Struka o aferama s natječajima: Namješten je gotovo svaki postupak na koji se ne jave najmanje tri različita ponuđača

stdClass Object ( [id] => 1327906 [title] => Struka o aferama s natječajima: Namješten je gotovo svaki postupak na koji se ne jave najmanje tri različita ponuđača [alias] => struka-o-aferama-s-natjecajima-namjesten-je-gotovo-svaki-postupak-na-koji-se-ne-jave-najmanje-tri-razlicita-ponudaca [catid] => 244 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Službene brojke govore da je ukupna vrijednost javne nabave u Republici Hrvatskoj lani bila "teška" više od 75 milijardi kuna, i to bez PDV-a.

Najveći dio tog kolača država je potrošila kroz sklopljene ugovore i okvirne sporazume, čak 63.068.012.465 kuna, vrijednost jednostavne nabave bila je 11,8 milijardi kuna, dok je za potrebe diplomatsko-konzularnih predstavništava otišlo nešto manje od 84 milijuna kuna. Glavno pitanje glasi – tko kontrolira svu tu silu nabava roba, radova i usluga, odnosno ima li Hrvatska, s obzirom na svu plejadu afera, od kojih su neke u međuvremenu dobile i međunarodni odjek, sistemsku grešku u kontroli nabave i natječaja?

Privatna konzultantica s prethodnim dugogodišnjim stažem u državnim kontrolnim tijelima, koja zbog osjetljivosti teme i posla kojim se danas bave nije željela da joj otkrijemo identitet, kaže da se nabave, ovisno o izvoru financiranja, kontroliraju ili ih barem treba kontrolirati na dva kolosijeka. Jedan je onaj europski, s obzirom na to da Unija prati projekte za koje izdvaja dijelom ili u cijelosti ne baš male iznose.

– Da bi se uopće nadoknadila sredstva korisniku naručitelju, provoditelju natječaja za provedene nabave, potrebno je provjeriti nabave (tzv. ex post provjera). Te provjere redovito provode kontrolna/posrednička tijela razine 2, što su u novom razdoblju SAFU (Središnja agencija za financiranje i ugovaranje) i HAMAG (Hrvatska agencija za malo gospodarstvo), a prije su bile Hrvatske vode, Fond za zaštitu okoliša... Posredničko tijelo pregledava nabavu i ako postoji utvrđena nepravilnost, utvrđuje se financijska korekcija, te se za taj iznos umanjuje naknada korisniku. Međutim, ako je korisnik plaćen iz državnog proračuna, financijska korekcija opet pada na državni proračun.

---

---

ARPA (Agencija za reviziju sustava provedbe programa Europske unije), koja ima nadležnost nad SAFU-om, redovito prema određenom uzorku provjerava kvalitetu i pouzdanost provjera nabave od posredničkih tijela. Ako ARPA zaključi da je trebalo odrediti financijsku korekciju za neki natječaj, ona se naknadno mora odrediti. Oni su korektiv za posrednička tijela. Isto tako, i ARPA-u se na neki način provjerava, odnosno cijeli sustav se provjerava tako što dolaze revizije EU-a, Europske komisije – objašnjava naša sugovornica.

Kao primjer kako to sve izgleda u praksi navodi ne baš tako davni slučaj kad je ARPA u svojoj reviziji sustava odredila financijsku korekciju od 100 posto za projekt obnove zagrebačkih studentskih domova "Stjepan Radić" i "Cvjetno naselje". Posao je kroz javnu nabavu na brzaka i mimo svih procedura dobila jedna od tvrtki iz poslovnog carstva tada još svemoćnog Ivice Todorića, a Hrvatskoj je ozbiljno zaprijetilo da mora vratiti do zadnje lipe od dobivenih 180 milijuna kuna iz Bruxellesa. Poslije se sve razvuklo i još nema konačnog epiloga.

Drugu stranu priču čine natječaji financirani izravno iz državnog proračuna. E, tu nastaje kupus jer svatko, a zapravo nitko i ne mora kontrolirati javni novac i njegovo trošenje, odnosno sve se svodi na puki slučaj.

