StoryEditor
Crna kronikaMUČNA PRIČA

‘Tukao me u trudnoći, mobitelom mi razbijao glavu!‘: šokantna ispovijest Dalmatinke koja je od nasilnog muža s djecom pobjegla u sklonište za žene

3. veljače 2020. - 10:20
Shutterstock

“Prvi put me udario još na maturalnom putovanju na početku naše veze. Udario me pred svim đacima i profesorima”, rekla je Mara Tomašević, supruga nepravomoćno osuđenog požeško-slavonskog župana za Jutarnji list. A onda je to urednik portala Istarski.hr Nenad Ćakić komentirao ovako: - Pa što si glupačo onda ostala s njim?

Najlakše je gledati svijet iz svojih cipela, najlakše je druge suditi, rugati im se kako su bili slabi i nisu odmah pobjegli od zlostavljača. I još ih pritom etiketirati kao “glupače”.A koliko je zaista teško pobjeći od onoga za kojeg se nadaš da će se promijeniti, svjedoči nam R., žena iz Dalmacije do koje smo došli uz pomoć gospođe Neve Tolle i Autonomne ženske kuće u koju su se u proteklih 30 godina sklonile stotine žena.

- Kad sam bila na godišnjem kod sestre 2010. godine, u jednom primorskom gradu upoznala sam njega, baš kod sestre u kući jer su oni kumovi i dugogodišnji prijatelji. Ja sam tada imala 29 godina, zaljubila sam se i odmah smo se jedno drugom svidjeli i započeli ljubavnu vezu. Zavoljela sam ga.

Doselila sam se prvo kod sestre, a kasnije sam, kako se veza razvijala, doselila i kod njega. Dakle, zajednički život započinjemo otprilike u rujnu 2010. godine i od tada živimo zajedno. Moja starija kći rođena je 2011. godine - priča nam gospođa R. koja je vrlo rano spoznala nasilnu narav svog supruga.

- Na dan krštenja dogodio se prvi incident. Tog dana, kod kuće na slavlju me tražio ključeve od auta. Ključevi su bili kod njega, ali ih nije mogao pronaći. Ne sjećam se što mi je govorio zbog tih ključeva, ali znam da je vikao na mene i vrijeđao me (ne sjećam se kojim riječima), ali znam da je tada u naletu bijesa svom snagom šakom udario u električno brojilo, čija je plastična kutija od siline udarca puknula. Prepala sam se koliko je vikao i bio ljut. Bio je pijan. U jednom je trenutku krenuo i dignuo ruku kao da će, nakon brojila, i mene udariti. Međutim, nije uspio jer se između nas ispriječila njegova majka. Taj izlijev bijesa se dogodio pred svim gostima, čuli su ga svi kako viče, a da udara brojilo vidjela je njegova majka i moja sestra. Kasnije mi je sestra rekla da ću s njim imati težak život - prisjeća se R. početka pakla.

A zašto već tada nije otišla, pitat će se neki i od vas koji ovo čitaju. Bila je to kombinacija straha, srama i nade da će možda biti bolje. Ali nije bilo...

- Jednom me počeo tući kada sam bila trudna sa sinom, otprilike u 7. mjesecu trudnoće. Znam jer sam već imala veliki trbuh, što znači da je taj napad bio otprilike u svibnju 2012. godine. Razlog? Imala sam ušteđevinu još od rada u jednoj nama susjednoj zemlji i on me tražio da mu dam taj novac za auto, za registraciju. Ja sam rekla da to čuvam za djecu, jedno smo već imali, drugo je bilo na putu.

Nazovite  0800 55 44!

Ako vas bračni ili izvanbračni partner zlostavlja, a ne vidite izlaza, postoje žene i aktivistice koje će vam pomoći, kao što su u posljednjih 30 godina pomogle stotinama zlostavljanih žena, podigle ih na noge, našle im posao, te ih zajedno sa djecom sklonile na tajnu lokaciju daleko od nasilnika. 

