Je li se u Širokom Brijegu dogodio ratni zločin u režiji dalmatinskih partizana u veljači 1945., kad je smaknuto dvanaest fratara i klerika? Da, dogodio se, i opet da – o njemu se šutjelo sve do devedesetih, otkada se komemoriraju žrtve čiji su posmrtni ostaci pronađeni kod Zagvozda.
Naš ugledni povjesničar Hrvoje Klasić nedavno je za Vida TV potvrdio da se zaista radilo o zločinu jer su ubijeni fratri i klerici likvidirani bez suda i po kratkom postupku. Riječ je o klasičnoj odmazdi jer je prethodno u žestokim borbama za Široki Brijeg s nacistima i ustašama izginulo oko sedamdeset partizana.
Klasić je objektivan
Za one koji (još) ne znaju što je bilo, bio je to teški zločin za koji je odgovorna Titova vojska i koji zbog prefiksa "ratni" ne zastarijeva. Zato ni pozivanje 101-godišnje partizanke Vjere Andrijić u DORH kao svjedokinje ratnih operacija u Širokom 7. 2. 1945. nije neobično. Ona je potvrdila da su svećenici uhićeni i dodala da je otpor partizanima cijelo vrijeme pružan upravo iz samostana.
Vjera Andrijić bila je bolničarka. Sigurno nikoga nije likvidirala, niti donijela odluku da se takvo što učini. Predsjednik Zoran Milanović, na čijoj je inauguraciji bila gošća, rekao je da su o tome odlučili komesari. Nesumnjivo je tako i bilo, a zločin koji je učinjen pokušao se opravdati pričom da su fratri partizane koji su opsjedali samostan polijevali vrelim uljem i, kako kaže, Andrijić – imali strojnicu.
Povjesničar Klasić veli da se izvori razlikuju: po jednima, širokobriješki fratri pružili su žestok otpor i tako se uključili u borbu, a po drugima, koji se pozivaju na vojne arhive iz Beograda i ratne dnevnike, toga uopće nije bilo. Klasić ispravno zaključuje: "Kako god bilo, nikoga se nije smjelo pogubiti bez suđenja."
Nije samo Klasić konstatirao da se radi o ratnom zločinu, nego i cijeli niz drugih povjesničara, publicista i svjedoka ovog tragičnog događaja s konca Drugog svjetskog rata, no Klasića apostrofiram jer mu često s desnice predbacuju pristranost i neobjektivnost, a upravo je suprotno: profesor nikada i ni u kojem slučaju ne bježi od istine i ne falsificira ono što se zaista dogodilo. To potvrđuje i Klasićev osvrt na ratni zločin u Širokom Brijegu.
Zašto nitko nije kažnjen za strijeljanje fratara, koji su, po nekim izvorima, nakon smaknuća i spaljeni, pa pokopani daleko od mjesta zločina s namjerom da se isti prikrije?
Zato što je pobjednik pisao povijest, pa je sve svoje prljavo rublje, kao što to pobjednici često rade, sklonio daleko od očiju javnosti. Išlo se toliko daleko da je Široki Brijeg u jednom trenutku preimenovan u Lišticu. Pjevalo se: "Lištica se samo rika zove, oj, Široki, rodno misto moje." I zbog toga se išlo u zatvor! Osobno sam upoznat s takvim slučajevima.
Vlast je, naime, znala što su prkosni pjevači time htjeli poručiti: zatrli ste ime mjesta da bi se i zločin zaboravio. Činjenica je da je tih dana od strane partizana stradalo još osamnaest ljudi koji su pripadali široj franjevačkoj zajednici, i da sve htjelo sakriti od javnosti, dodatno je ojačala "omertu". No stara narodna kaže, zaklela se zemlja raju, da se sve tajne saznaju, makar to bilo i četrdeset i pet godina poslije.
Izgarali za slobodu
Zašto se devedesetih nisu pronašli odgovorni za ovo nedjelo i izveli pred lice pravde? Pa zato što su oni koji su stvarali novi državnopravni okvir mahom pripadali partizanskom pokretu, a o zločinima "enobeovaca" vladao je zavjet šutnje.
Umanjuje li ono što se dogodilo u Hercegovini ili kasnije na Bleiburgu i Križnom putu veličinu junačke partizanske borbe protiv okupatora i njegovih pomagača: ustaša, četnika, balista, belogardejaca...? Rekao bih da baca ozbiljnu sjenu, ali nikako ne može poništiti žrtvu koju su podnijeli Vjera Andrijić i njezini suborci izgarajući za slobodu.
I sad najvažnije od svega: nekažnjavanjem ratnih i poratnih partizanskih zločina, osnažilo se revizioniste u pokušaju izjednačavanja partizana i ustaša. Takvo što je nemoguće. Zašto? Pa to bi bilo kao da ne obilježavamo "Oluju" i ne prisjećamo se s pijetetom mladosti koja je obranila Hrvatsku samo zato što su psi rata nakon te sjajne vojne operacije, koja nam je donijela slobodu i kraj rata, ubijali starčad i palili srpske kuće.
Ne znači, dakle, da su zbog ovog i drugih zločina koje su počinile partizanske jedinice ustaše "good guys", jer nema te Lištice koja bi ih mogla oprati od onoga što su radili Srbima, Židovima, Romima i Hrvatima koji se nisu zakleli na vjernost izrodu Anti Paveliću, ali ni partizani nisu bili uvijek i samo "cvijeće".
Iza svakog zločina, a napose onog ratnog koji, sto puta to naglasimo – ne zastarijeva (!), stoji počinitelj s imenom i prezimenom. Valjda je svakome jasno da to nije Vjera Andrijić, partizanska bolničarka, hrabra žena koja je ranjena u borbama za Široki Brijeg, ali da još može i treba biti vjerodostojna svjedokinja onoga što se zbilo, to svakako.
Bilo bi dobro da njezin iskaz dovede do kriv(a)ca za ovu strašnu osvetu, makar on(i) više i nisu na životu. Ako su umaknuli ovozemaljskom sudu pravde, neka ih sramota stigne barem na onom svijetu.
Komentari (0)
Komentiraj