Nakon odluke Izvanraspravnog vijeća Županijskoga suda u Velikoj Gorici koje je u petak odbilo žalbe prve skupine od jedanaest navijača Hajduka na pritvaranje zbog nereda u blizini benzinske postaje kod Donjeg Desinca 21. svibnja, nakon odigrane nogometne utakmice između Dinama i Hajduka, Slobodnoj Dalmaciji javila se M. M. (52) iz Splita (podaci poznati redakciji – op. a.) čiji se 27-godišnji sin trenutačno nalazi u Remetincu.
Upravo on je bio u prvoj skupini navijača kojima su žalbe odbijene, što ju je posebno razljutilo jer smatra da svakog uhićenog treba gledati ponaosob.
Njezin je sin kondicijski trener, završio je Kineziološki fakultet u Split i u svom dosadašnjem životu, tvrdi, nije imao problema s policijom, a kako nam kaže ova gospođa, njezin sin je s Torcidom prošao desetke Hajdukovih gostovanja.
Da stvar bude još gora, kazuje naš sugovornica, sin joj je srčani bolesnik, koji je za Božić prošle godine završio na koronarnoj jedinici KBC-a Split s upalom srca i srčane ovojnice i još je uvijek u procesu liječenja i pregleda.
– Bio je tada u bolnici petnaest dana i situacija nije nimalo bila ugodna. Nakon izlaska iz bolnice je petnaestak dana morao ležati i nije smio ustajati iz kreveta, a tek prije jedno mjesec i pol dana vratio se relativno normalnom životu. Kada kažem normalnom životu, tada mislim na normalno obavljanje svakodnevnih aktivnosti – govori nam majka.
Njezin sin je od najranije mladosti pripadnik Torcide.
– To je način života, to je u njemu, valjda, usađeno rođenjem. Ne znam, ali to je tako. Uvijek je, u proteklih devet godina, kada je mogao išao na Hajdukova gostovanja i nikada nije imao nikakvih problema s policijom. Jer da je, ja bih kao majka to sigurno doznala i vjerujte on više gostovanja ne bi vidio. Sada, kada su mu liječnici rekli da može "normalnije živjeti" otišao je na utakmicu u Zagreb. I eto moj sin je sada sa 27 godina "poludio" i završio u zatvoru. Da nije tužno bilo bi smiješno – kazuje M. M.
Na dan utakmice s Dinamom sin joj se ujutro, zajedno sa svojim prijateljima, iz Splita u Zagreb zaputio autobusom.
– Krenuli su ujutro oko 10 sati i rekao mi je "Čujemo se mama". Kada je utakmica počela na TV-u, ja sam počela gledati i bilo mi je čudno što na tribinama ne vidim Torcidu. Odmah sam kontaktirala mobitelom muža koji je bio na brodu i koji je također gledao utakmicu, na što mi je odgovorio da ne puštaju Torcidu na stadion. Istu večer u 21.11 sati šaljem sinu poruku "Zašto si ti išao u Zagreb?". Isto kao da sam osjetila da će se nešto dogoditi – veli majka.
Sin je umiruje SMS porukom i govori joj kako je sve u najboljem redu.
– Kako mi se nije javljao, ja mu u 23.36 sati šaljem novi SMS i pitam ga "Jeste li prošli to što se dogodilo na A1", a on mi u 23.50 sati odgovara "Jesmo". Kako se nismo čuli, a ja sam nekoliko minuta nakon pola noći 22. svibnja na portalima vidjela da je nastala gužva, ponovno mu šaljem poruku i pitam ga "Jeste li prošli taj dio gdje je gužva". On mi tek u 1.19 sati odgovara "Jesmo" – kazuje majka, koja sumnja da je on već tada bio pod nadzorom policije, ali joj to nije htio reći, kako je ne bi uznemirio prije spavanja.
I to je bio njezin zadnji kontakt sa sinom do ujutro u 9.39 sati kada ponovno sinu šalje poruku "Di si?".
– Meni nije ništa odgovarao, već je odgovorio sestri da će doći kući tijekom dana. Kako je već došlo 18 sati tog 22. svibnja ja sam već bila u panici i zovem ga na mobitel koji zvoni, ali on se ne javlja. Prestrašila sam se da mu se nije nešto dogodilo, jer je ne tako davno imao teških problema sa srcem, a i vidjela sam na portalima da su neki navijači privedeni. Nakon konzultacije s prijateljicom prvo nazivam PP Jastrebarsko, gdje mi policajac govori da mi sin nije tu, a nakon toga nazivam Šestu policijsku postaju Zagreb. I tamo mi policajac govori "Tu vam je sin". Ja ga pitam "Što sada?", a on mi odgovara "Sada će oni na spavanje, a ujutro će u Državno odvjetništvo".
