednosti, na kraju balade treba reći: Hvala koronavirusu. Možda...

Piše Ivica Šola
24. ožujka 2020. - 17:53
Damjan Tadić/Hanza media

O koronavirusu (COVID-19) iz sata u sat stižu nove informacije. Teško se snalaze i stručnjaci, a kamoli mi laici. No, njih trebamo slušati. Italija je s pravom u fokusu.

Kao talijanski student koji ima puno kontakata tamo, pustimo sada medije, situacija je iznimno ozbiljna. Oni koji stvar banaliziraju, imaju svoje argumente. Statističke, točne. Dakle, istina je da svaki dan u Italiji prirodnim putem umre tisuću i osamsto osoba. Ništa za koronavirus. Istina je također da je prošle godine od gripe u Italiji, od “obične” gripe, umrlo 37 tisuća ljudi. Ništa za koronavirus.

Idemo dalje. U sezoni 2018./19. zbog problema s istom “običnom” gripom liječnicima se obratilo četiri milijuna Talijana. Ove pak godine, zbog iste “obične” gripe liječnicima se obratilo samo u siječnju 837 tisuća Talijana. Opet, pustimo medije i moguće hipohondre, medicinski sustav je zagušen, i bez koronavirusa. Pa eto još i njega...

Problem? Ne poznajemo ga...

Čitam i one koji tvrde da je tsunami u jednom danu ubio 150 tisuća ljudi. Sve je to točno. No, kod koronavirusa od kojeg na sjeveru Italije, posebno, starci, na dnevnoj razini umiru ko muhe, problem je u dvije “nebitne” stvari.

Prva je da je - za razliku od navedenih bolesti i prirodnih katastrofa od kojih ljudi umiru, pa i od uboda komarca - koronavirus nepoznat. A s nepoznatim neprijateljem teže se boriti nego s poznatim. I tu je razlog za ozbiljnost, ne za paniku, ali za razložan strah – da. I oprez, jer, ponavljam, radi se o nepoznatom, ili ne do kraja poznatom.

Nepoznato je uvijek izvor straha, koji je normalan u tom slučaju, već i pojačane pozornosti, tako da i mjere koje provodi Republika Hrvatska i naše hvalevrijedni stručnjaci i resorni ministar Beroš ne treba smatrati pretjerivanjem. Što će pak biti s gospodarstvom, ne samo kod nas, to je sada tema za neki drugi tekst.

Druga “nebitna” stvar, a to govore ozbiljni talijanski znanstvenici i liječnici, postavilo se pitanje zašto je baš u Italiji s koronavirusom buknulo na ovakav dramatičan način.

Nude dva odgovora. Prvi je da Italija ima jedno od najstarijih stanovništva u Europi, a starice i starci su najrizičnija skupina. Ni Hrvati ne stoje demografski bolje, zato na stranu banaliziranje problema, no ne i panika, naravno. No, ono što je važno napomenuti, osim starog stanovništva, drugi razlog, kažu tamošnji znanstvenici, zašto je baš u Italiji buknulo tako jako, njihov je način života. Mislim na pozdrave, znam da opet zvuči banalno.

Živjeh tamo godinama... Kada se prosječni Talijan sretne s prijateljem, poznanikom, poznanicom, njihov način pozdrava je grljenje, taktilnost im je u interakciji karakteristična, a virus to jako voli. Nisu Talijani ko Nijemci, “Guten Tag” i – šlus!

A Nijemci su, kao i Talijani, zbog biznisa i drugih razloga puno više putovali u Kinu u tom problematičnom razdoblju.
Hrvati su veoma slični Talijanima, i demografski, starost stanovništva, i po načinu života, zato ne treba paničariti, ali treba učiti na tuđem bolnom iskustvu.

I slušati što kažu naši vrijedni liječnici, Stožer i resorni ministar. Ozbiljni, trezveni i nadasve stručni ljudi koji ulijevaju sigurnost i mirnoću.

Hvala koronavirusu? Možda

No, mene muči jedna druga stvar: Hoćemo li nakon ovoga postati bolji ljudi? Zapadna kultura je, kako je to definirao Christopher Lash, narcisistička. Drugi me ne zanimaju. Moj ego je centar svijeta. Samo prava, ništa dužnosti. Stare ljude bacamo u deponije zvane starački domovi.

Ne želimo rađati djecu jer su prijetnja našem narcisističkom samoostvarenju i sve smo stariji. Samo ja, i konzumerizam. Solidarnost kao uvjet opstanka svakog društva gotovo pa je nestala. Ovaj virus nas tjera da se mijenjamo.

Naime, sva velika zla kroz povijest mijenjala su ljude, nabolje, ali, nažalost, i nagore. Baš u tom kontekstu jedan kolega filozof iz jedne europske zemlje poslao mi je na Viber sljedeću privatnu poruku pa ne mogu navesti identitet. Bitna je misao.

On veli: “Na silu se malo toga nauči, a to što se možda nauči, još se brže zaboravlja, to vrijedi i za pojedince i za skupine. Naučit ćemo nešto o tome kako trebamo mijenjati navike i ponašanja ako to zaista budemo htjeli, to će onda ostati naučeno i upisano u ponašanje.

Ja sam skeptik s obzirom na to; brzina zaboravljanja pod poplavom novih (fake) news rast će kao i do sada. Kako pokrenuti ozbiljno htijenje? Tako da se nema drugog izbora, dakle, zlo mora jako narasti i postati nepodnošljivo pa će se volja ipak pokrenuti, ali zaborav će i dalje vrebati.

Dakako, čast uvijek mogućim iznimkama... Ako ih shvatimo kao uvjerljive svjedoke, možda se i bez veće prisile zla pokrenemo, možda...”

Eto, moj dragi kolega završio je poruku s “možda”. Da, ali u Italiji ljudi shvaćaju da ego nije centar svijeta, da postoje i drugi, da smo međuovisni u dobru i u zlu, da se moramo brinuti jedni za druge.

Ako nam koronavirus promijeni htijenja i promijeni vrijednosti, na kraju balade treba reći: Hvala koronavirusu. Možda...

Izdvojeno

26. srpanj 2020 15:29