Autonomna ženska kuća Zagreb
Email: azkz@zamir.net
P.P. 19
10001 Zagreb

Radno vrijeme savjetovališta je svakim radnim danom od 10.00 - 17.00 sati.
Broj telefona je: 0800 55 44. Pozivi su besplatni, a razgovori anonimni i povjerljivi.

Ta tema i razgovor oko tih novaca je trajao nekoliko dana. I jedan dan je došao kući, ja sam sjedila u boravku i on je odmah s vrata krenuo biti nasilan, vikao je i psovao „jebem ti mater“ i odmah me počeo tući. Nakon što me pljusnuo, nastavio je po kući razbijati stvari – prevrnuo je stol, a vratima je grčevito lupao, uzeo je kvaku i lupao s njima tako da ih je silom otvarao i zatvarao, od siline udarca su se zidovi tresli, a žbuka je padala na sve strane - kaže R. koja je taj film toliko puta odvrtjela u glavi i uvijek s istim pitanjem: Kako netko može biti toliko zao prema drugoj osobi?

U drugim prigodama tukao ju je iz čistog mira, nije ga potakao alkohol, njegova narav je bila takva. Bio je nasilan, vulgaran, bezosjećajan... Valjda je mislio da mučenjem drugog ljudskog bića vraća kontrolu u svoj nesređeni život.

- Jednom me šamarao s obje ruke, meni se glava svaki put zarotirala od siline udarca. Nakon toga, u šutnji je samo legao i išao spavati, a ja sam tako u suzama otišla u kuhinju zapaliti cigaretu da se smirim. Djeca su za to vrijeme spavala, ja nisam vrištala i glasno plakala, pa se nisu probudili - kaže R. koja je u 2014. godini rodila sina.

- S njim nisam mogla razgovarati o financijskim problemima, odmah bi planuo. Počeo bi vikati na mene: “Jebem ti mater, jebem ti mater, pička ti materina, ti ćeš mene to pitat.” Jednom je uzeo moju spravicu za motanje duhana i slomio je rukama, a onda me počeo mlatiti po glavi. Nakon udaranja me počeo tjerati van iz kuće vičući „izlazi van, jebem ti mater“. Objema rukama me čvrsto zgrabio za ramena i počeo gurati prema izlazu iz kuće, cijelo to vrijeme je psovao i vikao, a kako me dogurao tako do vrata boravka, ja sam se uhvatila nekako rukama za kvake vrata i držala se da me ne može izgurati van. Kad je ponovio da izlazim van, ja sam mu rekla da neću, da je to moja kuća koliko i njegova.

Tada me pustio, ali me udario jako nogom u stražnjicu. Bila sam slomljena, jadna, tužna i preplašena. Prilikom tog napada prijetio mi je i da će me ubiti, riječima „jebem ti mater, ubit ću te“ - kaže nam ta gospođa. Kad se umorio od vikanja, psovanja i udaranja, onda je samo sjeo i šutio, trebao mu je predah. Nije ga bilo briga što ga gledaju djeca...

- Cijelo to vrijeme, cijeli taj napad su djeca bila prisutna u sobi i sve su gledala i čula, plakala su, vrištala, govorila su „nemoj tata, nemoj tata“, a kad je on prestao, i otišao u drugu sobu, ja sam uzela djecu, prestala sam plakati, a kako su oni još plakali i bili uznemireni od svega viđenog, tješila sam ih i smirivala - kaže nam ta žena koju nije imao tko tješiti. Samo je trpjela i pokušavala zaštiti djecu.

Muž je i dalje pio, tukao je, jedva su spajali kraj s krajem pa se zbog teške financijske situacije obratila Centru za socijalnu pomoć.

- Prilikom tih obraćanja kad sam išla na CZSS tražiti socijalnu naknadu da nahranim djecu i platim račune, ispričala sam socijalnoj radnici i da sam imala probleme u braku, da me muž zlostavlja. Socijalne radnice su mi savjetovale da bi trebala to prijaviti policiji pa bi i one onda mogle nešto konkretno poduzeti. Ja sam tada rekla da ga ne želim prijaviti jer me strah, znala sam što mi je u stanju napraviti.