Šok, nevjerica, tuga, samo što se nisam srušila u nesvijest – kazuje majka.
Sljedeći dan, 23. svibnja majku iz Zagreba naziva odvjetnica koja će braniti njezina sin.
– Odvjetnicu su angažirali njegovi prijatelji i ona mi kaže da će odluka o tome hoće li ga zadržati biti donesena tog popodneva. Još me upozorila kako postoji mogućnost da će mi sin ostati u zatvoru. Zemljo otvori se, promislila sam. Kako mi je rekla odvjetnica, moga sina nitko ništa nije pitao, nitko ga nije ni pogledao, nego su onako "odoka" donijeli odluku da idu svi u pritvor – pojašnjava M. M.
A koji je krimen njezina sina, do u detalje nam je ispričala.
– Oni su se vozili u autobusu prema Splitu i kada su došli blizu odmorišta Desinec stali su, jer nisu mogli dalje. Moj sin je izišao s prijateljem iz busa da bi vidjeli što se događa, i stali su uz autobus. Kako je sukob eskalirao, tako su mi se sin i taj prijatelj odlučili vratiti u bus, i tada ga je, na prvoj stepenici, prilikom ulaska u vozilo, s leđa pendrekom po glavi udario policajac. Rasjekao mu je glavu i kasnije je u bolnici "dobio" tri punta. Hitna pomoć ga je pokupila i odvela u bolnicu, odakle ga je policija poslije sa svima njima odvela u policijsku postaju – tvrdi majka.
Zadnji kontakt njezin sin je imao sa svojom sestrom A. M., nakon što je doveden u policijsku postaju.
– Nazvao je sestru s fiksnog telefona, jer je imao pravo na jedan poziv. Sljedeći kontakt smo imali s odvjetnicom koja nam je rekla što da mu od stvari pošaljemo u Zagreb, kao i medicinsku dokumentaciju. U srijedu mu je sestra išla u Zagreb i posjetila ga je u Remetincu, gdje su pričali preko stakla, kao da mi je sin najgori kriminalac. Rekao joj je kako su mu obećali odobriti telefonske pozive, ali to do dana današnjeg još nisu napravili – govori majka.
Odvjetnica je odmah napisala žalbu, u kojoj je posebno istaknula kako ih sud mora gledati individualno, a ne kao skupinu, jer u toj grupi ljudi ima onih koji nisu ništa uradili.
– Postoje snimke, otisci, zna se tko je napadao policiju. Mogli su ih pustiti da se brane sa slobode, donijeti odluku da ne smiju na utakmice i da se svaki dan moraju javljati u policijsku postaju. A, sada je u Remetincu, osam ih je u sobi. Istaknula bih da im je Torcida, odmah nakon što su završili u pritvoru poslala pakete vode i hrane, ali ih još uvijek nisu dobili. Moj sin je 31. svibnja imao zakazan UZV srca u bolnici na Križinama, na koji nije otišao, a 3. lipnja je imao zakazan pregled kod kardiologa. Naravno, ni na tom pregledu nije bio, jer mu je to onemogućeno – nastavlja M. M.
Ona pak još nije otišla u Zagreb vidjeti sina.
– Nemam snage, ali ću morati otići. Remetinac mi nikako nije spojiv s mojim sinom. On ne bi ni mrava zgazio. Dodatno sam se šokirala kada sam u petak vidjela da ostaju u pritvoru, njih jedanaest. To znači da su ih opet gledali kao grupu, a ne ponaosob. Njima na sudu nije važno ni to što je moj sin bolestan, ništa to nije bitno. Bitno je samo to da oni svi u očima javnosti sada moraju biti huligani, a neki od njih nisu ni sudjelovali u tim neredima.
Odvjetnica mi je rekla da sud i policija nemaju nikakav dokaz protiv mog sina, ali uzalud to. Činjenica jest da je u Remetincu, da je srčani bolesnik i da nije sudjelovao u tim neredima. Ja vjerujem svom djetetu, znam kako sam ga odgojila – zaključuje majka M. M.