Masovni turizam zaživio je ovdje osamdesetih godina prošlog stoljeća. Zapravo, začet je nešto ranije izgradnjom prvih visokokategornika u Istri, na Kvarneru, Dalmaciji, ali u osamdesetima je, što se SR Hrvatske tiče, počeo bujati od Umaga do Konavala. U njega se, naime, u to vrijeme zdušno uključio i “mali čovjek”, koji će, pokazat će se kasnije, po okoliš napraviti veliku štetu. Nepopravljivu i nenadoknadivu.
Višak kapitala u planskoj ekonomiji mahom se pretvarao u vikendice, a one postepeno u apartmane, pa se umjesto druženja i kupanja s rodbinom i znancima po rogozničkim uvalama, Čiovu, Viru ili na Makarskoj rivijeri, počelo brojiti njemačke marke.
Godišnji odmor za dobar dio naših ljudi na Jadranu odavno ne znači opuštanje od napornog rada tijekom godine, već bjesomučno rintanje da bi se drugi odmorili. To je ritam po kojem Istra, Kvarner i Dalmacija, plešu desetljećima. Zato ne stoji ona “sve će biti zimmer frei, lezi pod palmu i uživaj”. Krvav je to posao.
Za privatnu inicijativu u Jugoslaviji i nije bilo više prostora: novac ste mogli držati u čarapi i na banci, ili ga pretvarati u ciglu ne bi li ga se spasilo od (hiper)inflacije, stoga nije čudno da su kuće za odmor, masovno “sjeckane” na sobe i apartmane. Tako ih se, po našem dobrom, starom običaju, ostavljalo djeci, pa od njih radilo parazite.
Osiguravanje generacije koja dolazi, Hrvatsku je katapultiralo u deset zemalja svijeta po broju nekretnina po glavi stanovnika. Posljedica tog fenomena je devastiran prostor. Naše najljepše uvale, dijelovi obale i otoka, trajno su unakaženi vikend-naseljima koja nisu ništa bolja od latinoameričkih favela. To je ta šteta za koju je odgovoran naš “mali čova”, a divljanje u prostoru mu je dopustila i blagopočivajuća Juga i mlada hrvatska demokracija; prva zbog socijalnog mira, druga zbog glasova za onu ili ovu vladu. Teški je to zločin bez kazne, čijim metastazama ovih dana svjedočimo na području Vodnjanštine, gdje se bespravno gradi čak i na šumskom zemljištu. Samo u općini Vodnjan niknulo je devetsto bespravnih objekata.
Svemu tomu je doprinijela i legalizacija bespravnih objekata. U posljednjoj u nizu ozakonjeno ih je čak milijun!
Krah industrije
Potpunu betonizaciju obale i otoka započetih još u SFRJ, zaustavila je još veća nesreća – rat. Već koju godinu nakon njega, turizam je pretendirao biti jednom od važnijih gospodarskih grana, a kad je izgrađena Dalmatina, to je definitivno i postao.
Bolesno ovisni o turizmu postajemo prije točno deset godina. Od tada do pandemije koronavirusa, naš turistički promet raste dvoznamenkastim stopama, a uz osobnu potrošnju i doznake iseljenika iz inozemstva, turizam postaje najvažnijim proračunskim prihodom. Nota bene, da se ljeti bisage ne napune novcem, ne bi bilo ni potrošnje, pa je surova istina da Hrvatska jednostavno više ne može preživjeti bez turizma na punom gasu. Ovome se novinaru vlasnik jednog od naših najvećih trgovačkih lanaca povjerio da bi bez turizma mogao staviti ključ u bravu, jer zimi, zbog slabe kupovne moći domaćih ljudi, obično zbraja gubitke.
Pobogu, zašto cijela Hrvatska visi o osjetljivoj turističkoj niti? Poklopilo se mnogo stvari. Prva; u svjetskoj krizi koja se ovdje razmahala 2010., propala su i zadnja velika poduzeća iz “onog sistema” koja su osiguravala na tisuće radnih mjesta. U pljačkaškoj pretvorbi i privatizaciji koja je tome prethodila, teška industrija potpuno je devastirana, a u jadranskom dijelu Hrvatske, o njoj ovdje pišemo, to se najzornije vidjelo kroz propast brodogradilišta: riječkog, pulskog, trogirskog i splitskog.