– Na sadržaj dokumentacije o objavljenom natječaju može se žaliti nezadovoljna tvrtka, ako ima dovoljno novca jer je pravna zaštita otežana. Žalbe su jednostavno skupe, preskupe. Na to su utjecale nedavne izmjene Zakona o javnoj nabavi. Isto tako, može se žaliti i nezadovoljni ponuditelj na ishod natječaja ako smatra da je zakinut i ako ima dovoljno novca da plati žalbu, ali i riskira gubitak. Žalbe se šalju na DKOM-u (Državna komisija za kontrolu postupaka nabave). Međutim, DKOM se mora držati samo žalbenih navoda i bitnih povreda zakona, ne ulazi u ostale okolnosti jer nema nadležnost za to – objašnjava konzultantica.

Osim nezadovoljnih pravnih i fizičkih osoba, propisi su kao kontrolore natječaja predvidjeli i Ministarstvo gospodarstva, kao i još jedno državno tijelo – DUR (Državni ured za reviziju).

Već iz objašnjenja da Ministarstvo kontrolira javnu nabavu na temelju predstavke pravne ili fizičke osobe, anonimne dojave, zahtjeva za provedbu nadzora tijela državne uprave i drugih državnih tijela te, pogotovo, po službenoj dužnosti, i to na temelju "podataka i saznanja pribavljenih pretraživanjem Elektroničkog oglasnika javne nabave Republike Hrvatske (EOJN RH), planova nabave, registara ugovora, internetskih stranica ili na drugi način", nije teško zaključiti da tu nema ozbiljnog posla.

– Drugim riječima, na objavljeni natječaj možda će se netko žaliti, ako ima novca za žalbu, i DKOM će poništiti dio dokumentacije koji je zahvaćen nezakonitošću. Ili, ako se žali na odabir, DKOM će možda vratiti predmet u novi postupak ocjene. I to vam je to od kontrole – reći će naša sugovornica.

---

---

Umješnijima, pogotovo onima koji su skloni plesati na rubu zakona, u Hrvatskoj se otvaraju neslućeni razmjeri. Afere koje su se kod nas množile iz dana u dan "natjerale" su Marka Rakara, savjetnika na području informatičkih sustava i korištenja financijske forenzike, da početkom ove godine izradi jednu vrstu vodiča za varanje na javnim natječajima, i to s tipičnim modelima koji se koriste prilikom izrade natječajne dokumentacije, a čiji je jedini cilj isključiti ili dramatično suziti broj ponuditelja, sve kako bi se dobio samo onaj proizvod ili usluga koju je naručitelj zamislio.

– Velika većina toga što se događa kod nas uvijek je po zakonu, pravilniku ili pravilima postupanja. Naši su zakoni nedorečeni, često dvosmisleni, pravilnici sužavaju zakonski tekst ili ga neosnovano šire, dok provedbene upute deformiraju i ono malo zdravog razmišljanja koje je uspjelo proći saborsku proceduru ili najčešće u tajnosti pisane pravilnike. Neke od najvećih prijevara kod nas dogodile su se na naizgled potpuno otvorenim javnim natječajima. Ipak, sama činjenica da je ispoštovana zakonska forma javnog nadmetanja nije nikakva garancija da natječajni postupak nije namješten – objašnjava Rakar.

– Naravno da postoje pošteni natječaji, no moramo znati da natječajnu dokumentaciju često pišu ili u njihovu stvaranju sudjeluju ljudi koji objektivno nisu osposobljeni ili obrazovani da obave tako složene postupke.

Izrada doista dobrog seta natječajne dokumentacije uključuje suradnju i međusobno razumijevanje svih struka koje sudjeluju u postupku. Moramo znati što želimo nabaviti, zašto i koji je stvarni cilj koji želimo riješiti, a potom to treba pretvoriti u natječajnu dokumentaciju, koja s jedne strane dovoljno precizno opisuje tražene karakteristike robe ili usluge, a istovremeno ne ograničava tržišno natjecanje. Moje je iskustvo da je većina loših natječaja nastala čistom glupošću, dok je samo iza manjeg dijela natječajnih postupaka doista kriminal.

Ako ćemo generalizirati, svaka natječajna dokumentacija koja ne dopusti da postoje najmanje tri međusobno nepovezana proizvođača ili dobavljača usluge po svoj je prilici ili namještena ili nepotrebna, ili oboje – ustvrdit će ovaj stručnjak.

---

---

A u kojim se sektorima kod nas najviše i najlakše vara na natječajima?

– Teško je reći gdje se više namješta, ali budući da se puno bavim informatičkom tehnologijom, imam dojam da najviše toga ima u IT-ju, no to ne mora biti točno. Građevinarstvo je također sjajan izvor namještenih natječaja.

