StoryEditor
BiznisSkalpel kaosa

Vedran Marjanović: Hrvatska bankarska tajna

Piše PSD.
9. travnja 2014. - 10:02
Vijest da su neki od stečajnih upravitelja posrnulih banaka inkasirali za svoje usluge pet milijuna kuna bruto naknade, skandalizirala je domaću javnost, sada već dobrano razdraženu na svaki “šum” o nezasluženim imecima različitih trudbenika javnih poslova.

Jedan od prozvanih, stečajni upravitelj osječke Gradske banke Većeslav Rački, potrudio se u jednom dnevnom listu raščlaniti svoju naknadu od 2,2 milijuna kuna, iznoseći, međutim, službene podatke o stečaju te banke koji ukazuju na činjenicu da je najveći kriminal bio – samo slanje banke u stečaj.

Gornja konstatacija može se nekome učiniti pretjeranom s obzirom i na reputaciju Gradske i drugih banaka (Glumina, Komercijalna, Županjska) koje su propale devedesetih godina prošlog stoljeća, i na ugled Hrvatske narodne banke, čiji su dužnosnici u to vrijeme posrnule banke proglašavali rizičnima i poduzimale tehničke korake ka kasnijem stečaju.

No, ironija sudbine s bankama u stečaju jest da provođenje stečaja u trajanju od petnaest godina otkriva zapravo pravu istinu o stanju u tim novčarskim kućama, ispisujući tako naknadnu optužnicu prema onima u HNB-u koji su im uskratili poslovni život.

To, u slučaju Gradske banke, a prema podacima njezina stečajnog upravitelja, dokumentira, među ostalim, činjenica da je u 15 godina provođenja stečaja u toj banci naplaćeno 970 milijuna kuna duga prema njoj, duga koji je HNB proglasio teško naplativim ili nenaplativim u cijelosti.

Daljnjih 629 milijuna kuna u stečaju te banke naplatila je Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, što daje ukupni iznos od milijardu i 600 milijuna kuna. Kako je moguće da je banka s toliko kapitala završila u stečaju?

Osnova za proglašenje Gradske banke rizičnom bio je njezin dug 1998. od 933 milijuna kuna, a Rački tvrdi da je od tog iznosa danas još uvijek dug samo 476 milijuna kuna.

Zbog svega toga je Rački podnosio kaznene prijave protiv bivšeg guvernera HNB-a Marka Škreba i još nekih čelnika Narodne banke iz devedesetih, tražeći nečiju odgovornost za uništavanje Gradske banke čime je, prema njegovoj procjeni, napravljena šteta od 1,5 milijardi kuna. Za razliku od drugih stečajnih upravitelja propalih banaka, Rački nije pristao služiti unaprijed zadanoj istini o stečaju financijske institucije koji je vodio, već interesima same banke i njezinih štediša i vjerovnika.

Stručno uništavanje

Javni pogovor o toj banci bio je da se ona našla u neizlječivim poteškoćama jer je njezin vlasnik Antun Novalić (preminuo u rujnu 2009.) dijelio kredite “šakom i kapom” i uvlačio banku u poslovne marifetluke svog holdinga. Iako je protiv Novalića u više navrata pokretan kazneni progon, nikada nije suđen za bilo kakvo nedjelo vezano uz Gradsku banku Osijek. Ni on, ni druge odgovorne osobe u toj banci.

Pa ipak, prevladalo je rašireno vjerovanje da je Novalićevu i druge bivše banke iz tog vremena snašla zaslužena sudbina jer nisu vođene “stručno” i “po tržišnim kriterijima”. Marko Marčinko, vlasnik Glumina banke, možda i najpoznatiji bankar iz tog vremena, čak je napisao i knjigu o slomu svog poslovnog sustava. No u njoj je upadljivo izbjegavao otvoreno ukazati na stvarne uzroke uklanjanja dijela banaka sa tržišta, cijeneći, zacijelo, kako mu je - nakon višegodišnje robije - od istine svakako važnija sloboda.

Rački je, s druge strane, tragajući za pozadinom uništavanja Gradske banke, dopro i do informacije da su o sudbini “velikih” i “malih” banaka u Hrvatskoj krajem devedesetih raspravljala najviša tijela države, poput VONS-a i SONS-a. O tim sastancima u medijima su objavljivanja svjedočenja nekih od savjetnika predsjednika Tuđmana i ministara u Vladi Zlatka Mateše.

Prema njihovim kazivanjima, državnom vrhu od strane HNB-a i Ministarstva financija predložena je likvidacija dijela manjih i “srednjih agresivnih” banaka kako bi se stabiliziralo, a, zapravo, otvorilo tržište za velike banke koje su kasnije prodane strancima. Prijedlog je, kako vidimo iz današnje perspektive, uspješno sproveden.

Dio manjih i srednje velikih banaka potjeran je stečaj, ali je “bankarski sustav” predstavljen kroz nekolicinu velikih banaka spašen ubrizgavanjem blizu 14 milijardi dolara iz proračuna. Te su banke zatim prodane strancima za ukupan iznos koji je značajno manji od sanacijski utrošenih novaca. No, petnaestak godina kasnije, javnost puno više uzbuđuje podatak da su stečajni upravitelji banaka, među kojima su neke zasigurno i danas mogle normalno poslovati, dobili naknadu za svoj rad, a neki od njih čak i službenog vozača.

Nije ni prvi ni zadnji put u našem zapuštenom medijskom prostoru da se od stabla ne vidi šuma.

Vedran Marjanović

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

05. ožujak 2021 06:09