StoryEditor
Hrvatskanesvrstani

'Da mu nisam 'sredio' susret s Titom, Mugabe nikad ne bi priznao Hrvatsku': prekaljeni diplomat Frane Krnić za 'Slobodnu' otkrio svoje veze s nedavno preminulim liderom Zimbabvea

17. rujna 2019. - 15:59

Kad je nedavno u 95. godini umro dugogodišnji predsjednik Zimbabvea Robert Mugabe – koji je tom afričkom državom vladao od 1980. do 2017., kad je srušen s vlasti vojnim udarom – u nekrolozima smo dobili dvije oprečne vrste sjećanja na pokojnika.

Dok su ga zapadni mediji prikazivali kao diktatora koji je "upropastio svoj narod", afrički lideri su mu redom ukazali iznimne počasti kao velikom borcu protiv kolonijalizma koji je "spasio svoj narod" od bjelačkog jarma. U samom Zimbabveu posmrtno je proglašen "nacionalnim herojem".

Povodom njegove smrti popričali smo s nedavno umirovljenim doajenom hrvatske diplomacije Franom Krnićem, koji je kao mladi jugoslavenski diplomat Mugabea upoznao prije 40 godina u Beogradu, a to će poznanstvo s Mugabeom i njegovim tadašnjim suradnicima odigrati značajnu ulogu 20 godina kasnije, kada je Zimbabve, nakon višegodišnjeg odbijanja, konačno uspostavio diplomatske odnose s Hrvatskom.

Priča počinje 1978. godine, kad se u Beogradu održavala ministarska konferencija Pokreta nesvrstanih. Mugabe tada još nije bio predsjednik Zimbabvea; štoviše, Zimbabve tada nije ni postojao, već je postojala Južna Rodezija - britanska kolonija i sastavni dio Commonwealtha - kojom je vladala bogata bijela manjina, eksploatirajući većinsko crno stanovništvo.

Mugabe je tada bio vođa jednog od dva oslobodilačka pokreta koji su se borili protiv britanske kolonijalne vlasti. Njegov pokret se zvao ZANU (Zimbabwe African National Union), dok se konkurentski pokret zvao ZAPU (Zimbabwe African People's Union), a njegov je lider bio Joshua Nkomo. Obojica su te 1978. pozvani u Beograd kao promatrači.

– Bilo je pozvano 117 delegacija. Stotinjak ih je došlo iz suverenih, nezavisnih članica Pokreta nesvrstanih, a ostatak su činile međunarodne organizacije i predstavnici oslobodilačkih pokreta. Te 1978. po prvi put su pozvana oba oslobodilačka pokreta iz Zimbabvea – priča Krnić, ističući da je i za Mugabea i za Nkoma dolazak u Beograd bio izuzetno politički važan, jer su imali pravo nastupa na konferenciji, pa su mogli iznijeti svoje ideje, obaviti konzultacije s drugim zemljama i naći saveznike u borbi.
Krnić nam skicira i glavne razlike između Mugabeova ZANU-a i Nkomova ZAPU-a:

– To je u početku bio jedan pokret, ali se Mugabeova frakcija odvojila. Mugabe je akcent stavljao na oružanu borbu, a Nkomo na političku, iako je i on imao oružano krilo. Dalje, Mugabe je ideju o nezavisnosti želio proširiti i na ruralne dijelove Zimbabvea, dok se Nkomo koncentrirao na gradove i industrijske radnike. I konačno, na međunarodnom planu Mugabeov ZANU je bio više pod kineskim utjecajem, dok je ZAPU bio prosovjetski pokret – tumači nam Krnić.

Kako kaže naš sugovornik, Mugabe je oružje dobivao iz Kine, ali i iz Jugoslavije, koja mu je slala i novac, što je išlo preko tadašnjeg Socijalističkog saveza radnog naroda (SSRN). Jugoslavija je pomagala i Nkoma, ali je njegov ZAPU u očima službenog Beograda figurirao kao manje borbeni pokret od ZANU-a, pa je imao i manju pomoć. To se vidjelo i na protokolu, jer je ZANU na konferenciji bio 110. po rangu, dok je ZAPU bio iza njega: i na taj način je, veli Krnić, diskretno pokazano da je Jugoslavija bliža Mugabeu nego Nkomu.

Konferencija je trajala četiri dana, a svaka je delegacija od jugoslavenskog Ministarstva vanjskih poslova dobila "časnika za vezu", zaduženog da delegaciji stoji na usluzi za sve praktične stvari, od smještaja do uspostavljanja kontakata s drugim delegacijama. Upravo je Krnić dodijeljen Mugabeovoj delegaciji, koju su još činili Mugabeov zamjenik Simon Mzenda (baš će on 20 godina kasnije odigrati važnu ulogu u priznanju Hrvatske), jedan "sigurnjak" i dva suradnika.