Načelno, svi natječaji u kojima je moguće sakriti isporučene količine, tehničku specifikaciju ili stvarno izmjeriti isporučenu uslugu podložni su raznim oblicima prijevara. IT je posebno zahvalan jer ima vrlo malo ljudi, osobito neovisnih, koji mogu reći koliko neki proizvod ili usluga doista vrijede. Neko računalo u server-sobi može koštati par stotina eura, a može i nekoliko stotina tisuća. Poseban je problem pitanje je li kupnja tog nekog softvera, dijela hardvera ili usluge doista opravdano, treba li nama takvo što, je li sustav nepotrebno predimenzioniran pa će u budućim godinama trajno generirati nepotrebne troškove... – odgovara.

Rakar nije pristaša teze o postojanju sistemske greške u kontroli natječaja, čak će reći kako je zakonsko rješenje prilično solidno.

– Problem nastaje u provedbi, u onima koji pišu natječaje, u slaboj primjeni definicije "ekonomski najpovoljnije" ponude, u toleranciji poslovodstva nekog ministarstva ili ustanove prema lošoj dokumentaciji i nepotrebnom inzistiranju kako je upravo ta ustanova u pravu, a svi drugi u krivu, u DKOM-u, koji nadzire natječaje pa "šara" te je nekonzistentan u tumačenjima, kako već kome bude volja, u našoj nespremnosti da definiramo crne liste neprihvatljivih dobavljača. Problem je, kao i uvijek, u ljudima, te u našoj vječnoj okupaciji formom, dakle paragrafima i zarezima, numeriranim stranicama, te apsolutni nedostatak znanja i volje da se bavimo sadržajem.

Mene najviše frustrira nepostojanje analize svrsishodnosti pojedine nabave, kao i naknadne analize je li neka nabava ostvarila ciljeve zbog kojih je pokrenuta. Kad bi se samo potrudili zatvoriti taj krug i počeli uvažavati iskustva, brzo bi javna nabava bila na boljem glasu. Ovako, obveznici javne nabave uporno recikliraju tekstove i modele prethodnih godina te je u takvim okolnostima nerealno očekivati napredak – ukazat će na problem naš sugovornik.

Da se stvari mogu korijenski mijenjati, pokazao je ulazak Europskog tužiteljstva (EPPO) i njegovih istražitelja na domaći pravosudni teren.

– Mi smo imali EU kontrolu već dugo, no tek dolaskom Ureda europskog tužitelja dogodila se neka mjerljiva promjena. Naime, propusti koji su se događali kroz EU nabave rješavani su tako da je taj trošak "samo" bio prebačen na trošak državnog proračuna, dok je bilo vrlo malo ili ništa postupaka kako bi se taj novac naplatio nazad od krajnjeg korisnika, osobito ako je riječ o nekom drugom javnom tijelu, primjerice općini ili gradu.

EPPO je promijenio taj pristup, no svega šest tužitelja ima ograničeni kapacitet i oni ne mogu ispraviti sve ugrađene nepravde ili kriminal koji se događa na svim razinama. Načelno, sve dotle dok je rizik otkrivanja kriminala i korupcije malen, šansa kažnjavanja mala, a težina kazne kozmetička i na razini guljenja krumpira u lokalnoj javnoj kuhinji, do tada će ovaj sveopći grabež na svim razinama trajati. Vjerujem da je to moguće riješiti brzo i efikasno, samo mora postojati političke volje, s kojom smo također, nažalost, u teškom deficitu – poručuje Marko Rakar.

Kakvi su rezultati natje\u010daja?<\/p>\n\n

\u00a0<\/p>","

Marko Rakar: Problem nastaje u provedbi, u onima koji pi\u0161u natje\u010daje, u slaboj primjeni definicije \u201dekonomski najpovoljnije\u201d ponude...<\/p>","","

Ured Europskog javnog tu\u017eitelja uveo je puno reda u natje\u010daje<\/p>\n\n

\u00a0<\/p>\n\n

Kakvi su rezultati natječaja?

[popup_gallery] => Array ( [0] => stdClass Object ( [src] => https://static.slobodnadalmacija.hr/images/slike/2023/10/04/11374602.jpg [title] =>

Kakvi su rezultati natječaja?

