Hrvatska je među rijetkim zemljama u svijetu koje nemaju ni grama zlatnih rezervi. Našli smo se tako u društvu Armenije, Čada, Kameruna, Konga, Eritreje, Gabona, Iraka, Nikaragve, Šri Lanke, Tadžikistana... I u Hrvatskoj narodnoj banci nas uvjeravaju da je to sasvim O.K., iako od 193 zemlje članice UN-a samo njih desetak nema svoje rezerve zlata, a među njima je, eto, i Hrvatska.
Prema podacima "World Gold Councila", što se tiče područja bivše Jugoslavije najveće rezerve zlata ima Srbija, respektabilnih 19,4 tone. Zlato kao dio deviznih rezervi Narodne banke Srbije sudjeluje sa sedam posto u ukupnoj strukturi deviznih rezervi države, navodi Al Jazeera, uz napomenu kako Makedonija ima 6,9 tona zlata, Slovenija 3,2 tone, a Bosna i Hercegovina tri tone.
– Hrvatska je, uz Norvešku, jedina zemlja u Europi koja nema vlastite zlatne rezerve. Nema ih od 2001. godine, kad je Hrvatska narodna banka prodala sve svoje zlatne rezerve – ukupno 13,127 tona – izvještava Al Jazeera, napominjući kako Sjedinjene Američke Države imaju 8133,5 tona zlata i na prvom su mjestu svijetu po količini toga plemenitog metala, zatim slijedi Njemačka (3373,6 tona), Italija (2451,8 tona), Francuska (2436 tona), Rusija (1857,7 tona)...
I sada dolazimo do zanimljivog podatka: Hrvatska je svoje zlato prodala, kažu nam u Hrvatskoj narodnoj banci, po tadašnjoj tržišnoj cijeni od 276,61 američki dolar za uncu, a dio po 280,27 USD za uncu. Naše zlato je prodano za 117,2 milijuna dolara. Međutim, danas je unca zlata čak 1300 dolara! Da smo, primjerice, pričekali i danas prodali to zlato, zaradili bismo milijune dolara više. Jedna unca jednaka je 28,35 grama.
Pregledali smo i bazu Svjetskog vijeća za zlato, u kojoj se može vidjeti da je cijena zlata počela rapidno rasti nakon što smo se riješili 13,127 tona zlata. Pa je tako već u veljači 2001. cijena za uncu bila 296 dolara, u ožujku iste godine oko 300 dolara. Krajem 2012. godine cijena je već bila 347 dolara. U 2004. zlato je skočilo na 435, u 2005. na 513 dolara, a 2007. godine davalo se 833 dolara za uncu. Cijena zlata se jednom približila iznosu od 1800 dolara! Dakle, cijena zlata je i padala, ali uglavnom rasla od sporne 2001. godine naovamo.
Je li netko mogao savjetovati bivšega guvernera HNB-a Željka Rohatinskog da malo pričeka?
Dio ekonomista s kojima smo razgovarali kažu da ne možemo govoriti "što bi bilo kad bi bilo", a drugi, pak, kažu da smo nepromišljeno ostali bez cjelokupne zalihe zlata i da naša monetarna politika bez zlata ne može biti neovisna.
HNB se brani i tvrdi nam da je zlato rizična investicija, međutim zemlje u svijetu, pišu strani mediji koji prate globalnu ekonomiju, i dalje gomilaju zlato. Čak je i Grčka u vrijeme najveće krize sačuvala zlato, štoviše i kupovala ga je, pa sada ima oko 112 tona.
Forbes piše, pak, da su nacionalne banke već od 2010. godine počele akumulirati tone i tone zlata, posebno one u Rusiji i Kini.
Razgovarali smo sa Svenom Sambunjakom, regionalnim brokerom investicijskim zlatom i srebrom. Pitali smo ga bi li Hrvatska trebala kupovati zlato i gomilati rezerve.
– Pravo pitanje je: žele li hrvatski građani biti samostalni i neovisni? Moje je osobno mišljenje da ne žele. A ako ne žele, onda im zlato ne treba. Samo samosvjesne, neovisne nacije trebaju zlato. Isto vrijedi i za pojedince. Ako želite biti samosvjesni i neovisni, pobrinite se da barem dio svojeg osobnog investicijskog portfelja imate u fizičkom zlatu. Pa ako se dogodi neki (nadam se, malo vjerojatan) ekstremni ekonomski scenarij, Hrvatska možda propadne zbog toga što ne posjeduje zlatne rezerve, ali pojedinci koji posjeduju fizičko zlato, neće – jasan je Sambunjak (na slici ispod).
