Sanjam povratak naših radnika iz inozemstva

Obnova Starog mosta u Mostaru, svjetske baštine koja je do rata bila pod zaštitom UNESCO-a, Kneževa dvora u Dubrovniku, drevnog, kamenog Stona, hvarskog Arsenala, najstarijeg javnog pučkog teatra u Europi, zagrebačke prvostolnice..., sve to i štošta drugo, a kad su u pitanju projekti prve kategorije, najzahtjevniji i od najvećeg društvenog značaja, potpisuje ugledna i od sviju poštovana – splitska "Spegra". Razgovaramo s njenim vlasnikom i osnivačem Berislavom Borovinom, dobitnikom još jednog u nizu vrijednih priznanja koji "Spegri" i njemu osobno, zasluženo stižu posljednjih godina.

"Kolos" je nagrada za životno djelo, stoga je red napraviti mali rezime karijere, ali i analizu branše u kojoj postižete izvanredne uspjehe. Zanima me kakvo je bilo građevinarstvo na vašem profesionalnom početku prije četrdesetak godina, a gdje je danas kad je tehnologija silno uznapredovala, ali se zato dobre majstore "svićon traži"?   

– Pamtim građevinarstvo kao jedan od naših izvoznih proizvoda. Takvo je bilo građevinarstvo u Hrvatskoj dok je postojala Jugoslavija, koja je kao nesvrstana zemlja, po političkom ključu, dobivala realizaciju grandioznih infrastrukturnih projekata u zemljama Trećeg svijeta.

Brodogradnja i građevinarstvo bile su glavne industrijske grane u Hrvatskoj. Nažalost, kasnije su došla za moju struku i industriju uopće, teška vremena; prvo rat, a onda i pogubna svjetska kriza između 2008. i 2013. u kojoj su nestala neka velika građevinska poduzeća poput "Konstruktora", "Viadukta" i "Hidroelektre", kojih se i danas sjetim s velikom tugom jer su u njima radile na tisuće iznimnih ljudi, sjajnih inženjera i radnika. U tom razdoblju ta su velika poduzeća uništena takvom brzinom, kao da ih je progutao požar. Strašno mi je žao što se to dogodilo.

Profesionalna radoznalost

U međuvremenu, "Spegra" je od obrta od kojeg ste se dodatno uzdržavali radeći na fakultetu, postala respektabilna tvrtka s gotovo tristo radnika?      

– Da, što se tiče konkretno grane građevinarstva kojom se "Spegra" bavi, a to su kako samo ime kaže: specijalni građevinski radovi, radovi na obnovi, mi smo kroz to vrijeme o kojem govorimo doživjeli veliki napredak, jer smo prepoznali da se svi ti objekti koji su izgrađeni u bivšem sustavu ili je riječ o povijesnoj baštini, naprosto moraju održavati jer ih je nagrizao zub vremena ili su ih oštetile prirodne katastrofe, kao i temeljito obnoviti. 

Znate, ni u Europi, a ne samo u nas, dugo se nije vodilo računa o održavanju, mislilo se da su građevine vječne, no s vremenom se osvijestila potreba za onim što "Spegra" danas radi, iako je Hrvatska i u tim procesima malo kaskala za zapadnom Europom.

No, kad se dogodio potres, odjednom se osjetila velika potreba za takvim profilom građevinskih radnika, kojih, zapravo, jedva da je i bilo jer, ponavljam, u nas se dugo samo gradilo, a nije se održavalo i obnavljalo postojeće objekte od javnog i privatnog značaja.

Usporedio bih to s mirnodopskim uvjetima, kad imate dovoljno liječnika i sestara jer je sve raspoređeno po logici posla i redovitim potrebama pacijenata, međutim, kad se dogodi rat, onda ih toliko nedostaje da svatko tko iole nešto zna o medicini, ima tek koji razred zdravstvene škole, uskače da bi spasio stvar.

Tako je bilo i u obnovi Hrvatske od potresa: od onoga u Stonu do potresa u Zagrebu i okolici, na Banovini. Mi smo zato svima koji su se htjeli baviti obnovom, nesebično prenosili naše znanje, dapače, širio sam ga poput virusa da bi se netko zaljubio u ovu struku, jednako kako sam se i sam u nju zaljubio, i da bi ovaj posao radio s jednakom strašću i poletom. 