Vojko BaŠIĆ/Cropix ) [1] => stdClass Object ( [src] => https://static.slobodnadalmacija.hr/images/slike/2023/10/04/23486155.jpg [title] =>

Marko Rakar: Problem nastaje u provedbi, u onima koji pišu natječaje, u slaboj primjeni definicije ”ekonomski najpovoljnije” ponude...

Darko TomaŠ/cROPIX ) [2] => stdClass Object ( [src] => https://static.slobodnadalmacija.hr/images/slike/2023/10/04/25774006.jpg [title] => Shutterstock ) [3] => stdClass Object ( [src] => https://static.slobodnadalmacija.hr/images/slike/2023/10/04/25774030.jpg [title] =>

Ured Europskog javnog tužitelja uveo je puno reda u natječaje

Ranko Šuvar/Cropix ) ) [bgPosition] => [text] => {OCMSplitter}

Službene brojke govore da je ukupna vrijednost javne nabave u Republici Hrvatskoj lani bila "teška" više od 75 milijardi kuna, i to bez PDV-a.

Najveći dio tog kolača država je potrošila kroz sklopljene ugovore i okvirne sporazume, čak 63.068.012.465 kuna, vrijednost jednostavne nabave bila je 11,8 milijardi kuna, dok je za potrebe diplomatsko-konzularnih predstavništava otišlo nešto manje od 84 milijuna kuna. Glavno pitanje glasi – tko kontrolira svu tu silu nabava roba, radova i usluga, odnosno ima li Hrvatska, s obzirom na svu plejadu afera, od kojih su neke u međuvremenu dobile i međunarodni odjek, sistemsku grešku u kontroli nabave i natječaja?

Privatna konzultantica s prethodnim dugogodišnjim stažem u državnim kontrolnim tijelima, koja zbog osjetljivosti teme i posla kojim se danas bave nije željela da joj otkrijemo identitet, kaže da se nabave, ovisno o izvoru financiranja, kontroliraju ili ih barem treba kontrolirati na dva kolosijeka. Jedan je onaj europski, s obzirom na to da Unija prati projekte za koje izdvaja dijelom ili u cijelosti ne baš male iznose.

– Da bi se uopće nadoknadila sredstva korisniku naručitelju, provoditelju natječaja za provedene nabave, potrebno je provjeriti nabave (tzv. ex post provjera). Te provjere redovito provode kontrolna/posrednička tijela razine 2, što su u novom razdoblju SAFU (Središnja agencija za financiranje i ugovaranje) i HAMAG (Hrvatska agencija za malo gospodarstvo), a prije su bile Hrvatske vode, Fond za zaštitu okoliša... Posredničko tijelo pregledava nabavu i ako postoji utvrđena nepravilnost, utvrđuje se financijska korekcija, te se za taj iznos umanjuje naknada korisniku. Međutim, ako je korisnik plaćen iz državnog proračuna, financijska korekcija opet pada na državni proračun.

---

---

ARPA (Agencija za reviziju sustava provedbe programa Europske unije), koja ima nadležnost nad SAFU-om, redovito prema određenom uzorku provjerava kvalitetu i pouzdanost provjera nabave od posredničkih tijela. Ako ARPA zaključi da je trebalo odrediti financijsku korekciju za neki natječaj, ona se naknadno mora odrediti. Oni su korektiv za posrednička tijela. Isto tako, i ARPA-u se na neki način provjerava, odnosno cijeli sustav se provjerava tako što dolaze revizije EU-a, Europske komisije – objašnjava naša sugovornica.

Kao primjer kako to sve izgleda u praksi navodi ne baš tako davni slučaj kad je ARPA u svojoj reviziji sustava odredila financijsku korekciju od 100 posto za projekt obnove zagrebačkih studentskih domova "Stjepan Radić" i "Cvjetno naselje". Posao je kroz javnu nabavu na brzaka i mimo svih procedura dobila jedna od tvrtki iz poslovnog carstva tada još svemoćnog Ivice Todorića, a Hrvatskoj je ozbiljno zaprijetilo da mora vratiti do zadnje lipe od dobivenih 180 milijuna kuna iz Bruxellesa. Poslije se sve razvuklo i još nema konačnog epiloga.

Drugu stranu priču čine natječaji financirani izravno iz državnog proračuna. E, tu nastaje kupus jer svatko, a zapravo nitko i ne mora kontrolirati javni novac i njegovo trošenje, odnosno sve se svodi na puki slučaj.