No, s njim se ne slaže Hrvatska narodna banka. Evo njihova očitovanja.
"Zlato koje je bilo uključeno u pričuve kojima upravlja Hrvatska narodna banka bilo je samo ono koje je stečeno u podjeli nasljedstva bivše Narodne banke Jugoslavije kod Banke za međunarodna poravnanja (BIS) u Baselu, s obzirom da su njezine članice središnje banke. Republika Hrvatska je u Bruxellesu 10. travnja 2001. godine potpisala Dodatak Ugovoru o pitanjima sukcesije za podjelu dijela imovine bivše SFRJ u Banci za međunarodne namire (BIS) u Baselu.
Prema tom ugovoru, Hrvatskoj je pripalo 28,49 posto sredstava bivše SFRJ u BIS-u, na temelju čega je Hrvatska postala vlasnicom 8,32 milijuna američkih dolara u devizama i 13,127 tona zlata u polugama. Zlato je prodano u dva navrata BIS-u.
Tržišna vrijednost dobivenog zlata u vrijeme njegova knjiženja u međunarodne pričuve HNB-a iznosila je 114,9 milijuna dolara. Ista ta vrijednost ostala je u međunarodnim pričuvama, sada u devizama, koje su kupljene nakon što je zlato prodano u rujnu 2001. godine za 117,2 milijuna dolara", odgovaraju nam u HNB-u, te smo ih upitali jesu li Vlada i tadašnji guverner Rohatinski pogriješili kada su prodali naše zlato.
"Hrvatska narodna banka jest prodala to zlato ubrzo nakon što je uključeno u njezine pričuve, no pritom je važno prisjetiti se tadašnjih okolnosti, umjesto da se spekulira o nekakvoj hipotetskoj dobiti. U vrijeme kad je Hrvatska dobila zlato, zlato su prodavale brojne središnje banke (Velike Britanije, Austrije, Švicarske, Belgije, Nizozemske, Luksemburga, Irske...), smatrajući da se ne isplati držati imovinu koja ne donosi kamate, cijena joj pada te, štoviše, iziskuje trošak čuvanja (primjerice, samo Velika Britanija u svibnju 1999. godine najavila je prodaju 415 tona svojih zlatnih pričuva).
Takvo uvjerenje zasnivalo se na činjenicama da je 1971. godine ukinuto 'zlatno pokriće' za američki dolar, te da je 1978. godine i MMF ukinuo ulogu zlata kao zajedničkog 'denominatora' u svjetskim međuvalutnim odnosima i uporabu zlata za izračun vrijednosti 'specijalnih prava vučenja' (SDR), te ograničio njegovu uporabu u svojim transakcijama sa zemljama članicama i praktički najavio istiskivanje zlata iz službenih međunarodnih pričuva, što je proveo i smanjivanjem svojih zlatnih rezervi za jednu trećinu.
Takve odluke pretvorile su zlato u trgovačku robu podložnu slobodnoj fluktuaciji cijena, što ga čini cjenovno nestabilnim i u suštini špekulativnim instrumentom. To potvrđuje i povijesno kretanje cijene zlata, s tako velikim promjenama naviše i naniže, i unutargodišnjima i iz godine u godinu, da sličan primjer nije zabilježen kod bilo koje druge značajnije robe na svjetskom tržištu.
Naime, nakon što je MMF promijenio tretman zlata i u svojim transakcijama dopustio primjenu tržišnih cijena zlata, cijena unce zlata porasla je i na kraju 1980. godine iznosila 590 dolara. Međutim, poslije toga cijena zlata je pala i potom uz znatne fluktuacije varirala negdje između 350 i 450 dolara sve do sredine devedesetih godina, kada započinje uglavnom kontinuirani pad (krajem prvog tromjesečja 2001. pala je ispod 260 USD za uncu)", navode, među ostalim, u HNB-u.
I doista, cijena zlata je uvidom u arhivu Svjetskog vijeća za zlato bila oko 260 dolara, međutim danas je cijena zlata, još jednom napomenimo, 1350 dolara za uncu.
