StoryEditor
Hrvatska25 godina kasnije

Admiral Lošo: Milošević je htio da ubijemo 50.000 Srba. Anja Šimpraga danas lamentira, a da nije bilo kolone, ne bi ona bila zastupnica u Saboru...

5. kolovoza 2020. - 16:19
Luka Gerlanc/HANZA MEDIA

Admiral Davor Domazet Lošo (72) bio je ključni arhitekt VRO Oluja.
Kao prvi čovjek Obavještajne službe GSHV-a, godinama je prikupljao i obrađivao informacije koje su dovele do operacije oslobađanja okupiranih područja i završetka rata u Hrvatskoj.

Njegova strategija "četiri koridora" i široko znanje o suvremenim ratnim doktrinama učinile su hrvatske snage superiornima tijekom Oluje koju on smatra jednom od najuspjelijih i najčišćih vojnih operacija u povijesti ratovanja. S admiralom Lošom razgovarali smo u Pagu gdje se tradicionalno u ovo doba godine družio s otočnim braniteljima koji su sudjelovali u Oluji.

Kučanov dogovor sa Slobom

- Dolaskom iz Beograda Tuđmana sam upoznao s njihovim planovima i zašto je rat u Sloveniji bio namješten. Kučan se bio dogovorio s Miloševićem da Slovenija izađe iz Jugoslavije na način da će ih JNA okupirati, a Hrvatska će im priskočiti u pomoć. Tako će Milošević i JNA dobiti legitimitet da izvrše agresiju na našu zemlju. Da je Tuđman donio takvu odluku i krenuo "u pomoć" Sloveniji bio bi to znak da smo nasjeli na njihov plan.

Tuđman je bio upoznat s planom okupacije Hrvatske i BiH. Počeo je Domovinski rat, no prva dva koraka planirane strategije JNA nisu se ostvarila. Rat se, to morate znati, odlučuje i dobiva na razini strategije. Samo su dvije operacije strateške razine bile izvedene u Domovinskom ratu. Jedna je osvajanje vojarni 14. rujna 1991., jer nismo imali oružje, a druga je operacija Oluja.
Strategija vas uči da protivnik gubi ako svoj plan ne ostvari u određenom vremenu, a JNA na početku rata nije uspjela doći do tri strateške točke, odnosno zapadne granice Velike Srbije.

Gube strateški, gubi i britanska i francuska politika koje su ih podržavale, i dolaze međunarodne snage koje zatečeno stanje cementiraju. Srpska politika na čelu s Miloševićem i JNA ne može više spriječiti međunarodno priznanje Hrvatske i 1992. prenose rat u BiH.

Englezi proizveli Ahmiće

Pogrešna politika Alije Izetbegovića ostavlja BiH bez obrane, Hrvati se pripremaju i 1992. kreće glavni srpski udar na BiH prema planu za koji je Tuđman znao: zatvoriti "kliješta" Kupres - Tomislavgrad - Livno, te druga u dolini Neretve. Kad se ta kliješta spoje, nema Hrvatske, odnosno nema BiH. Zato u travnju 1992. kao zapovjednik južnog bojišta dolazi general Bobetko, a u Livno, nakon pada Kupresa, general Gotovina i moja malenkost.

Potom 23. travnja kreće sinkronizirana operacija, zaustavlja se prodor srpskih snaga u dolini Neretve te na području Livna i Tomislavgrada i BiH je drugi put spašena.
Iduće godine Srbi osvajaju 70 posto BiH, ali ostalo nisu uspjeli osvojiti zahvaljujući Hrvatima. Engleska geopolitika sve to drži pod kontrolom. U to vrijeme pokušavaju spriječiti da se otkriju srpski zločini i logori u BiH, a kako bi svi bili podjednako krivi, trebaju u BiH pokrenuti rat svih protiv sviju.