Uglavnom, tada mi je socijalna radnica dala broj Obiteljskog centra da i njih tražim poomoć i savjet. Jednom je žena iz tog centra došla do gradića u kojem smo živjeli i našle smo se u parku i razgovarale. Nakon toga, znala me je i nazvati da me čuje kako sam i da još malo porazgovaramo, savjetovala me da zovem policiju. Međutim, ja nisam. Ali kad me napao opet, rekla je da će ipak nazvati policiju, a ja sam je molila da to ne učini, da se i dalje jako bojim prijaviti ga. Međutim, nastavila je i nije odustajala - govorila mi je kako se suprug neće promijeniti i da ga već jednom prijavim. Tada sam joj rekla da može, da sam spremna.

Taj je razgovor bio ujutro oko 8 sati, a policija je došla na vrata oko 11 sati. Bila sam u kući sama s djecom, a kako je on, pretpostavljam vidio da policija dolazi, sakrio se negdje iza šupe. Ja sam policiji dala svoju izjavu u kući (prijavila sam da me tuče, ali samo taj zadnji napad, ovo drugo nasilje nisam govorila). Policija je napravila zapisnik, a njega su potražili u kući njegovih roditelja. Nakon toga odmah je dotrčao do mene i pitao me što je policija htjela i zašto su došli. Ja sam mu odgovorila da on zna zašto, na što je on meni prijetio tada „jebat ću ti ja mater“ i odmah pobjegao u šumu.

Taj razgovor je bio pred djecom. Policija se vratila, ja sam im rekla kako je bio tu i molila ih da me odvedu odatle. Onda su ga zvali policajci, on se pojavio i odveli su ga u postaju. Nakon svega, policajac je nazvao CZSS jer nisam imala kuna na mobitelu, dao je socijalnoj radnici moj broj mobitela, a kad je policija otišla, socijalna radnica me nazvala. Savjetovala mi je da odem u sigurnu kuću tu na obali pa smo dogovorile detalje. U sigurnoj kući sam ostala tjedan dana. Vratila sam se kući zato jer me jedan dan on nazvao, obećavao da me više nikad neće udariti i da ćemo biti normalna obitelj. Rekao je i da više neće kockati. Ja sam mu povjerovala i vratila sam se - priča gospođa R.

Mir je potrajao neko vrijeme, ali sve se ubrzo vratilo na staro.

- Moj život s njim je bio jako težak, pravi pakao, ne znam kako objasniti, ali on je bio „glavni“, ja sam morala biti tiho, šutjeti, kuhati, prati, peglati, da njemu bude sve gotovo i spremno, i ne mu prigovarati ni zbog čega jer bi inače ili dobila batina ili bi me psihički maltretirao. Znao me gnjaviti i maltretirati riječima i komentarima, potiho, mirnim glasom. Ne znam kako to objasniti i dočarati. Osim toga, ja sam morala od njega sakrivati novac jer ako bih ga stavila u novčanik, on bi ga uzeo, a kad bih tražila natrag taj novac koji bi mi trebao za potrebe domaćinstva, bojala sam se opet da ne bi bila svađa i da me ne bi tukao.

Ja sam domaćica i jedini prihod koji imam je dječji doplatak od otprilike 600 kuna. On je nekad radio, a nekad nije, jedno smo vrijeme primali i socijalnu pomoć, novca više-manje nikad nije bilo zbog njegova kockanja - kaže nam R. koja je napokon shvatila da zbog sebe i djece mora otići.

- Početkom ožujka 2015. kad sam nešto iskomentirala u razgovoru s njim i jednim njegovim prijateljem, rekao mi je prijetećim glasom „jebem ti mater, šuti, bolje ti je da šutiš, da ne bi tu nasred kuće dobila batina“. Zadnji njegov fizički napad na mene se dogodio u travnju 2015. godine. Jedno vrijeme ga nije bilo doma, a na moje pitanje gdje je bio uzeo je mobitel i udario me s njim u lice ispod desnog oka.