Naime, ama baš nikad me nije vodio goli profit, o njemu sam jedva i razmišljao, već puka radoznalost, profesionalna znatiželja, propitivanje što moji suradnici i ja radeći s njima, rame uz rame, možemo, i na koji način izvodimo zadatke koji su nam se na prvu činili nemogućima, neostvarivima.

Bili su to, kažem, izazovi koji su me stalno tjerali naprijed. U tom sam smislu autor i knjige koja je neka vrsta slikovnice, jer sam na najjednostavniji mogući način htio prenijeti mlađim kolegama što im je činiti kad je obnova porušenog ili s vremenom nagrizenog – u pitanju.

Uglavnom, odjednom se, nakon potresa koje smo imali, pojavio veliki broj onih koji su htjeli sudjelovati u obnovi, a u početku je čak i projektanata manjkalo. Da zaključim, nakon što je devedesetih godina propalo osamdeset posto nekadašnjih građevinskih tvrtki, i nakon što je svjetska kriza uništila spomenuta velika poduzeća, opstali su samo najbolji.

Čovjek je ključ uspjeha

Kako doći do kadra koji je potreban "Spegri" za realizaciju građevinski složenih projekata, recimo, obnove sakralne baštine, kad manjka, da tako kažem, i "običnih" građevinara, zanatlija, od kućnih majstora pa dalje?

– Građevinarstvo je samo po sebi iznjedrilo neke profesije koje se izučavaju u srednjim školama. To su tesari, armirači, zidari, knaufari, keramičari..., sva ta, nazovimo ih, standardna građevinska zanimanja, no onaj dio građevinskih poslova kojim se "Spegra" bavi, ipak su neka druga priča. 

Recimo, mi obnavljamo zagrebačku katedralu i iako smo građevinska tvrtka, ne trebaju nam ni zidari, ni tesari, armirači, ni teški građevinski strojevi poput bagera... Znači, nama najviše i prije svega treba čovjek od povjerenja, čovjek koji će poseban materijal i s posebnom opremom, s posebnom pažnjom aplicirati na površinu na pravi način. Sve, dakle, ovisi o čovjeku, tako je bilo, jest, i bit će, tehnologija je tu manje važna.

U našem je poslu bitno da je čovjek zadovoljan, jer ako mu morate stalno visiti nad glavom, onda to, jednostavno, nije – to. Svaka je konstrukcija, svaka sanacija neki trošak, a najveći je onda kada ne popraviš dobro ono zbog čega su te angažirali.

One koji si uposlio na tim poslovima mora se čuvati, cijeniti, jer greške koje se naprave u ovom dijelu građevinarstva, skuplje su nego inače.      

Možete li pridobiti najbolje meštre? U "Spegri" je radnik na cijeni, uvjeti rada odlični?  

– Dobrih je majstora, nažalost, sve manje, a imaju toliko posla da ćete takve jako teško pridobiti za ono što nama konkretno treba. Njima je to čime se mi bavimo, da tako kažem, malo ispod časti raditi. Nije im zanimljivo jer bi u protivnom morali učiti svakog novog dana, a već dominiraju u svojoj struci, već su se dokazali, vrijede na tržištu rada. Smiješno je, ali istinito, da je u jednom dalmatinskom mjestu kuće najbolje "fugirao" jedan pomorac, jer je lokalnom klesaru i zidaru to bilo ispod časti.

Kad je već netko postigao izvrsnost u određenoj domeni, teško ga je pridobiti za nešto drugo. Zapravo, taj problem deficitarnih kadrova u građevinarstvu nastao je davno jer se kod nas govorilo, ako ne budeš dobro učio, morat ćeš raditi. Ići na zanat. 

Ta uzrečica je sama po sebi bila i kriva i tužna. Sad smo zbog tog pogrešnog razmišljanja i kroničnog manjka majstora, otišli u drugu krajnost, pa ispada da je bolje biti keramičar, nego kirurg?! 

Kako to da u svakom, ali baš svakom segmentu građevinarstva, nedostaje radnika, inženjera... Sve je, bilo da su u pitanju javni ili privatni objekti, i bilo koje namjene, na granici pucanja? 