Posljedica toga su Ahmići. Oni su "proizvod" engleske obavještajne službe u kojem je, nažalost, s hrvatske strane, između ostalog, sudjelovala i postrojba Jokeri, a koje su na terenu u stopu pratile kamere BBC-a. Tako su stvoreni Ahmići. Zločin je nedvojbeno počinjen, ali zna se u čijoj režiji. Takvo će stanje u BiH potrajati sve do 1994. godine.

Četvrta dimenzija i dronovi

- Nakon što je 1992. obranjena BiH, zahvaljujući Hrvatima, nakon što je učvršćen bojišnica na jugu i na potezu Kupres-Livno, general Bobetko postaje načelnik Glavnog stožera, a ja načelnik Obavještajne uprave GS-a. Tu počinje naša suradnja koja će trajati sve do kraja rata. Inače, Bobetko me zvao Clark Gable ili Meksikanac, zbog brkova. Kad je bila rasprava o vojnom umijeću, oslovljavao me s profesore, a kad je trebalo planirati, s doktore.

O meni je ovisilo s kojim će informacijama stožer raspolagati. Bez pravodobnih obavještajnih informacija nema pobjede u ratu, a onaj tko ima više saznanja o sebi i protivniku taj će u sto bitaka pobijediti - kazao je Sun Tzu.
Kao školovani strateg jako dobro poznajem elemente suvremenog vojnog umijeća. I znam što je četvrta dimenzija rata, rat u realnom vremenu. Da bih mogao kontrolirati bojište i ostvariti ciljeve, moram imati mogućnost da ustanovim gdje su ciljevi i prioritetno djelovati. U osnovi, to je doktrina NATO-a s kraja "devedesetih koja na istoku nije bila poznata.

image
Luka Gerlanc/HANZA MEDIA

Najviši njihov doseg je bio trodimenzionalni rat, znači pješak plus zrakoplovstvo, a mi smo već bili u četvrtoj dimenziji koju oni nisu mogli pratiti.
Hrvatska vojska je vrlo brzo, uz američku i izraelsku, prva operativno upotrijebila bespilotne letjelice. Počelo je s operacijom Maslenica 1993., nakon samo dva mjeseca od mog ponovnog povratka u stožer, a svi znamo kako je operacija uspješno provedena.

Tu je prvi put primijenjen tzv. poluprstenasti elektronski obavještajni sustav. Naime, tijek cijele operacije neprestano smo elektronski pratili. Uvijek smo imali sliku stanja na bojištu u realnom vremenu, što nam je dalo prednost u odnosu na neprijateljske snage.

Beograd: neka pobiju Srbe

- Prisluškivanje Miloševića dovelo nas je do ključnog saznanja za Oluju. U listopadu 1993. doznali smo za sastanak Miloševića i Momčila Perišića, zapovjednika Generalštaba JNA. Informacije smo dobili operativnim putem, preko agenta. Raspravljali su o stanju u BiH i Hrvatskoj. U tom trenutku Srbi pod kontrolom imaju 70 posto BiH i 30 posto Hrvatske.

Njihova je procjena bila da se Hrvati neće s tim pomiriti i da će ići u oslobađanje okupiranih područja. Milošević i Perišić postižu dogovor kako bi u tom slučaju bilo poželjno da tijekom vojnih oslobodilački operacija hrvatske snage pobiju između 40 i 50 tisuća Srba! To će, naime, značiti da su Hrvati zločinci i fašisti, a da Srbi pobjeđuju u ratu. Oni su se dogovorili da će nas, krenemo li, dovesti u takvo vojno i operativno stanje u kojem ćemo morati pobiti nekoliko desetaka tisuća Srba.

S tom informacijom odmah sam upoznao predsjednika Tuđmana i ministra obrane Šuška. Tuđman je od nas tražio rješenje, kako isplanirati oslobodilačku akciju, a da ne upadnemo u tu zamku. Da ne postanemo dio njihove monstruozne strategije u kojoj su bili spremni žrtvovati gotovo 50 tisuća svojih sunarodnjaka, a sve kako bi se nas prikazalo kao fašiste, i da oni tako dobiju rat.

