Situacija uobičajena, dogodi se prometna nesreća. Prvo što vam proleti kroz glavu je, dobro sam a i nisam kriv. Stali ste, uz propisane mjere sigurnosti izlazite iz vozila, drugi vozač također, gledate se, širite oči, širite ruke, idete jedan prema drugom. Onaj koji iz prve, sam zna da je kriv za nesreću, izriče riječi kojima traži oprost, eto dogodilo se, oprostite, sve je civilizirano, pitomo.
Jeste dobro, pita jedna strana, a jeste vi dobro replicira odmah druga. Malo mi se vrti, malo samo udario glavom ili čime već. Malo se zagledaju vozila i šteta na njima. Onda ide uobičajeno pitanje, što ćemo sad, hoćemo se nekako dogovoriti, hoćemo mirno razmijeniti podatke. Dobro, razmijenite podatke. Hoćemo, nećemo zvati policiju? Joj dajte samo da skočim s djetetom do vrtića, dajte...