"Kao što to obično biva u velikim krizama, i najnovija globalna financijska kriza naglo je povećala zanimanje za zlatom, a time i njegovu cijenu podigla daleko iznad prijašnjih razina. Međutim, zlato je, čak i uz recentan porast cijene, oblik imovine koji ima vrlo nizak prosječan dugoročni realni prinos.
Zbog takvog karaktera zlata, ono je u novije vrijeme postalo oblik imovine u koji sve više ulažu špekulanti. Središnje banke, s druge strane, imaju dugoročnu perspektivu i bitna im je sigurnost, pa stoga u načelu nastoje ulagati imovinu u oblike koji donose viši prosječan prinos kroz dulje vrijeme uz manje nesigurnosti.
Primjerice, cijena zlata je od listopada 2012. godine do prosinca 2015. godine pala za 41 posto (s razine 1792 USD/unca na 1053 USD/unca), pa je pitanje tko bi odgovarao za tako veliki gubitak, koji bi za neke godine obrisao cijelu dobit HNB-a, a time i transfer u državni proračun.
Usto, potrebno je napomenuti i to da se, prema sadašnjim računovodstvenim i drugim propisima, porast cijene zlata ne može rasporediti u državni proračun, već on ide u kapital HNB-a, dok pad cijene zlata (kao i bilo koje druge riskantne imovine) ulazi u račun dobiti i gubitka središnje banke te može anulirati druge ostvarene prihode i "gurnuti" cijeli račun dobiti i gubitka HNB-a u minus", objašnjavaju u HNB-u.
Je li za Hrvatsku rizično to što nema zalihe zlata kao sve druge svjetske zemlje?
"Zemlje drže međunarodne pričuve kako bi osigurale međunarodnu likvidnost zemlje, a time kredibilitet zemlje prema međunarodnoj zajednici, te omogućile lakši pristup međunarodnim tržištima kapitala. Međunarodne pričuve su, prema definiciji Međunarodnog monetarnog fonda, inozemna imovina koja je pod kontrolom i na raspolaganju monetarne vlasti u svrhu izravnog financiranja neravnoteže u bilanci plaćanja te neizravnog reguliranja neravnoteže putem intervencija na deviznom tržištu radi utjecaja na tečaj te u ostale svrhe. Međunarodne pričuve mogu uključivati inozemna sredstva plaćanja u gotovini, devizne depozite u bankama, inozemne vrijednosnice, zlato i posebna prava vučenja Međunarodnog monetarnog fonda. Zlato, dakle, može, ali ne mora, biti sastavni dio međunarodnih pričuva.
O strukturi međunarodnih pričuva odlučuje institucija u čijoj je nadležnosti upravljanje međunarodnim pričuvama. U Republici Hrvatskoj ta je zadaća povjerena Hrvatskoj narodnoj banci. Dugoročna strategija HNB-a je da ulaže međunarodne pričuve u valute od najvećeg značenja za hrvatsko gospodarstvo i financijski sustav, kako bi minimizirala valutne i tržišne rizike, a ne da špekulativno ulaže u robe.
K tome, važno je imati na umu da je kuna nastala u razdoblju kada je zlato izgubilo svoju nekadašnju monetarnu ulogu i nikada nije imala zlatno pokriće, pa tako nema, za razliku od mnogih drugih zemalja, ni povijesno nasljeđe zlatnih rezervi (najveće udjele zlata u pričuvama u pravilu imaju centralne banke koje izdaju, odnosno izdavale su, rezervnu valutu). Umjesto toga, kod nas je cjelokupna novčana emisija generirana otkupom deviza, a novčana masa u potpunosti je pokrivena međunarodnim pričuvama", navodi HNB u svom odgovoru.
Kupite poluge ili, barem, 'polugicu'
Ako imate viška novca i želite ga u nešto investirati, neki savjetuju da kupite zlato. Tako je u slobodnoj prodaji cijena zlatne poluge (u vrijeme pisanja ovog teksta) od kilograma zlata zapadala oko 265 tisuća kuna, dok je ona od pola kilograma 132 tisuće kuna, a ona od 250 grama 66.500 kuna. Prodaju se i zlatne poluge od 100 grama za cijenu od 26.800 kuna. Ako niste pri novcu, onda možete kupiti i zlatnu "polugicu" od jednog grama koja zapada 363 kune.