Niti dva tjedna od tog Tuđmanova zahtjeva nastaje dokument koji se zove „Strateška napadna operacija za oslobađanje okupiranih područja RH pod nadzorom UNPROFOR-a”. Sastavljen je na četrnaest i pol stranica i on je bio prvi strateški korak u osmišljavanju operacije Oluja. Kad sam ga donio Bobetku, pitao me u koliko ga primjeraka imam. Rekao sam mu da je jedan kod mene u računalu, a drugi kod njega, na papiru. „Neka tako i ostane!”, kazao mi je.

Četvera vrata spasenja

- Osnovna zamisao tog dokumenta bili su koridori za izvlačenje neprijateljskih snaga. Bila su predviđena četiri, na svim dijelovima bojišnice. Napadni dio bojišnice, od Hrvatske Dubice na sjeveru do Dinare na jugu, bio je dug 630 kilometara. Američke analize ocijenile su da je to najveća kopnena bitka nakon Drugog svjetskog rata u Europi. Površina bojišnice bila je 11 tisuća četvornih kilometara.

Usporedite to s Kosovom 1999. Površina naše operacije bila je tisuću kilometara veća od površine Kosova, Amerikancima je za operaciju trebalo 84 dana, a hrvatska Oluja je trajala 84 sata.
Dakle, jedino rješenje za uspješnu operaciju je bilo u otvorenoj komunikaciji za povlačenje neprijateljskih snaga. Ideja koridora bila je izravna posljedica prijetnje sa sastanka Miloševića i Perišića o žrtvovanju 50 tisuća Srba.

Pogledajte što se dogodilo u Vukovaru. Kad je JNA tamo zatvorila sve koridore, što su branitelji radili? Borili su se do posljednjeg, sve dok nisu izginuli. Htjeli su nas uvući u njihovu igru, ali mi smo im tome strateški parirali na pametniji i humaniji način. Nismo smjeli dozvoliti „zatvaranje” jer bi na tom velikom području nastao kaos, a u tom kaosu bi možda bilo i više mrtvih nego što su priželjkivali. Zastrašujuća je činjenica da je srpska politika uopće na taj način planirala ostvariti strateške ciljeve. To je produkt bolesnog uma.

Danas svi teže koridorima, pogledajte situaciju u Siriji. Koridori su tamo spasili milijune života, a prvi koji su primijenili tu metodu bili su Hrvati u operaciji Oluja. I zato se Oluja proučava na mnogim školama strategije diljem svijeta. Najveća etika ratovanja je ostaviti protivniku slobodu. Mi smo s koridorima upravo to napravili. Ako ćete se vi braniti, mi smo tu. A ako hoćete, evo vam, spasite živote. Operacija Oluja je, u biti, operacija u kojoj hrvatske oružane snage spašavaju srpske živote od srpske politike! Kasnije su od toga napravili inverziju, pa su to proglasili etničkim čišćenjem.

Šimpragina kolona

Danas saborska zastupnica Anja Šimpraga lamentira kako je ona kao djevojčica s deset godina bila u toj koloni. Pa, gospođo, da nije bilo te kolone, vi danas ne biste bili zastupnica u Hrvatskom saboru. Jer vas je htjela žrtvovati srpska politika, a spasile su vas hrvatske snage.

image
Tom Dubravec/HANZA MEDIA

To se pokušalo napraviti i na Haaškom sudu. Kad nisu mogli dobiti rat, onda su nam, uz pomoć britanske politike, na suđenju Gotovini i Markaču, htjeli prilijepiti etničko čišćenje. Kako je obrana bila oslonjena na logiku koridora jer drukčije nije mogla biti postavljena, došlo je do oslobađajuće presude hrvatskim generalima.