Zatim me uhvatio rukom za bradu i lice, ošamario me i prijetio mi je da će me ubiti riječima „ubit ću te jebem ti mater“. Kad me pustio, nastavio je razbijati po kući. Razbio je mobitel, daljinski upravljač, prevrnuo je stol (na kojem se jelo), a kako su neke daske bile ispod stola, i te daske je polupao, uzeo je pepeljaru i bacio je na stakleni stolić na kojem je bio televizor, taj se stolić razbio u 1000 komada. Razbio je i dječju čašu, a cijelo to vrijeme dok je razbijao vikao je i govorio „kurva vam je mater dico, jel’ znate da vam je mater kurva, njoj je samo novac bitan, kurvala bi se sa M. al’ eto umro je“- navodi nam gospođa koja je tada napokon prelomila i odlučila da je zaista došao kraj jer bi, ako ostane u kući, mogla i skončati od njegove ruke.

- Drugi dan sam se ustala oko 8 sati, otišla sama u CZSS i rekla im neka prijave nasilje. Došla sam u policijsku postaju i prijavila ga. Fotografirali su mi ozljede, išla sam na hitnu, a nakon pregleda kod doktora na hitnoj, vratila sam se u postaju i tamo još razgovarala s policijom.

Ja sam im rekla da se bojim ići kući pa su oni krenuli ispred mene i priveli ga. Kad sam došla nakon nekih pet minuta, policija mi je rekla da ne odgovaram na njegove komentare i da ne razgovaram s njim. Uzela sam stvari koliko sam mogla i otišla sestri. Kad sam bila kod sestre, zvala me socijalna radnica, rekla da je pokušala dobiti mjesto za mene ponovno u sigurnoj kući u kojoj sam bila, međutim da su me odbili jer sam jednom bila tamo i svojevoljno se vratila mužu. No, dala mi je broj od Autonomne ženske kuće Zagreb (AŽKZ). Odmah sam nazvala 0800 55 44 i došla na razgovor i bila primljena u Sklonište AŽKZ.

U Skloništu sam provela godinu i pol dana, a za to vrijeme i moja djeca i ja išli smo na psihoterapiju, sudjelovali na grupnim radionicama, prorađivali traumu i oporavljali se. Završila sam prekvalifikaciju i zaposlila se u jednom hotelu. Uštedjela sam dovoljno novca da kupim zemljište na kojem polako gradim kuću za sebe i djecu. Otac ne plaća alimentaciju, a kada je shvatio da djecu može viđati, ali da ne može doći do mene, odustao je od susreta s njima. Nikada ih nije nazvao, tražio da ih vidi ili im poslao barem čestitku za rođendan - završila je svoju priču naša sugovornica.

A kao zaključak nudimo samo opservaciju jedne druge zlostavljane žene: Nitko žrtvu nema pravo osuđivati, posebno nazivati je glupačom. Neke žene su jače, neke slabije. Nekima u glavi sazrije odmah da moraju napustiti zlostavljača, nekima ta spoznaja dođe kasnije. Sve je to kombinacija odgoja, samopouzdanja i niza drugih faktora.

Neke ne mogu otići jer nemaju novca, druge žele da dijete ima oca, a treće čak i vlastiti roditelji prisljavaju da ostanu u takvom teško poremećenom braku. I to radi sela. A onda žena radi sela na kraju izgubi glavu.

Srećom, gospođa iz naše priče nije slušala selo... •

Ova žena je spasila stotine pretučenih žena

Neva Tolle je prvoborkinja za ženska prava u Hrvatskoj, te je jedna od najzaslužnijih za brigu o ženama žrtvama nasilja koje se smještaju u Žensku autonomnu kuću u Zagrebu. Nagledala se svega, savjetovala je žena od juga do istoka Hrvatske, često se susretala i s zlostavljanim Dalmatinkama.