– Našalit ću se, ali tko god u nas vidi more, poželi biti pomorac ili se baviti turizmom. Sve se, uz dužno poštovanje te profesije, svelo na konobarenje, a našem je čovjeku obući trliš postalo ispod časti. I onda slušamo sindikalne floskule po kojima poslodavci ovdje zbog profita dovode strance, a to nama samo stvara probleme: od konverzacije, drukčije kulture, traženja smještaja...

Prisiljen si zbog nedostatka radne snage angažirati čak i one bez potrebnih vještina, pa od deset stranih radnika u prosjeku tek trojica znaju svoj posao. A prođe vremena dok ih ne naučiš... Dosta ih pobjegne i u bogatije zemlje EU-a. Mi smo čak iscrpili bazen radne snage iz BiH i Srbije, koji je dugo funkcionirao. Jedan dio tih radnika ovdje se skrasio, a dio radnika iz BiH i Srbije otišao i u neke druge zemlje, pa smo se u "Spegri" na koncu opredijelili za Filipince.

Što je prevagnulo?

– To što je do naših ljudi nemoguće doći. Svi su se, velim, bacili u turizam, koji je, bez obzira što je za naše gospodarstvo tako važan, jedna osjetljiva grana, a i sezonalna. Osjetljivija od srne koja pobjegne na svaki šum. Tako je s turizmom koji može štošta dovesti u pitanje, a neki ga doživljavaju samo kao slatki novac. Možda i jest nekoj obitelji kojoj je to posao usput, ali on je kompleksan. Zato, karikirano rečeno, da bi danas došli do radnika, "platimo koliko čovik reče".

Osim toga, tako sam odgojen i tako razmišljam, nikad se prema radnicima nisam ponašao nadmeno, zapovjednički, diktatorski, uvijek sam bio i jesam prvi među jednakima. Kad stranim radnicima tražim smještaj, ne pitam koliko ima kreveta, jer krevete se uvijek može ubaciti, nego koliko ima WC-a, pa mi sami dimenzioniramo je li to dovoljno za naše kolege.

S tugom i ogorčenjem pratim sve ružno što se događa tim ljudima, gdje ih sve i u što dovode. To rade jednokratni i neozbiljni poslodavci, a ne oni koji, poput "Spegre", svakom stranom radniku osiguravaju pristojan smještaj, pristojnu plaću i pristojnu prehranu.

Bijeg u Portugal

Spomenuli smo radnike s Filipina. Kako do njih dolazite? 

– Dobivao sam na svom Linkedin profilu ponude raznih agencija i pojedinaca koji posreduju u zapošljavanju. Nudili su mi od tisuću do tri tisuće eura za svakog uvezenog radnika. Njima je, znate, bitno doći u EU, a to im je sigurniji i jeftiniji način nego da plaćaju krijumčare da ih kojekako prebacuju preko državnih granica.

To je veliki problem... 

– Da, o njemu sam i javno govorio na nekim cehovskim skupovima, jer sam to doživljavao. Zbog nekontroliranog uvoza radne snage, zapadna Europa suočila se s određenim problemima kojih smo svjedoci. Da bi angažirali radnike s Filipina, ishodili smo licenciju filipinske vlade, tako da smo slobodni komunicirati s njihovim agencijama koje se bave zapošljavanjem, pa putem videolinka stupamo u kontakt s potencijalnim kandidatima za rad u "Spegri".

Oni ovdje dolaze organizirano, posredstvom njihove države, pa su namjere takvih ljudi ozbiljne, a Hrvatska im ne služi kao nekakav "hot spot". Filipincima kao poslodavac platim troškove puta, pronađemo im smještaj, a komunikacija na engleskom teče odlično. Imao sam, recimo, iskustva s Nepalcima koji umjesto dolaska na posao, odu u Portugal?! 

Žao mi je što se za sve što u nas ne vrijedi, optužuje poslodavce. To, jednostavno, nije točno. Osim toga, sigurnost koju imamo, i koju nam, između ostalih, jamči policija, moramo čuvati kao zjenicu oka. To što nam se djeca slobodno igraju na ulicama, to je naše najveće bogatstvo. To govorim u kontekstu toga da policija pomno provjerava tko nam ovdje dolazi raditi i živjeti, što zna biti sporo jer je temeljito, a to neke onda i ljuti ali, vjerujte, bolje da je tako.