Koridori nisu bili štićeni od strane Hrvatske vojske, ali nisu bili ni napadani. U Brijunskom transkriptu možete pročitati kako iznosim tijek operacije, kako ističem četiri koridora kao „vrata spasenja” i „vrata života”. Zbog toga je čak i bilo razmišljanja da se operacija Oluja nazove „Četiri vrata”.

Amerikanci pobiju više

- Oluja je najčišća operacija u povijesti ratovanja i to nije nimalo preuzetno reći. Zašto? Uzmite odnos snaga. Po svim optužnicama u Hrvatskoj i Haagu protiv Hrvata, terete nas za manje od 300 žrtva. A jedna američka raketa dronom u Pakistanu usmrti po sto ljudi, mahom civila.

U operaciji Oluja, sa srpske strane bilo je 50.000 vojnika, a s naše 130.000, ukupno 180.000 vojnika na jednom bojnom polju. U takvom kontekstu ne možete kontrolirati apsolutni svaki dio bojišta. Govorim o operaciji koja je trajala četiri dana, ne o onome što se nakon operacije događalo, o čemu također možemo govoriti. Poslije operacije svatko je mogao obući hrvatsku odoru i otići u neko selo i pobiti nedužne ljude. Uvijek postoje igre...

Četiri dana i prije Engleza

- Oluja nije smjela trajati dulje od četiri dana jer smo raspolagali obavještajnim informacijama o dogovoru Engleza i Miloševića, o čemu postoji i snimka. Oni su htjeli da operacija traje najmanje šest do deset dana.

Odnosno da Srbi, kada mi krenemo, moraju toliko izdržati kako bi Englezi mogli uz pomoć „saveznika” zaustaviti operaciju i proglasili je etničkim čišćenjem. Snimili smo razgovore između Miloševića, Mladića i Karadžića, a dio spoznaja dobili smo i operativnim putem.

Da su oni u tome uspjeli, da su nas zadržali šest do deset dana, naša operacija je mogla biti njihova pobjeda. Uz pomoć Engleza i drugih zaustavili bi operaciju oslobađanja i tražili sankcije UN-a. Oni su znali što pripremamo, ali nisu znali da mi njih cijelo vrijeme operativno obrađujemo.

Milošević: Krenuli ustaše

- Iskreno, više se ne sjećam kakva je bila prva reakcija Miloševića kad je 4. kolovoza u 5 sati ujutro počela Oluja, ali i Milošević i vrh JNA bili su sigurni da će izdržati najmanje šest dana. Govorili su „krenuli su ustaše, ali mi ćemo kako smo se dogovorili”. Dakle, nisu bili iznenađeni, ali su bili uvjereni u pobjedu svoje strategije, da nas dovedu u stupicu da moramo pobiti 40-50 tisuća Srba, a mi napadamo u namjeri da se to ne dogodi i oni ne znaju plan naše operacije da smo ostavili četiri koridora. Nisu nas mogli pratiti, to je bila operacija četvrtke dimenzije ratovanja.

Nismo imali snage napadati na svih 630 kilometara bojišnice nego smo zabijali klinove po točno određenim operacijama. Zbog toga kažem da je Oluja fraktalna geometrija, a fraktal je određen u vremenu. Planirali smo da operacija traje četiri, maksimalno šest dana.

image
Luka Gerlanc/HANZA MEDIA

Tuđman je rekao kako će to „ići i brže”, i bio je u pravu. Hrvatska vojska je imala tempo napada, morala je napredovati najmanje 800 metara po satu da bi za četiri dana stigla 50 kilometara, koliko su bile najdublje ciljane točke, odnosno do granice s BiH. Taj tempo od 800 metara na sat ne mogu postići ni NATO snage. I to je fenomen operacije Oluje na području fraktalne geometrije i četvrte dimenzije ratovanja.