Britanski poučak, ili muke po Brownu
Iako Hrvatska narodna banka brani potez bivšega guvernera, navodeći da je zlato bilo najboje prodati, Britanci i dandanas napadaju bivšeg premijera Gordona Browna koji je prodao pola zlatnih rezervi Brtanije po cijeni sličnoj po kojoj je i Hrvatska prodala zlato. No, u Hrvatskoj se HNB ne nepada, ali u Britaniji se gotovo pa svake godine piše o promašaju sa zlatom i krivom tempiranju prodaje koja je Britance stajala milijarde funti.
Ovako je pitao Marić, a odgovorio Milanović...
Današnji ministar državne imovine, a nekada saborski zastupnik Goran Marić
pitao je tadašnjeg premijera Zorana Milanovića tko je prodao zlato i kako.
"Zlato nema nikakvu očekivanu dobit, već njegova cijena fluktuira ovisno o mnogobrojnim tržišnim faktorima koje je nemoguće predvidjeti. S druge strane, portfelju instrumenata s fiksnim prinosom (depoziti, reverse repo sporazumi, obveznice i sl.) može se procijeniti dobit u određenom budućem razdoblju, a mogućnosti gubitka de facto nema. Nadalje, eventualna dobit ostvarena mogućim porastom cijene zlata ide direktno u kapital HNB-a i nije uplativa u državni proračun, dok se zarada po kuponima i kamatama na depozite te obveznice, kao i realizirana zarada po ulaganjima u instrumente s fiksnim prinosom, može uplatiti u državni proračun", navodi se u pisanom odgovoru.
Sambunjak: Postali smo sluge gospodara američkog dolara i eura
Razgovarali smo sa Svenom Sambunjakom, urednikom portala Srebrozlato.com i regionalnim brokerom investicijskim zlatom i srebrom.
Hrvatska je među rijetkim zemljama u svijetu koje nemaju rezerve zlata. Je li rizično što nemamo rezerve zlata, a sve druge zemlje u svijetu imaju, te ga čak i pojačano kupuju?
– Različiti stručnjaci na pitanje zlatnih rezervi neke države gledaju na vrlo različite načine. To je vidljivo iz činjenice što neke zemlje, poput Rusije i Kine, prilično intenzivno jačaju svoje državne rezerve u zlatu. Postoje dva važna pitanja o kojima treba razmišljati kada govorimo o zlatnim rezervama: zašto uopće držati bilo kakvu rezervu i, ako je rezervu pametno držati, je li je bolje držati u zlatu ili u nečem drugom?
Postoji konsenzus u svjetskim razmjerima da je dobro da svaka država posjeduje određenu količinu novčanih rezervi. Te se rezerve obično čuvaju u nekoj od vodećih svjetskih valuta poput američkog dolara ili eura, ili se pak drže u plemenitim kovinama, najčešće zlatu. Te rezerve obično služe kako bi se očuvala vrijednost nacionalne valute. U slučaju da iz bilo kojeg razloga dođe do poremećaja u ponudi ili potražnji lokalne valute, središnja banka intervenira na tržištu kako bi ponudu i potražnju uravnotežila. Središnja banka prodaje svoje rezerve (u Hrvatskoj je to najčešće euro) i kupuje lokalnu valutu (u Hrvatskoj je to, naravno, kuna), ako vrijednost lokalne valute pada i treba je zaštititi. I obrnuto, ako vrijednost lokalne valute raste, središnja banka prodaje lokalnu valutu i za nju može kupiti neku drugu valutu ili pak zlato, te ih pospremiti u svoje novčane rezerve.
Rusija i Kina također posjeduju rezerve američkog dolara i eura za tu svrhu. Međutim, te dvije zemlje nastoje osamostaliti svoju monetarnu (novčanu) politiku, one žele biti, koliko god je to moguće, neovisne od američkog dolara ili eura. One ne žele biti ovisne o tome hoće li Sjedinjene Američke Države ili Europska unija omogućiti dostup Rusiji i Kini dolaru ili euru ako tim zemljama novčane rezerve budu trebale u kreiranju i obrani ili uravnoteženju vrijednosti njihovih lokalnih valuta – rublja i juana. I to je razlog zašto te dvije zemlje jačaju svoje zlatne rezerve.
