Kako je moguće da je zbog jednog devetogodišnjaka kolabirao obrazovni sustav? To se ovih dana svi pitamo dok pratimo vijesti o osnovcu zbog čijeg problematičnog ponašanja su se lani iz jedne zagrebačke škole ispisala sva ostala djeca iz razreda pa je dječak nakon toga prebačen u drugu školu u kojoj roditelji već tjednima ne šalju svoju djecu na nastavu.
Problem je, na poticaj roditelja iz njegove bivše škole, „izašao” sve do Ministarstva još u veljači, ali rješenja nema do danas. A ide već u treću osnovnu školu.
Kako se pisalo, problematično ponašanje ovog četvrtaša kratko je medijima opisala odvjetnica roditelja ostale djece. Učenici su, kako je kazala, trpjeli fizičko, psihičko i seksualno uznemiravanje od stane tog dječaka pa su neki od njih, navodno, zatražili i psihološku pomoć. U priču je sada veće uključena odvjetnica i na strani dječaka problematičnog ponašanja, riječ je o Jadranki Sloković, a resorni ministar Radovan Fuchs gotovo svaki dan pred kamerama pokušava reći da je nešto učinjeno, ali javnost uspijeva shvatiti samo da prijave i papiri sele od gradskog ureda do ministarstva i nazad. Ne zna se točno tko je sve nadležan, a vjerojatno su to svi koji postoje. Da je slučaj, doduše, nadrastao mogućnosti škole trebalo je biti jasno odmah pa je prebacivanje dječaka iz jedne u drugu bilo samo prelijevanje i narastanje problema. Ravnatelj sadašnje dječakove škole dao je ostavku, učiteljica iz bivše osmoljetke je na bolovanju, pedagoginja je dala otkaz...
Ludilo! Uzrok, naravno, nije u jednom devetogodišnjaku već je on zapravo razotkrio nesposobnost gomile odraslih.
- Ne, nije on srušio sustav, jer sustav su ljudi. Pa koliko samo odraslih radi u jednoj školi i svi padaju pred jednim djetetom - komentira asistent u nastavi jedne škole na širem splitskom području čiji podaci su poznati redakciji. Podsjeća da u praksi imamo niz edukacija, intervencija, asistenata...
- Odlučili smo se za inkluzivno obrazovanje, što je u redu, ali to se ne može samo načelno. Sve je propisano, ali ljudi u školama su zapravo u otporu prema tome. Još nisam sreo nastavnika koji je zaista u okviru svog redovnog posla spreman rado prihvatiti i taj naporni rad. Njima se to čini kao nešto što im je nametnuto. O tom klincu ne znamo zapravo ništa! Ali kad vidimo da se čitava plejada odraslih ne može s njim nositi, to zvuči nevjerojatno, zar ne? Vršnjačkog nasilja ima puno, a bilo ga je i u doba našeg odrastanja. Sada se pod nasilje podvodi i ono što to nije pa se prijavljuje kada neki učenik drugome uzme gumicu iz pernice, a ono što su nekada učenici radili danas je nezamislivo, poput krađa dnevnika ili prepravljanja ocjena, imali smo skandale po školama kakvi bi danas izazvali valjda državne krize. Međutim, danas nastavnici nemaju mehanizme da bi to spriječili. Nema više onih disciplinskih mjera poput potezanja učenika za bafe, već je učiteljima potreban izuzetni pedagoški napor. A u to se djeci i roditeljima stalno čitaju njihova prava, prava... Učiteljima je preostalo da grade svoj autoritet samo osobnim kredibilitetom, a to nije dovoljno jer sve više je djece s problematičnim ponašanjem. Nastavnike se konstantno provocira, učenici pokušavaju srušiti granicu i osvojiti prostor. Sve ovisi samo o osobnom integritetu nastavnika. Kad učitelji traže suradnju s roditeljima ne mogu uvijek na nju računati, ali za razliku od roditelja, učitelji imaju obavezu pronaći načine i rješenja. A oduzeo im si mehanizme. Usput ih zapošljavaš već 30 godina negativnom selekcijom i sada dobiješ kada koji se ne zna nositi s problemima - smatra asistent s višegodišnjim iskustvom. Govori kako bi se svi trebali educirati i kako bi pedagoški fakulteti mogli uvesti neke nove kolegije. Dodaje kako treba puno napora da se unutar grupe prihvati nekoga tko je različiti, a kamoli da ga grupa prigrli. Upozorava kako se premalo radi u grupama po tom pitanju i ističe kako bi sada svi nastavnici koji predaju učeniku s poteškoćama trebali znati prirodu problema.
