Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

StoryEditor
BiznisPREMIUM DALMACIJA 2017.

Kažimir Hraste: Kao umjetnik nisam prisiljen na kompromise

Piše PSD.
17. prosinca 2017. - 22:14

Svojedobno je Ive Šimat Banov za Kažimira Hrastu kazao kako je on u hrvatskoj suvremenoj skulpturi sinonim za kipara koji se i mijenja i ne mijenja. "Promišljanje, razvoj i primjena različitih materijala podložna je mijenama koje se odvijaju u istraživanju strukture djela i mogućnosti materijala, no nit koja povezuje cjelokupan opus jest ono što čini srž umjetnikova nadahnuća, a to je njegova duša. Duša koju karakterizira vječni optimizam, iskrena radost, duhovitost, dosjetljivost i kreativni izazov. Riječ je o kiparu vođenu namjerom da djelovanjem obogati prostor i stvori radost okolini u kojoj se nalazi", kazao je Šimat Banov. I Kažimir Hraste, kipar, profesor na splitskoj Umjetničkoj akademiji i akademik, takav je i u razgovoru – jednostavan, izravan, i da, radostan čovjek koji, premda svjestan vremena i prostora u kojem živi, ne odustaje zračiti začuđujuću dozu blagosti.
Koliko je radosti danas u javnoj skulpturi u Hrvatskoj?
– Kojoj javnoj skulpturi? Javna skulptura danas u Hrvatskoj ne postoji. Postoje natječaji, razni, brojni, oni su isključivo vezani uz memoriranje ili komemoriranje nekih važnih ljudi ili događaja, ali ni jedan natječaj, ni jedan javni napor nije usmjeren na afirmiranje skulpture kao takve, umjetnosti kao takve. Stoga, da, moglo bi se reći da se kipare poziva da osmisle neke spomenike, ali ih se ne poziva da izrade skulpturu za neki trg, za ljude, za prolaznike koji bi se mogli nasmiješiti kad vide tu skulpturu.
Bojim se da je i izgled tih spomenika često jako daleko od umjetnosti. I od osmijeha.
– A istina je. Ukus naručitelja je dominantan, a umjetnost... To je u drugom planu, to je prepušteno mogućoj sreći. Rijetko se posreći da naručitelj, dakle investitor, a to je u principu nekakva vlast, ima oblikovan umjetnički ukus. Tu se ništa ne može. Tako je kako je.
No vi ipak radite, javljate se i na te natječaje, izlažete...
– Pa ja sam kipar, što bih drugo činio nego radio skulpture? Premda, iskreno, moja je pozicija odlična. Kad imate sigurnu egzistenciju, kad u okviru te egzistencije – mislim na položaj sveučilišnog profesora! – radite dobar posao, jer posao profesora na Akademiji jest dobar posao, onda kao umjetnik niste prisiljeni na kompromise. Hoću reći, ja nisam u poziciji da išta moram, a kad kao kipar ništa ne morate, onda činite ono što volite, ono što vam je drago. Tako i ja, radim što mi je drago.
Na proljeće pripremate jednu malu izložbu u Splitu...
– Da, da. U Galeriji "Studio 21".
To je ona galerija "na kraju grada"?
– Baš tako. To mi je baš bilo drago prihvatiti upravo zato da neke ljude, ako bude sreće, dovučem iz centra tamo u Velebitsku ulicu, gdje urbanistički teško da se može naći puno toga lijepoga. Znate kako je – imate izložbu u Zagrebu, imate izložbu u Splitu, i to je to. Uvijek isto, donekle i dosadno. A tako, napraviti neku drukčiju gestu, eto... To mi je zanimljivo.
Kažete da je posao profesora na Akademiji dobar. Znači li to da su vam i studenti dobri?
– Jesu. U ovo vrijeme odlučiti studirati kiparstvo, samo je po sebi bizarno. To je totalno idealistički. Neisplativo, reklo bi se danas. Gdje ćeš s kiparstvom, sine mili? Ali eto, neka djeca hoće postati baš kipari. Mene to oduševljava jer pokazuje da nije sve i svakoga progutala žudnja za "isplativošću". Uostalom, što je isplativo? Što uopće studirati i biti siguran da će se isplatiti? I što uopće znači da se nešto isplati? Ja mislim da se ljudski život ne može pretvoriti u samu trku za novcem; ako je novac taj neki ekvivalent isplativosti, onda život nije bogzna što. Život traje dugo. Ili kratko. Ovisi kako tko gleda. I ne bi ga trebalo pretvoriti u puku monetu.
Ipak, mnogi mladi ljudi odlaze iz Hrvatske, upravo stisnuti nemogućnošću stjecanja ikakve zarade.
– Nažalost, tako je i držim da je to društvena katastrofa. Katastrofa! Nešto smo gadno pogriješili kad toliki mladi ljudi biraju odlazak i trajni status stranaca u nekim tuđim zemljama, odustajući na pragu života od zavičaja, od domovine, od toga da su samo ovdje doma i da, barem ja tako mislim, upravo ovdje mogu postići svoj osobni maksimum.
Ali ovdje oni ne mogu postići ni minimum. Zato odlaze.