Žene su joj dolazile polomljene, u podljevima, razbijenih zubi. Neva ih je, uz pomoć svojih vrijednih suradnica, podigla na noge, skrila ih daleko od muževa zlostavljača. Primili su i njihovu djecu, te su te obitelji počele novi život na tajnoj lokaciji. Danas većina tih žena, a radi se o stotinama, žive sretno i daleko od svojih bivših partnera.

Koliko žena prođe kroz vaše Sklonište godišnje?

- Mogu vam navesti konkretne podatke za razdoblje od 2016. do kraja 2019. godine. U 2016. u Skloništu su boravile 42 žene i njihova djeca, a usluge besplatnog savjetovališta koristilo je 1535 žena; 2017. u Skloništu je boravilo 31 žena i njihove djece, a besplatne usluge savjetovališta su koristile 2210 žena; 2018. u Skloništu je boravilo 16 žena i njihove djece, a usluge savjetovališta su koristile 2067 žena; 2019. godine u Skloništu je bilo 31 žena i njihove djece, a usluge besplatnog savjetovališta su koristile 2054 žene.

Iz kojih vam krajeva dolaze?

- Žene koje su preživjele različite oblike muškog nasilja dolaze u Sklonište i savjetovalište Autonomne ženske kuće Zagreb iz cijele Hrvatske, najviše ih je iz Zagreba, ali ih ima iz Dalmacije, Slavonije, dakle cijele zemlje.

Koliki je prosjek zadržavanja?
- Visokotraumatizirane žene i njihova djeca koje/koja koriste usluge Autonomne ženske kuće Zagreb u Skloništu borave godinu i pol dana. U rijetkim slučajevima izuzetno kompliciranih pravno gledajući predmeta moguć je boravak i duže.

Je li smještate žene i djecu ili samo žene?

- Prilikom prijema žene u sklonište nikada ne odvajamo djecu od majki. U 30 godina rada našega skloništa to se nikada nije dogodilo. Smatramo da visokotraumatizirana djeca ne smiju biti odvojeno smještena od svojih majki jer bi odvajanje djeteta od majke dovelo do veće traumatizacije djeteta i majke.

Vrate li se žene opet nasilnom mužu?
- Takve su situacije jako rijetke. Postotak povratka žena istom partneru koji ih je zlostavljao u Skloništu Autonomne ženske kuće Zagreb zaista je nizak:

 2016. godine postotak povratka je iznosio 6%

- 2017. godine postotak povratka je iznosio 8%

- 2018. godine postotak povratka je iznosio 0%

- 2019. godine postotak povratka je iznosio 7%

Je li bilo slučajeva da se muž na kraju promijenio?

- Takva pozitivna iskustva u 30 godine rada radnice Skloništa Autonomne ženske kuće Zagreb nažalost nemaju. Zlostavljač može obećati da neće tući ženu, ali to obećanje uvijek prekrši. Neki od njih izdrže da ne dignu ruku na ženu mjesec dana, neki tri, ali uvijek se vrate nasilnom obrascu

Jeste li zadovoljni s financiranjem?

- Nažalost, za rad Skloništa i savjetovališta Autonomne ženske kuće Zagreb država, Grad Zagreb i Zagrebačka županija izdvajaju premalo financijskih sredstava. Također naglašavam da već odobrena sredstva sve tri razine izvršne vlasti ne uplaćuju na vrijeme.

Tako ilustracije radi navodim da prva financijska sredstva za siječanj tekuće godine sjedaju na račun najčešće tek u svibnju ili čak i u prosincu tekuće godine.

Dakle, nismo zadovoljne ovakvim pristupom jer rad sa visoko traumatiziranim ženama i njihovom djecom se ne može obavljati bez minimalnog financijskog ulaganja koje treba biti pravovremeno i dostatno.

Zato koristim ovu priliku kako bih zahvalila građankama i građanima koji su donatorice/donatori Autonomne ženske kuće Zagreb. Bez njihove svesrdne pomoći sklonište bi već u 9. mjesecu svake godine moralo zatvoriti svoja vrata. 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

05. prosinac 2020 08:49