– Na sadržaj dokumentacije o objavljenom natječaju može se žaliti nezadovoljna tvrtka, ako ima dovoljno novca jer je pravna zaštita otežana. Žalbe su jednostavno skupe, preskupe. Na to su utjecale nedavne izmjene Zakona o javnoj nabavi. Isto tako, može se žaliti i nezadovoljni ponuditelj na ishod natječaja ako smatra da je zakinut i ako ima dovoljno novca da plati žalbu, ali i riskira gubitak. Žalbe se šalju na DKOM-u (Državna komisija za kontrolu postupaka nabave). Međutim, DKOM se mora držati samo žalbenih navoda i bitnih povreda zakona, ne ulazi u ostale okolnosti jer nema nadležnost za to – objašnjava konzultantica.

Osim nezadovoljnih pravnih i fizičkih osoba, propisi su kao kontrolore natječaja predvidjeli i Ministarstvo gospodarstva, kao i još jedno državno tijelo – DUR (Državni ured za reviziju).

Već iz objašnjenja da Ministarstvo kontrolira javnu nabavu na temelju predstavke pravne ili fizičke osobe, anonimne dojave, zahtjeva za provedbu nadzora tijela državne uprave i drugih državnih tijela te, pogotovo, po službenoj dužnosti, i to na temelju "podataka i saznanja pribavljenih pretraživanjem Elektroničkog oglasnika javne nabave Republike Hrvatske (EOJN RH), planova nabave, registara ugovora, internetskih stranica ili na drugi način", nije teško zaključiti da tu nema ozbiljnog posla.

– Drugim riječima, na objavljeni natječaj možda će se netko žaliti, ako ima novca za žalbu, i DKOM će poništiti dio dokumentacije koji je zahvaćen nezakonitošću. Ili, ako se žali na odabir, DKOM će možda vratiti predmet u novi postupak ocjene. I to vam je to od kontrole – reći će naša sugovornica.

---

---

Umješnijima, pogotovo onima koji su skloni plesati na rubu zakona, u Hrvatskoj se otvaraju neslućeni razmjeri. Afere koje su se kod nas množile iz dana u dan "natjerale" su Marka Rakara, savjetnika na području informatičkih sustava i korištenja financijske forenzike, da početkom ove godine izradi jednu vrstu vodiča za varanje na javnim natječajima, i to s tipičnim modelima koji se koriste prilikom izrade natječajne dokumentacije, a čiji je jedini cilj isključiti ili dramatično suziti broj ponuditelja, sve kako bi se dobio samo onaj proizvod ili usluga koju je naručitelj zamislio.

– Velika većina toga što se događa kod nas uvijek je po zakonu, pravilniku ili pravilima postupanja. Naši su zakoni nedorečeni, često dvosmisleni, pravilnici sužavaju zakonski tekst ili ga neosnovano šire, dok provedbene upute deformiraju i ono malo zdravog razmišljanja koje je uspjelo proći saborsku proceduru ili najčešće u tajnosti pisane pravilnike. Neke od najvećih prijevara kod nas dogodile su se na naizgled potpuno otvorenim javnim natječajima. Ipak, sama činjenica da je ispoštovana zakonska forma javnog nadmetanja nije nikakva garancija da natječajni postupak nije namješten – objašnjava Rakar.

– Naravno da postoje pošteni natječaji, no moramo znati da natječajnu dokumentaciju često pišu ili u njihovu stvaranju sudjeluju ljudi koji objektivno nisu osposobljeni ili obrazovani da obave tako složene postupke.

Izrada doista dobrog seta natječajne dokumentacije uključuje suradnju i međusobno razumijevanje svih struka koje sudjeluju u postupku. Moramo znati što želimo nabaviti, zašto i koji je stvarni cilj koji želimo riješiti, a potom to treba pretvoriti u natječajnu dokumentaciju, koja s jedne strane dovoljno precizno opisuje tražene karakteristike robe ili usluge, a istovremeno ne ograničava tržišno natjecanje. Moje je iskustvo da je većina loših natječaja nastala čistom glupošću, dok je samo iza manjeg dijela natječajnih postupaka doista kriminal.

Ako ćemo generalizirati, svaka natječajna dokumentacija koja ne dopusti da postoje najmanje tri međusobno nepovezana proizvođača ili dobavljača usluge po svoj je prilici ili namještena ili nepotrebna, ili oboje – ustvrdit će ovaj stručnjak.

---