- Ako imaju učenika s, na primjer, ADHD poremećajem, morali bi naučiti sve o radu s takvim djetetom. E, ali njima se to ne da. Oni su prepterećeni administracijom i priznajem, zaista, puno rade i izvan nastave. Svi su štufi svega, grintaju, atmosfera je po školama loša i vlada veliko nezadovoljstvo među prosvjetarima, a to se onda prenosi na djecu. Djeca trpe, učitelji trpe, svi sve trpe... Meni se čini da su u doba mog školovanja učitelji naprosto bili sretniji ili mi je kao klincu perspetiva bila drugačija, ne znam, ali trebalo bi i ovome porazmisliti - upozorava naš sugovornik i priznaje da među njegovim kolegama također ima onih koji su nedovoljno educirani.
- Pa među nama su bivši frizeri, trgovci, mnogi bez visoke naobrazbe, ili pak sa završenim fakultetima koji nemaju veze s pedagogijom. A svi smo se odlučili za uključivanje djece s poteškoćama u redovno školovanje i to je dobro, ali trebali bismo to znati i moći provoditi - zaključuje.
Da je inkluzija dobra, slaže se i odnedavno umirovljena defektologinja, odnosno edukacijska rehabilitatorica s također dugogodišnjim iskustvom u prosvjeti. Ona smatra da su sve granice pređene.
Inače, svi stručnjaci s kojima smo razgovarali ovim povodom ograđuju se s obzirom na to da nemaju dovoljno informacija, ali se redom slažu da je ovo što se dogodilo u Zagrebu zapravo bilo očekivano i neminovno. Jer, priznat će, vrlo slične situacije svakodnevno opterećuju nastavne procese, sve je više vrlo sličnih ako ne i gorih problema s učenicima samo što ne dolaze do javnosti. Upozoravaju, međutim, i na to da je medijska slika neke situacije često površna i pogrešna, a može dovesti do razornih posljedica po zdravlje prosvjetnih radnika.
- To je zato što nas je sve nadraslo i prešlo sve granice u društvu. Ovo nije prosvjetni, već problem društva. Za inkluziju trebaju postojati uvjeti. Zakoni su dobri i zna se procedura, ali nitko ne spominje uključenost liječnika koji je sastavni dio tima koji odlučuje u ovakvim situacijama. Barem se u napisima o ovom slučaju to ne spominje. Uvijek mora biti niz stručnjaka uključen. Veliki je pritisak roditelja da sva djeca budu uključena u nastavu i slažem se s tim, ali samo ako postoje uvjeti za to. Ne može postojati pravo jednoga na uštrb prava drugih. Dijete ima pravo na školovanje, ali ako imaju problem prvo ih liječimo, a onda uvodimo u sustav. Postoji cijela procedura u školi, ali nekada ona mora biti uz vanjske stručnjake. Djece koja su poput tog dječaka ima more i imamo pritisak da u svakom slučaju budu u sustavu redovne nastave. Međutim, mnogi pritom nisu uključeni u sve tretmane, a trebali bi biti. Ne može se sve odraditi u školi. Ne može škola sama u ovakvom društvu rješavati probleme ako nema partnerskih odnosa, a kakvi su to partnerski odnosi ako su sad već u ovu priču u Zagrebu uključeni i odvjetnici – pita splitska edukacijska rehabilitatorica.
- Ako je neko dijete za liječenje, a nemamo suradnju svih aktera, ono bude prepušteno učiteljima i na njima je sva odgovornost. Postoje specifične situacije, intelektualno su djeca sposobna savladavati gradivo, ali su problematičnog ponašanja. Mnoga djeca mijenjaju puno škola do svog petog, šestog razreda, a zapravo su za centre. S obziroma na to da je situacija sve gora po školama u Dalmaciji pola struke više nije stručno jer dosta kolega je zbog situacije ide privatno raditi - otkriva naša sugovornica.
Kaže da joj je najgore bilo čuti od ministra da su doveli pomoćnika u nastavu.
- Pa pomoćnici u nastavi se tek odnedavno educiraju kako treba! Ali to je samo jedan od oblika potpore, jer ako učenik nema sve ostale stručne tretmane i obrade izvan nastave, ne može se raditi. Je li normalno da djeca udaraju učitelje, a i to se događa. Jako se puno podilazi roditeljima - ogorčena je i smatra da je ovo priča za sociologe jer imamo društveni problem.