– Ja sam se te 1978. upravo vratio sa svoje prve diplomatske dužnosti, s pozicije generalnog konzula u Chicagu. Moj rang je bio "mlađi diplomat", a časnike za vezu s delegacijama mahom su činili službenici tog ranga – kaže nam Krnić, otkrivajući da su časnici za vezu najviše voljeli dobiti delegacije iz arapskih zemalja: Saudijske Arabije, Emirata, Kuvajta...

Naime, nepisani je običaj bio da nakon konferencija svaka delegacija zahvali svom časniku prigodnim poklonom, pri čemu su najizdašnije bile bogate arapske zemlje, čiji bi časnici nerijetko znali dobiti i zlatni sat. A Krnić je od Mugabeove delegacije na rastanku dobio – časopis.

No trčimo pred rudu: moramo se vratiti na prvi dan konferencije, kad je Tito navečer u Palači Federacije priredio svečani prijem za sve delegacije.

– I formira se kolona automobila koja ide do te zgrade, a mi smo bili 110. po rangu. Ja sam sjedio u autu s Mugabeom. Tito je pred zgradom dočekivao šefove delegacija, ali kad smo mi došli na red i popeli se uz te stepenice, Tita više nije bilo. I Mugabe mi kaže: "Šta je ovo, di je Tito?" A ja kažem: "Vidjeli ste, gužva je, Tito je malo stariji, možda se umorio." "Ali ja moram vidjeti Tita", kaže Mugabe.

Krnić se našao u nezavidnu položaju, te je obećao Mugabeu da će izvidjeti situaciju. Ušao je u dvoranu i ugledao Tita kako sjedi u jednoj manjoj pokrajnjoj prostoriji, u koju su pristup imali samo njegovi najbliži suradnici.

– A Mugabe dođe metar ispred te prostorije i kaže: "Ja se ne mičem odavde dok on ne izađe." Skoro mi je počeo plakati: "Ja sam i došao u Jugoslaviju da upoznam Tita, on je ideal revolucije." I ja vidim šefa protokola i objasnim mu situaciju, a on kaže:

"Pa šta meni govoriš, evo ti Tito." Ja polako do Tita, dođem mu na metar, kad osjetim jednu ruku koja me obuhvaća oko pasa, okreće me i izvodi vanka.

– Tko je to bio?

– Berislav Badurina, šef Titova kabineta. I nakon sat i više vremena Tito se diže i izlazi iz prostorije, a Mugabe je cijelo vrijeme stajao kao kip kod vrata. I Mugabe mu priđe i popriča s njim možda 30 sekundi: zahvalio mu je na pomoći koju Jugoslavija pruža njegovom pokretu i izrazio nadu da će se to nastaviti. I to je bilo to. I na povratku u hotel Mugabe mi nije prestao zahvaljivati, jer je mislio da sam ja sredio da Tito izađe iz prostorije. A ja sam ustvari bio izbačen – smije se Krnić.

Delegacija ZANU-a je zbog odlaska na jedan skup u Havanu, preko Moskve, napustila konferenciju prije kraja, a Krnić ih je ispratio iz Beograda.

– Sredio sam im pet besplatnih karata za Moskvu i odveo ih na aerodrom. Dovedem ih skroz do aviona i tu se Mugabe i ja zagrlimo, a Mzenda vadi iz torbe poklon za mene, drugi broj časopisa koji su oni štampali na oslobođenom teritoriju. Materijalna vrijednost nikakva, ali velika simbolična. I odoše oni na Kubu, a ja sam iduće godine dobio razglednicu iz Zimbabvea koju su potpisali Mugabe i Mzenda – veli Krnić.

Dvije godine nakon beogradske konferencije Zimbabve dobiva nezavisnost: Mugabe postaje premijer, kasnije i predsjednik države, a Mzenda postaje ministar vanjskih poslova. No do narednog susreta Krnića i Mugabea proći će još osam godina.

- Te 1988. bio sam šef kabineta Budimira Lončara, posljednjeg jugoslavenskog šefa diplomacije, koji je išao u posjet Zimbabveu, a ja sam išao s njim. Mugabe nas je primio u Harareu i sjetio me se, pa smo se lijepo pozdravili. Mzendu tada nisam vidio – priča nam splitski diplomat.