Sve riješeno za pola sata

- U biti, Oluja je riješena u prvih pola sata. Kako? U umijeću ratovanja kaže se: „Ako napadaš sve, ništa nećeš osvojiti. A ako braniš sve, ništa nećeš obraniti”. U Oluji su u prvih pola sata napadnute tri primarne plus dvije sekundarne točke, odnosno gravitacijske stožerne točke. Što trebate napraviti da kod neprijatelja izazovete pomutnju? Uništiti mu komunikacije!

Raketiranjem radio-relejnog čvorišta na Ćelavcu uništiti smo im sve komunikacije, a ostale smo blokirali. To je bila prva točka. Tvrtko Jakovina i još neki kažu da su to učinili Amerikanci. Kakvi Amerikanci, to su napravila dva pilota MiG-a 21 koja su šest mjeseci samo to uvježbavali! Na taktičkoj razini odsjekli smo im vezu između Dalmacije i Like, ali i komunikaciju preko Banje Luke prema Beogradu.

Druga točka je bila zapovjedništvo 39. korpusa u Banovskom Grabovcu jer se odatle u operaciji Bljesak izdavala zapovijed za raketiranje Zagreba sustavom ORKAN. Uništili smo im zapovjedništvo i zato u Oluji nije bilo ORKAN-a. Treća točka je bilo zapovjedništvo 18. brigade u Buniću u Lici jer su na Udbini u zračnoj luci imali deset zrakoplova pripremljenih za borbeno djelovanje. Ako mi krenemo u operaciju, oni će napraviti inverzni kemijski rat na način da će zrakoplovima bombardirati rafineriju nafte Urinj u Bakru.

O svemu tome imali smo prikupljene informacije i zato je trebao što brži prodor kopnenih snaga kako oni ne bi mogli izvesti svoje namjere. Digli su zrakoplove, ali ih je brzina napada iznenadila, pa su ih morali spustiti u Mahovljane pokraj Banje Luke.

Radoš uništio dronove

- Ostale dvije točke bile su obrnute bojišnice, kao dio našega plana. Nismo napadali frontalno, nego iza leđa, kako ne bi ugrozili koridore za izvlačenje. Zato su naše snage išle preko Dinare. Na nju se penjemo od 1993. Druga obrnuta bojišnica bila je od Bosanske Dubice, dolinom Une, a točka ne zatvaranja u Hrvatskoj Kostajnici.

Ona je bila jedna od izlaznih koridora, a druga Dvor na Uni. Dakle imate istovremeni napad na tri ključne točke, zračnim udarima, a to je rat treće dimenzije, i dvije točke obrnute bojišnice, dakle elemente rata četvrte dimenzije, jer bespilotne letjelice prenose sliku u realnom vremenu. Za to smo koristili dronove, ali ne američke, kao što neki tvrde, nego isključivo hrvatske proizvodnje. Dolaskom Radoša, ta je proizvodnja uništena i Srbi su sada na tom polju pet kopalja ispred nas, a bili smo uz bok Amerikanaca i Izraelaca.

U prvih pola sata tri strateška cilja su dakle uništena, razbio si im veze, a istodobno ide prodor kopnenih snaga na 25 taktičkih pravaca. To su elementi ratovanja druge, treće i četvrte dimenzije, a oni se nama suprotstavljaju samo pješačkim djelovanjem, odnosno ratom druge dimenzije.

Bulatova predaja i zaboravljeni Crnjac

image
Luka Gerlanc/HANZA MEDIA

- Bilo je planirano da srpske snage 21. korpusa, kojim zapovijeda pukovnik Čedo Bulat, neće napadati gardijske brigade, jer tamo gdje je bio 21. korpus nije bilo vrata za izvlačenje prema BiH i logikom stvari oni su morali ići na Dvor. Dana 4. kolovoza u 17 sati Martić izdaje zapovijed da se stanovništvo povuče, a to rade ne bi li stvorili planirani kaos. Bulatov 21. korpus nema kuda. Iz odgovornosti Zbornog područja Karlovac prelazi u Zborno područje Zagreb, u jednom zapovijeda general Crnjac, a ovamo već general Stipetić.