Sa škveranima je praktički završila era plavih trliša. Radnici su prekršteni u djelatnike, oni više ne proizvode novu vrijednost, već služe. Ne traže se cjevari, kovinotokari i zavarivači, na cijeni su kuhari, konobari, čistačice i sobarice, kućni majstori, skiperi, recepcionari... Turizam nam je od 2013., kada smo ušli u Europsku uniju, postao sve i sva. U njemu se stvara čak 20 posto BDP-a, a učinci su mu i veći. Čim stane turizam, u što smo se osvjedočili za vrijeme pandemije, sve drugo ide kvragu: ugostitelji, prijevoznici, trgovci, građevinari, industrija zabave..., i na koncu i sama država, koja drži glavu iznad vode samo zahvaljujući devizama koje ovdje ostavljaju stranci. Da ovo što pišem nije pretjerivanje, govori vijest objavljena prije neki dan. Na valu inflacije koja trese Europu umalo smo uplovili u još jednu recesiju, no zahvaljujući velikom interesu stranaca za odmor u Hrvatskoj, izbjeći ćemo taj scenarij.
Elita umjesto mase
Vratimo se temi: zašto je za CRO turizam ključna 2013. godina? Zato jer smo ulaskom u EU krenuli ispunjavati zadaću dogovorenu u bruxelleskim kuloarima: Hrvatska će biti europska Florida. Što bi drugo i bila zemlja s nešto više od tri i pol milijuna stanovnika i čak 1244 otoka? S bajkovitom prirodom i potpuno uništenom proizvodnjom? Što drugo mogu raditi Hrvati nego služiti turiste iz bogatijih zemalja Europe udaljene od Jadrana, toplog, mirnog i (još) čistog mora, samo nekoliko sati vožnje?
Hrvatska je, ulaskom u Schengen i prelaskom na euro, faktički dio velike europske države od pola milijarde ljudi, a mi u njoj očito nećemo proizvoditi automobile kao Nijemci ili mobitele poputa Šveđana, već će dvije trećine stanovništva kruh zarađivati u tercijarnom sektoru. Neće proći puno, a to će zaista biti tako. Možemo se mi sada postaviti na trepavice, ali to je naša realnost.
Kako izgleda hrvatski turizam danas? Kako je strukturiran? I dalje je sezonalan, a maštarije o cjelogodišnjem turizmu su sanak pusti. Niti to može podnijeti infrastruktura, vodovodna i elektromreža, ceste, niti za to imamo kadrova, a ni uvoz radne snage ne bi riješio te probleme. Ukratko, osuđeni smo na četiri, pet mjeseci bjesomučnog rada u turizmu, bez petka i svetka, jer Hrvatska ostatak godine spava, a u toj hibernaciji na životu je drži novac zarađen u glavnoj sezoni. Takav vid turizma, naravno, generira probleme, velike ljetne gužve: buku, komunalni nered, nedostatak parkinga. Građani muku muče i s paprenim sezonskim cijenama, a posebno je težak suživot domaćih i gostiju, naročito kad su u pitanju povijesne jezgre naših obalnih i otočnih gradova, gdje razuzdani furešti znaju potpuno poremetiti bioritam “domorocima”.
Primjer Pariza
Pitanje koje se nameće glasi: možemo li drugačijim strukturiranjem turizma raspršiti goste s obale po cijeloj Hrvatskoj, a višim cijenama usluga i ponudom koja bi to pratila, umjesto masovnog, razvijati elitni turizam? I je li to moguće u zemlji u kojoj od ukupnih smještajnih kapaciteta, čak 77 posto otpada na privatne iznajmljivače, njih više od sto tisuća, a tek 23 posto su hotelijeri?
– Treba zaustaviti rast privatnog smještaja, smanjiti ga, i to u prvom redu zbog samih privatnih iznajmljivača. U protivnom, zbog tolikog broja smještajnih jedinica u vlasništvu iznajmljivača, cijena će se srozati do te mjere da to više nikome neće biti isplativo. Ovakvim tempom rasta privatnog smještaja, mi ćemo dovesti u pitanje cijelu jednu branšu – kaže Zadranin Tomislav Fain, predsjednik Udruge hrvatskih putničkih agencija, koji se slaže s našom paralelom da se slično dogodilo uzgajivačima smilja koji su zasitili tržište prevelikom ponudom.
Je li takav slučaj i s našim ukupnim turističkim kapacitetima?
– Nije. Što se naše ponude tiče, mislim da nudimo sve što gostima treba, od visokokategornika i apartmana s četiri zvjezdice, poput onih u Dubrovniku koji stoje 150 eura na noć, do hostela i studio apartmana.