Sada skačemo na 1996. godinu: Krnić radi u hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova kao pomoćnik ministra za izvaneuropske zemlje, a Zimbabve do tog časa još nije priznao Hrvatsku, dijeleći stav mnogih afričkih zemalja koje su iz vremena antikolonijalne borbe i snažnog zamaha Pokreta nesvrstanih bile vezane za Jugoslaviju. A kako je Srbija tada skupa s Crnom Gorom tvorila Saveznu Republiku Jugoslaviju, simpatije afričkih zemalja bile su na njenoj strani, što je srpska diplomacija obilato koristila kako bi spriječila da te zemlje priznaju Hrvatsku.

Kako bilo, od 15. do 17. rujna 1996. UNESCO u Harareu organizira "Svjetski solarni summit (obnovljive energije)", na koji je došlo mnogo državnika i eksperata iz preko 100 zemalja. Tu se zatekao i Krnić.

- Bio sam na službenom putu u Indiji i dan prije povratka dobijem iz Zagreba nalog da iz New Delhija ne idem u Zagreb nego u Harare, kao predstavnik Hrvatske na tom summitu. I sjedim u dvorani u Harareu kad mi priđe jedan bijelac i na hrvatskom me upita jesam li ja hrvatski predstavnik Frane Krnić.

- Tko je to bio?

– Liječnik Branko Svoren, koji je još živ i koji i dalje živi u Harareu. On je jedan od bivših jugoslavenskih liječnika koji je 80-ih prihvatio poziv da pomogne razvoju zdravstva u Zimbabveu. I mi tako ćakulamo i ja ga pitam: "Dobro, zašto Zimbabve ne prizna Hrvatsku?" A on kaže da je Mugabe rezerviran prema tome. Ja mu onda kažem da poznajem Mzendu i pitam što je s njim, a Svoren veli da je Mzenda sada predsjednik parlamenta i da je on njegov osobni liječnik. Zanimljivo, kažem ja.

Potom Krnić moli doktora Svorena da mu ugovori sastanak s Mzendom, a Svoren mu istog dana javlja da je Mzenda na putu, ali da će ga kontaktirati čim se vrati.

- A ja mu kažem: "Molim vas, kažite mu da ga moli onaj koji mu je pomogao na ministarskoj konferenciji 1978. u Beogradu." I tri mjeseca kasnije dobijem obavještenje da se Zimbabve sprema priznati Hrvatsku i uspostaviti diplomatske odnose sa Zagrebom.

Eto, to vam je diplomacija i ilustracija kako jedno usputno poznanstvo stvori uvjete i okolnosti za jednu važnu političku odluku mnogo godina kasnije – rezimira Krnić.

Našeg sugovornika na kraju pitamo kako bi ocijenio lik i djelo Mugabea: je li dugovječni predsjednik Zimbabvea bio diktator ili osloboditelj?

– On je na mene ostavio ugodan dojam, nikakve nabusitosti tu nije bilo. Bio je pravi lider, rođeni vođa, čak i u fizičkom pogledu. Recimo, Nkomo je imao 160 kila, a Mugabe je bio elegantan kao maneken. Njegovoj politici se zamjera što je nakon 1980., kada je uzeo vlast, uveo jednu vrstu snažnog autoritarnog režima, i to je očigledno točno. Ali je točno i da je bio nacionalni osloboditelj. Iako su ga 2017. smijenili, sad su ga nakon smrti proglasili "nacionalnim junakom", što govori da su oni koji podržavaju njegovu stranu još uvijek brojniji i da zasluga što je izborio nezavisnost očito preteže nad svim ostalim.

Tuđman je bio u pravu

- Je li Mugabe po stilu vladavine bio bliži Titu ili Tuđmanu?

- Titu, definitivno. Tito je za njega bio idol. Kazao sam vam da je skoro plakao kad ga Tito 1978. nije dočekao na prijemu. Rekao mi je doslovno: "Samo mu želim stisnuti ruku." I vjerujem da je kao predsjednik Zimbabvea kopirao neke obrasce Titova djelovanja.

Po meni, sve to još jednom pokazuje da je Tuđman bio u pravu kad je 90-ih govorio kako želi da hrvatska diplomacija više koristi Titovo ime i Titovu legendu u kontaktima s nesvrstanim zemljama, pogotovo kod afričkih država čiji su lideri iz 90-ih itekako pamtili Tita. U cijelom Pokretu nesvrstanih Tito je bo izuzetno cijenjen, viđen i imitiran, osim kod Kubanaca i onih koji su inklinirali Kubi, odnosno indirektno SSSR-u. I mislim da naša diplomacija nije dovoljno iskoristila ogromni Titov ugled u svijetu.

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
27. srpanj 2021 00:48