Stipetić nema nikakve veze s 21. korpusom, ali kako mi prisluškujemo i UNPROFOR, čujemo kako belgijski general Peters nagovara Bulata da odugovlači i da ne potpisuje predaju. Drugim riječima, da čeka do kaosa kako bi Srbi pobijedili. S tim informacijama odmah upoznajem ministra Šuška i predsjednika Tuđmana. Odlazim na Banovinu i tražim razgovor s Petersom. Kažem mu neka pozove Bulata na predaju. On se počeo meškoljiti i izvlačiti.

Rekao sam mu: „Zovite ga jer vi hoćete da mi pobijemo Srbe, jer vi radite za srpske planove. Imamo snimke, ako hoćete, možete dobiti jednu”. Ostao je bez teksta. U tom trenutku on ispred mene zove Bulata koji je još prije govorio kako nema tu što raditi jer su izgubili rat. Kako mi ne bi izgubili vrijeme, određeno je da general Stipetić, koji je tada bio na terenu, s Bulatom potpiše predaju. Kasnije se to zaokrenulo u „Stipetić zarobio korpus, zarobio ovo, ono...” a zaboraviše svi na generala Crnjca koji je sada teško bolestan jer je on napadao na području odgovornosti 21. korpusa. O tome se treba govoriti.

U bijegu su gazili svoje

- Uvijek je bila dvojba zašto se Vojska Jugoslavije nije uključila. Pa, znali su da će tako izgubiti još jedan rat. Jer oni znaju, zahvaljujući Englezima, da imamo vojsku u naponu koja može narasti do 250 tisuća vojnika i lako se može prebaciti na istok Hrvatske. Zato se nisu uključili. Imali smo pet gardijskih brigada u napadu i dvije na istoku zemlje u slučaju uključivanja Vojske Jugoslavije.

Oluja je završena onoga trenutka kada su se kroz koridore izvukle neprijateljske snage, simbolički, kada je potpisna predaja 21. korpusa. Snage operativne skupine „Pauk” kojima je zapovijedao general Mile Novaković u bijegu su gazile vlastite ljude u strahu od zarobljavanja. Postoje snimke na kojima se to vidi.

NE BISTE VJEROVALI ‘Obukli hrvatske odore i pobili starce‘


Kažete da su četiri dana Oluje izvedena besprijekorno sa stanovišta etike ratovanja. Jesu li se morali dogoditi zločini nakon akcije, palež, pljačke, ubijanje staraca?

- Stavite se u ulogu naših neprijatelja. U ovom slučaju Srba i njihovih patronata Engleza, govorim o obavještajnim i protuobavještajnim službama. Kako ćete vi taj poraz kompromitirati? Taj poraz srpske strategije, ciljeva i rata. Jednostavno, obučete hrvatsku odoru, upadnete u neki srpski zaselak, pobijete stare ljude i to predstavite kao etničko čišćenje.
 

Želite reći da su kuće i ljude nakon Oluje ubijali ubačeni agenti? Događale su se i druge pojave, poput organiziranih pljački. Zašto se to nije pokušalo spriječiti?

- Vojska je ta koja vodi i provodi operaciju. Nakon njih dolaze civilne i političke strukture koje uspostavljaju nadzor i vlast. Prije njih dolaze medicinske ekipe za asanaciju bojišta, odnosno ratišta. Kad se događaju te stvari o kojima me pitate, kada vojska više nije bilo na bojištu, nakon završetka operacije.

Tada je rat već završen i to ne može biti ratni zločin. To može biti zločin u ratu ili poslijeratni zločin, ali ne ratni zločin. Vi morate znati da je među našim ljudima postojala dugogodišnja silna frustracija. Zašto je dovedena 7. gardijska brigada, Zagorci i Međimurci, na područje Dalmacije.