Bi li povećanjem cijena smještaja Hrvatska dobila goste veće platežne moći i tako izbjegla masovni turizam?
– Ne možemo kategorički tvrditi da nam dolaze pretežno gosti koji pripadaju srednjoj klasi i oni koji su manje platežni moći. Da, dolaze i takvi, kao i oni s dubljim džepom. Ne razlikujemo se puno od drugih. I u Parizu odsjedaju i bogataši i studenti, i svatko bira smještaj kakav mu odgovara. Kod nas se može odsjesti u luksuznim hotelima, kao i u hostelima i studio apartmanu. Osim toga, danas, u digitalnoj eri, kad se cijene mijenjaju u sekundi, jasno je možete li nešto prodati pod određenim uvjetima ili ne – veli Tomislav Fain.
Naš sugovornik misli da problem velikih gužvi u vrijeme ljetne sezone ne pritišće jednako sve sredine.
– Sve ovisi od destinacije do destinacije. Nije isto u centru Splita ili na Ugljanu. Na Ugljanu ćete i na vrhuncu sezone pronaći mir. Realno, ni u Splitu, Zadru ili drugdje u većim gradovima i mjestima na obali, nije tako cijele godine. Tako je samo u kolovozu, odnosno najčešće u razdoblju od petnaestog srpnja do prvog rujna. Turizam je takav da sam po sebi podrazumijeva živost, a mi u Dalmaciji grintamo kad nas “potrefe” dva crvena semafora, dok je u Zagrebu to normalno, jer su ljudi čekanje u prometu u tako velikom gradu prihvatili kao realnost – veli Fain.
Što je s negativnim utjecajem masovnog turizma na okoliš, komunalnom neredu u glavnoj sezoni?
– To se može riješiti disperzijom gostiju s obale i otoka po cijeloj Hrvatskoj te produljenjem sezone. I podizanjem kvalitete smještaja, a ona se uistinu i podiže iz dana u dan. Znate kako to ide, vidi susjed susjeda da je napravio nešto novo, pa i on radi isto. I to je dobro – konstatira Fain.
Viši porez
Barbara Marković, predsjednica Hrvatske udruge obiteljskog smještaja, misli da je rješenje u klasifikaciji privatnih iznajmljivača.
– Ne možete u istu ravan staviti baku s jednim ili dva studio apartmana, kojoj je taj prihod od turizma dopunski uz mirovinu, i rentijera koji iznajmljuje desetak apartmana, koji je vlasnik cijele zgrade koja se iznajmljuje turistima, ali je posao podijelio na članove obitelji. Koliko čujem, takvima će se ubuduće podići porez, jer se tu ne radi o djelatnosti u domaćinstvu, nego o ozbiljnom biznisu – kaže Barbara Marković.
Veli da su svi svjesni da se rast broja smještajnih jedinica u vlasništvu privatnih iznajmljivača mora usporiti.
– Nismo se mi prvi susreli s tim problemom. U Barceloni su ograničili bujanje privatnog smještaja tako da jedan iznajmljivač dok se ne povuče s platformi za prodaju smještaja, drugi se ne može oglasiti. Ne znam koliko je to dobro jer se na taj način krši ustavna jednakost iznajmljivača na slobodnom tržištu, no svakako bi trebalo drugačije vrednovati one koji se bave obiteljskim smještajem, od onih koji su vlasnici cijelih zgrada. Oni ne spadaju u istu kategoriju – upozorava Barbara Marković.
Na koncu, može li se podizanjem cijena postići željeni balans u našem turizmu?
– Ne, jer smo već preskupi. U Albaniji sedam dana sa smještajem, hranom i prijevozom stoji samo 325 eura. Mi smo postali luksuzna destinacija, a visoke cijene koje su na djelu, mogle bi nam se razbiti o glavu. Zapravo, svaka je županija priča za sebe. I bilo bi dobro da država prepusti županijama da kroje, što se smještajnih kapaciteta tiče, svaka svoju politiku. U Splitsko-dalmatinskoj županiji, primjerice, samo od početka godine imamo 600 novih smještajnih jedinica. To su iznimno velike brojke, dok je u Slavoniji, recimo, i dalje nedovoljno apartmana, a mogućnosti razvoja turizma su zbog Osijeka, Kopačkog rita, Baranje i Vukovara – ogromne – zaključuje Barbara Marković.
Ispada da prostora za razvoj turizma (još) ima, ali ne u modroj, već u zelenoj Hrvatskoj. Ličani, Gorani, Zagorci i Slavonci, što čekate?