– Ne znam. Mislim da nismo mladima dovoljno jasno ugradili svijest o tome da mogu ovdje i više i bolje i da ne smiju očekivati da će im itko igdje išta dati. Moraju sami uzeti ono što žele, ne čekajući da im se išta "dade". Tko će vam išta dati u Njemačkoj? Ja ne vjerujem u sreću tuđe zemlje. Poštujem svačiji izbor, ali... Kad odlaze mladi, školovani ljudi... To je nacionalna katastrofa. Što će ostati? Starački dom? Mislim da kao što svaki čovjek pojedinačno mora sebi odgovoriti na pitanje identiteta, na pitanje: tko sam ja?, tako i društvo mora odgovoriti na to pitanje. Tko smo mi Hrvati? Što želimo? Kakvi želimo postati? Gledano iz kuta kipara, mislim da bi društvo trebalo postaviti sebi i pitanje. Kakvu sliku o sebi želimo ostaviti? Jer, znate, iza nas ostaje prostor i u tome prostoru arhitektura i skulptura. U širem smislu, ostaje kultura! Bez kulture, nacija, narod, društvo, ništa od toga ne postoji, društvo bez kulture iza sebe ne ostavlja ništa.
Vi ste davno odlučili ostati.
– Jesam. Davno sam odlučio da želim biti tamo gdje mi je lijepo. To zvuči možda i trivijalno, ali... Volim biti ovdje, volim živjeti ovdje, meni je ovdje lijepo. Možda imam manje nego da sam otišao u Zagreb ili u inozemstvo, ali to što imam je meni dovoljno.
Ipak, vaša je mladost protekla u nekom drukčijem društvenom okviru.
– Jest. Ali znate što? Mladost je uvijek teška. I vrijeme je uvijek nekakvo, češće teško nego lako. Kad ste mladi, ne znate dovoljno, ne znate ništa, nemate kompetencije, a imate snage, žudnje... Zato morate učiti, morate se osloniti na intuiciju jer, u nedostatku znanja, morate se osloniti na neki unutarnji glas koji vas vodi. Nije mladost laka, ali je neponovljiva. O tome vremenu, naravno, neki će govoriti ovako, neki onako, ali ja o vremenu o kojem je riječ govorim kao umjetnik koji je tada bio mlad.
Upravo je u Galeriji umjetnina otvorena izložba posvećena Art ljetu 1987., na kojem ste i vi sudjelovali. Izložba se sugestivno zove "Što je moglo, a sada više ne može". Zbilja, zašto se nekad moglo, a sad se više ne može?
– Bili smo mladi. Te 1987. ja sam... Uh, bio sam upola mlađi nego sad. Ta kiparska radionica koja je bila okupila 13 kipara iz čitave Jugoslavije i koja je rezultirala sa 17 skulptura, baš onakvih skulptura o kojima sam maloprije govorio, napravljenih onako, bez zadane teme... Ta je radionica, po mojemu mišljenju, bila najbolja takva radionica na kojoj sam ikad sudjelovao. Zapravo, za održavanje te kiparske radionice najzaslužniji je Gorki Žuvela. On je organizirao mogućnost da se u Brodogradilištu radi, da radnici "škvera" rade s nama, kiparima, da željezo bude za umjetnike potpuno besplatno... Sad se sve nekako gleda kroz trošak. Tada se o "trošku" nije ni govorilo.
Znači, tada je uprava Brodogradilišta jednostavno otvorila vrata, dala materijal, osigurala pomoć radnika...
– Da. Prethodno je, naravno, kustos, povjesničar umjetnosti Davor Matičević napravio odabir umjetnika od kojih su neki napravili i više radova. Ja sam napravio dva...
Ali nijedan nije "preživio"?
– Nijedan! Ostala je jedino "Ruža vjetrova" Jagode Buić i donedavno je na Matejuški bila skulptura "Pusti me proć" Slavomira Drinkovića. Sve ostale je progutao mrak.
Ali kako je to moguće?
– A eto, moguće je. Ruku na srce, mi smo skulpture pomalo gerilski bili i razmjestili po Splitu, ali... Slovenci su, kako sam čuo, svoje skulpture poslije odvezli u Sloveniju, a ja sam, vidjevši da od postavljanja u Splitu nema ništa, svoje radove bio odvezao u Omiš. E tamo su, kako se ono kaže, pod okriljem noći nestale u nepoznatom pravcu. Navodno su ispilane i ugrađene u nečiji brod. Ma, najžalije mi je što sam u Omiš bio postavio i jednu skulpturu Ivana Kožarića. Za jedan mali gradić, Omiš, skulptura Ivana Kožarića danas – i uvijek! – bila bi nešto fantastično. No, eto, i Kožarića je pojeo mrak.
Od tih 13 kipara koji su mahom bili vrlo mladi, svi su napravili ozbiljne karijere.
– Tako je. I to govori od golemom znanju kustosa Matičevića koji je odlično pratio likovne scene od Slovenije, Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine do Crne Gore. Naknadna afirmacija svakoga od nas potvrđuje tezu da dite treba dati materi! A Davor Matičević je bio upravo takav stručnjak. Takvih kustosa, naravno, ima i danas, ali... Bojim se da bismo teško, ako ikako, danas mogli napraviti jedan takav projekt.
Makar iza njega ostao samo jedan rad, "Ruža vjetrova"?
– Naravno. I taj jedan je vrijedan. Uostalom, možda još neki "izroni" iz mraka... Možda neku skulpturu pošteni nalaznik i vrati.

 

#PREMIUM DALMACIJA 2017.

Izdvojeno