Zato jer su oni bili predviđeni da uđu u Knin, a ne 4. gardijska brigada, da ne bude žrtava iz osvete. Četvrtka brigada je bila na ulazu u Knin, a u Knin je ušla 7. brigada. Da je bilo zapaljenih kuća, to nije sporno, ali pogledajte danas Bliski istok, sve je razrušeno. Ili pitanje Grubora, koje je sada politički aktualno.

Oni su se dogodili 25. kolovoza, dan prije Vlaka slobode, 20 dana poslije operacije Oluja. U to vrijeme odgovornost je bila na Ministarstvu unutarnjih poslova, a ne na Ministarstvu obrane.
 

Što ste zadnje čuli od Miloševića?
- Ne mogu se sada zaista sjetiti.

Što biste izdvojili kao upečatljivo? Njegov komentar Oluje?
- Pa možda njegova čuvena rečenica da su „Srbi bežali ko zečevi. Mi im sve osigurali, a oni ni šest dana ne mogu izdržati”.

Slušali Miloševića i Clintona


- Središnjica za elektroničko djelovanje koju sam vodio prisluškivala je Miloševića od 1993. do 1996. Tako smo prikupljali brojne dragocjene informacije koje nisu bile ključne samo za Oluju nego za cjelokupni Domovinski rat.

Bili su tu i njegovi privatni razgovori sa suprugom i sinom, jer tako ulazite u mentalni sklop protivnika i njegov način razmišljanja. Srbi nisu znali da smo prisluškivali Miloševića niti bi saznali da "nesreća" zvana Jozo Radoš nije, na nagovor Engleza, otkrio o tome dokumente nakon 2000. Prisluškivali smo ga elektronskim putem, sve njegove komunikacije iz sjedišta u Dobanovcu, gdje je inače i Tito imao rezidenciju.

Svakoga dana u svakom trenutku tijekom te tri godine znali smo s kim i što komunicira. On ništa nije slutio. To smo čak testirali tako što bi im podmetnuli neke informacije. Uspjeli smo prisluškivati Miloševića, što ni Amerikancima nije pošlo za rukom, ali smo ih s tim upoznali. Jednom smo čak snimili razgovor između Miloševića i Clintona koji ga je nazvao.

Čim je razgovor završio pozvali smo kolege s američke strane i o tome ih obavijestili. Ujutro u Bijeloj kući predsjednika Clintona na stolu dočekuje transkript razgovora vođenog s Miloševićem. "Što je ovo, mene moje službe prisluškuju" kazao je. „Ne predsjedniče, to je partnerska služba, i ovo je samo na vaše znanje”.

SMJENA BASARCA Greška u Petrinji i gubitak branitelja


- Oluja spada u sam vrh vojnih operacija u povijesti ratovanja u kojima se plan nije trebao posebno korigirati. Jedino je trebalo raditi korekcije u Petrinji, gdje je značajne gubitke imala 2. gardijska brigada, zato jer se tamo odstupilo od plana. Prema planu, nije bio predviđen ulazak u Petrinju jer je ona bila na samoj bojišnici i nije se trebalo igrati s oklopnim snagama na crti Mošćenica-Češko selo-Petrinja.

Trebalo je ići u široki obuhvat, 25 kilometara u dubinu Petrinje, prema Dvoru. Za taj je pravac bio odgovoran general Ivan Basarac. On je, vjerojatno pod utjecajem generala Bobetka koji je tada bio u mirovini, promijenio prvotni plan.

Naravno, došlo je do gubitaka ljudi. U tom trenutku trebalo je reagirati, a to je bila smjena zapovjednika Basarca. Dolazi general Stipetić koji je to područje dobro poznavao jer je prije Basarca bio zapovjednik Zbornoga područja Zagreb. Drugi dan operacije dolazi u Petrinju i izvlači naše snage na početni položaj i operacija je tu završena.