Znači, nema govora da naši poslodavci zarađuju na stranim radnicima, dapače, sve nam je puno teže i skuplje. Sanjam dan kad će se naši ljudi vratiti iz inozemstva. U Hrvatskoj su loša demografska slika i kronični nedostatak radne snage, veliki problem.

Ipak se vidi svjetlo na kraju tunela. Sve više mladih upisuje obrtnička zanimanja, vraćaju se manualnim vještinama i profesijama, svjesni da u tim područjima mogu pronaći odlično plaćen posao. Dapače, kroz nastavu je sve više praktičnih sati, a sve manje teorije, a EU subvencionira deficitarna zanimanja.

– Najviše me smeta što smo kao nacija neambiciozni. Ne razvijamo i ne cijenimo kult rada. Kao da se poručuje odlikašima da se zbog svojih iznimnih uspjeha, malo sklone sa strane, da ne smetaju, jer smo se kao društvo uljuljali u nekakav prosjek.

Ne ističu se vrijedni ljudi i primjeri izvrsnosti, ne potičemo mlade da budu sve bolji. Moramo stvoriti ambiciozniju klimu u društvu. Naši se ljudi ne smiju stidjeti rada, a uvjeta za napredak ima i on se zaista i događa. Nisam mogao sanjati da ću doživjeti Pelješki most, a doživim li i izgradnju mosta preko Kaštelanskog zaljeva, to će biti sjajno. Nisam mogao sanjati ni to da ćemo danas imati manje kamatne stope na stambene kredite nego u Italiji i Njemačkoj. Kad sam ja kupovao stan, kamate su bile devet posto! Danas mladi ljudi imaju poticaje, institucije koje ih podučavaju financijskoj pismenosti, rad se konačno počeo cijeniti, isplati se raditi... Bolje je, više je šansi za napredak. 

Prvi put u našoj povijesti postoji fluktuacija radne snage unutar sredine u kojoj živiš. Neki se na određenom poslu zadrže godinu, dvije, i idu dalje... 

– Tako je. Moramo stvoriti optimističniju atmosferu jer je zavladalo crnilo, a ono ljude vodi u depresiju. Mladima je optimizam uvjet za život, i zato ga moramo ugraditi u naše društvo.

Hoće li se onda u budućnosti popraviti situacija u građevinarstvu? Hoćemo li obnoviti radne kapacitete koje smo nekada imali?

– Prema radnicima se treba ponašati humano, to je uvjet bez kojeg ne možemo naprijed. Kao što sam već rekao: pristojna plaća, hrana i smještaj za stranog radnika dostojna čovjeka, mora se podrazumijevati. S druge strane, moramo otvoriti vrata samo vrijednim ljudima koji će se onda u potpunosti uključiti u ovo društvo, postati našim susjedima.

Koji su daljnji planovi za "Spegru"? Postoji li nešto što ste zacrtali ostvariti u idućih pet, deset godina?    

– Već sam puno stvari doživio koje nisam planirao, ma ni sanjao o njima nisam.

Čak mislim da se zato sve tako i dogodilo. Samo sam volio raditi, a imao sam sreću da sam radio na beskonačno lijepim objektima koji te toliko okupiraju da nemaš vremena misliti o bilo čemu drugom.

Moj je motiv bio isključivo posao, struka, a za to što sam radio osobno i "Spegra" čiji sam osnivač, u javnosti se zna tek od prije nekoliko godina, i to zbog toga jer nisam htio, kad smo počeli raditi u Zagrebu, da se govori da smo "mi neki tamo koje je doveo Bandić, neka njegova izmišljotina". Znate, ljudi su nerijetko puni gorčine, pa misle da ih se uvijek vara. Bili smo, naime, već poznata firma, a opet nitko izvan stručnih krugova za "Spegru" nije znao.