Zlato, za razliku od dolara ili eura, nema politički miris ili boju. Zlato je prihvatljivo i prihvaćeno diljem svijeta kao monetarno sredstvo koje je prihvatljivo svakome, neovisno o političkom opredjeljenju. U tom smislu, Hrvatska – zato jer više nema zlatnih rezervi – efektivno nema mogućnost voditi monetarnu (ali i svaku drugu) politiku potpuno neovisnu od Sjedinjenih Država i Europske unije.
Naravno, kao što znamo, Hrvatska to ni ne želi. Dakle, činjenica da nemamo zlatne rezerve bjelodano pokazuje smjer i težinu ovisnosti hrvatske politike spram gospodara američkog dolara i eura.
Jesmo li pogriješili što smo prodali naše zlato. Naime, Hrvatska je svoje zlato prodala, kažu nam u Hrvatskoj narodnoj banci, po tadašnjoj tržišnoj cijeni od 276,61 američki dolar za uncu, a dio po 280,27 dolara za uncu. Naše zlato je prodano za 117,2 milijuna dolara. Međutim, danas je unca zlata čak 1350 dolara! Jesmo li trebali čekati?
– Možda bi bilo bolje stvari postaviti ovako: griješimo li što svoju političku i ekonomsku sudbinu u potpunosti i nerazdvojivo vežemo s političkom i ekonomskom sudbinom gospodara američkog dolara i eura? Ja osobno imam svoje mišljenje o tome, ali osobno smatram da to mišljenje za Hrvate i Hrvatsku uopće nije relevantno. Ne mogu zamisliti da bi Hrvatska i Hrvati mogli imati želju za tom razinom neovisnosti kakvu, primjerice, imaju, ili žele imati, Rusi, Kinezi, Švicarci, Britanci...
U tom smislu, zapravo je potpuno nevažno ima li Hrvatska zlatne rezerve ili nema. Ako se nekim čudom dogodi ekonomski kolaps Europske unije, zemlje koje imaju zlatne rezerve lakše će ga preživjeti od zemalja koje ih nemaju. One koje nemaju zlatne rezerve, u takvom scenariju će se morati oslanjati na nekog ili nešto drugo. Što je uostalom tisućljetna sudbina (a možda i navika) Hrvata. Koliko je realno ili nerealno da se kolaps europskoga gospodarstva mogao dogoditi, o tome možemo raspravljati. Neki, naravno, takav scenarij ismijavaju i kažu da je potpuno nerealan. Postoje i oni koji tvrde kako je prilično izvjestan. Moje mišljenje je negdje između.
Je li zlato rizična investicija, kako to navodi HNB?
– Ovisi o tome kako definirate riječ "rizik". Ako je za vas rizična investicija ona kojoj vrijednost može pasti 20 ili 30 posto u odnosu na neku drugu investicijsku klasu, onda je odgovor potvrdan. Ako je, pak, za vas rizična investicija ona čija vrijednost može pasti na nulu, onda bih rekao da se zlato tijekom mnogih tisućljeća upotrebe pokazalo i dokazalo kao gotovo potpuno nerizična investicijska kategorija. Tijekom povijesti čovječanstva na svijetu je bilo u optjecaju na tisuće različitih papirnatih valuta. Vrijednost 99,9 posto svih tih valuta danas je jednaka nuli.
Sjetimo se austrougarske krune, jugoslavenskog dinara, pa čak i njemačke marke. Sve su to valute koje su nekad vrijedile nešto, a danas praktički ne vrijede ništa. Nadalje, veliki broj državnih obveznica – koje se danas također koriste u investiranju i koje države znaju imati u svojim rezervama – kroz povijest je postalo više ili manje bezvrijedno. Postoji također hrpa dionica kompanija iz povijesti koje više ne postoje, pa tako ne postoji ni vrijednost njihovih dionica. Vrijednost zlata kao monetarnog sredstva, međutim, iznimno je žilavo.
Zlato je vrijedilo u doba starog Egipta, u doba stare Grčke, u doba starog Rima, u Osmanskom Carstvu, u Mongolskom Carstvu, na Bizantu... Zlato nije izgubilo vrijednost ni u devetnaestom, ni u dvadesetom stoljeću, ni u dvadeset prvom stoljeću. Zgrade mogu biti uništene u ratu, tvornice mogu propasti, države mogu doživjeti kolaps, papirnati novac može postati bezvrijedan, ali zlato? Zlato uvijek na kraju nekako ostane i nadživi sve. Ako je tako bilo tisućama godina, prilično sam siguran da će tako biti i dalje.