NIŠTA PREKOMJERNO Sami su rekli: 300 granata


- Jedna od tih igara je i njihova postavka o prekomjernom granatiranje Knina. To je silovanje zdravog razuma, protiv svih postulata vojnog umijeća. Prekomjerno granatiranje ne postoji ni u jednom pojmovniku oružanih snaga bilo koje države na svijetu!

Pojam prekomjernog granatiranja je ekskluzivno uveden, samo za Hrvate. Postoje izvješća načelnika obavještajne uprave tzv. Vojske Krajine koje on službeno upućuje u Beograd i Banju Luku. U njemu stoji da je prvog dana na Knin palo između 250 i 300 projektila.

On to šalje u 10 sati prvog dana Oluje. I to je bilo svo prekomjerno granatiranje jer smo sutradan ušli u Knin! Usput nabraja gađane ciljeve: zgrada generalštaba, rezidencija predsjednika Martića, jedna, druga, treća vojarna i željezničko raskrižje. Dakle, njihov izvještaj govori da su bili gađani legitimni vojni ciljevi. To samo govori o sustavnim obmanama kojima smo bili i još uvijek smo izloženi.

NA MOSTU RAZARAČA Zapovijedanje ‘Splitom‘


- Oluja je samo vrhunac mog sudjelovanja u Domovinskom ratu. Ja sam, među ostalim, završio školu vojne strategije u Beogradu i u vrijeme "Slovenskog rata" početkom srpnja 1991. dragovoljno prešao na hrvatsku stranu. Točnije, u ZNG kada nas je tamo sve skupa bilo četrnaest, uključujući generala Špegelja koji je bio na čelu.

Rat u Sloveniji je bio namješten, s ciljem da se Hrvatska uvuče u oružani sukob, kako bi JNA i srpska politika dobili legitimitet da nas mogu napasti.
U svakoj upravljanoj krizi mora postojati neki operator, a za njega je na ovom području izabran Slobodan Milošević i njegova ideologija stvaranja velike Srbije.

Nakon što sam 1985. smijenjen kao zapovjednik razarača "Split" pet godina radio sam u odjelu vojnopomorske oblasti kao šef analitike za NATO i tu sam naučio njihovu doktrinu koju poznajem jednako dobro kao bilo koji američki general. Tako sam stekao znanje vojnih umijeća zapadnih i istočnih škola, znao sam prednosti i mane jednih i drugih, što sam iskoristio u izradi strategija i provedbi operacija tijekom Domovinskog rata.

DAJ JOŠ TENKOVA Vukovar sravnila doktrina valjka


- Iako bez oružja, Hrvatska je na početku rata pružila otpor koji JNA i Srbija nisu očekivali. Zašto? Zato jer je JNA primjenjivala linearnu doktrinu, ili doktrinu valjka, preuzetu iz ruske vojne škole mišljenja. Tipičan primjer te doktrine bio je Vukovar. Ona kaže, ako ti je malo 100, daj 200 tenkova. Ako ti je malo tri brigade, stavi ih šest, samo da samelješ sve pred sobom.

Takvoj doktrini možete se suprotstaviti samo ako imate tri puta veće vojne snage. Kako Hrvatska to nije imala, ona se, rekao bih nesvjesno, suprotstavila agresiji kroz modularnu strukturu ratovanja. S malim snagama, uz prave informacije, svoju ograničenu vojnu moć možete višestruko projicirati i postići puno veći efekt nego vojne snage koje ne primjenjuju modularnu strukturu.

U Vukovaru se ta struktura prvi put primijenila. Pojavile su se spontane skupine, džepovi otpora, poput Trpinjske cesta, koje su branile grad, a nisu imali zajedničko zapovjedništvo. Da su bili hijerarhijski organizirani, bilo bi im lako uništiti zapovjedništvo i sustav obrane bi se raspao. Nasuprot tome, oni su između sebe improvizirali i to je stvaralo veliki otpor neprijateljima. Zato se Vukovar i mogao braniti tri mjeseca.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

30. rujan 2020 12:52