Zato sam samom sebi dao zadatak: moram ljudima objasniti što je "Spegra", čime se bavi, da se ne pitaju tko to radi, nego da im bude jasno zašto na nekom projektu obnove mora raditi baš "Spegra", jer je riječ o posebnim znanjima i vještinama koje nema svatko. Shvatio sam da se nužno moram predstaviti javnosti, a do svoje šezdesete bio sam anonimac, sve sam radio u miru, tišini, daleko od medija i bilo čega drugog što se nije usko ticalo struke, i uživao sam u tome. Onda se dogodio potres i svi su, zbog toga što sam radio, saznali za nas. Iskreno, nisam mogao ni sanjati da ću jednog dana sa "Spegrom" obnavljati zagrebačku katedralu.

"Kolos" je došao kao kruna na ono što je iza vas i tvrtke koju ste stvorili? 

– Kad su me nazvali da sam dobio nagradu "Kolos", pitao sam ih radi li se o skrivenoj kameri? Iznenadio sam se jer ima i drugih koji su je zaslužili, sigurno nisam jedini. Aplauz struke me učinio ponosnim jer sam u tu struku zaljubljen, iako, moram priznati, znam biti i umoran: umoran od međuljudskih odnosa, upravljanja, koordiniranja... Kakav će biti daljnji put "Spegre"? Promišljamo ga, radimo naše sheme rukovođenja, naše je ime, vjerujem, etablirano, ali se ne kitimo tuđim perjem, a javno govorimo istinu koja nekima zna i zasmetati.       

Počasni doktorat koji sam dobio je, ipak, ta kruna mog profesionalnog rada. To je priznanje mome doprinosu akademskoj zajednici. Svi znamo da ima takvih doktorata koji se dodjeljuju reda radi, političarima, recimo, ali smatram da sam ga zaslužio nesebično dijeleći znanje koje sam stekao radeći na obnovama, mlađima željnim napretka u struci, a sve to kroz dugogodišnji rad i suradnju "Spegre" sa Sveučilištem u Splitu. Svim poduzetnicima preporučujem suradnju s akademskom zajednicom, suradnju sa znanošću, da bi u konačnici imali kvalitetniji proizvod ili uslugu.

To je interesna povezanost, a "Spegra" je za to dobar primjer. Mi smo, dapače, u tom segmentu suradnje poslodavaca i akademske zajednice – pioniri. Naime, primijenio sam neke metode koje prije nisu postojale, a obnova je postala i nastavni predmet.

Dobro obučeni ljudi

I na koncu, Europa, njena povijesna baština, vapi za obnovom, a za "Spegru" se zbog njenih postignuća, sada nadaleko zna. Hoćete li preskočiti granice Hrvatske?  

– Već par godina imamo stalne kontakte s inozemstvom. Ovakvih tvrtki nema puno, međutim, svjestan sam da ukoliko nepromišljeno prijeđemo državne granice, krenemo raditi vani, možemo ostati bez našeg najvećeg bogatstva – vještih, iskusnih radnika, dobro obučenih ljudi.

Nikad radnika ne možete ničim vezati, on ima pravo ići gdje hoće, a ne bi htjeli da nam te vrijedne ljude netko odvlači bilo kakvim ponudama. Dakle, konkretni razgovori postoje, a prihvatljivo rješenje bila bi suradnja s velikim inozemnim strateškim partnerom koji bi nas zaštitio od zamki o kojima sam vam govorio.

Znate, ja sam vam na Hvaru doma, jer tu dugo radim, kao i u Splitu, a već u Zagrebu sam na neki način u gostima, a kamoli u stranoj zemlji. Nisu baš ni vani tako dobronamjerni prema strancima i njihovim tvrtkama, kao mi ovdje, često štite vlastiti interes.

Ekonomski nacionalizam je u pitanju? 

– Dobar izraz, svi su na papiru formalno jednaki, ali će se posao prije dodijeliti domaćem izvođaču nego nekome sa strane. I to je strašno izraženo. Taj ekonomski nacionalizam je razlog zašto poslovima u inozemstvu pristupamo s oprezom, iako smo svoj rad predstavili u Europi i Americi.

Mi smo firma sa svjetskom reputacijom, ali onaj s kim budemo surađivali, mora biti istinski strateški partner koji će nas štititi, ne želimo da nam netko ukrade najvrjednije što imamo – naše znanje, a usput, Bogu hvala, i ovdje imamo dovoljno posla.