StoryEditor
BiznisNearshoring

Daleki istok više ne nudi jeftinu proizvodnju, europske kompanije vraćaju se na zapadni Balkan. Je li to šansa za Hrvatsku ili? Jakovčević: Imat ćemo svjetske cijene i robovske plaće

29. lipnja 2022. - 14:22

Nakon niza godina u kojima su kompanije iz razvijenih i bogatih zemalja selile proizvodnju u zemlje koje su bile jeftine, ne samo cijenom rada, nego i svim ostalim stavkama, došlo je vrijeme da se taj proces lova na što veći profit, počne preokretati i proizvodnja vraća kući ili što bliže glavnim tržištima.

"Nearshoring", proces povratka proizvodnje ide tako da se ona vraća relativno blizu matičnim zemljama, ali dovoljno daleko da su plaće radnika niže nego u matičnim državama. Taj proces povratka u susjedstvo počeo je prije pandemije, pojačao ga je američko-kineski trgovački rat, ali i činjenica da je Kina malo-pomalo postala velesila koja više ne gradi gospodarstvo na niskim cijenama rada.

Kina je godinama rasla po golemim stopama i postala je jedno od najvećih gospodarstava svijeta, a pandemija je pokazala da je Kina velika tvornica svijeta iz koje se svi opskrbljuju, pa nije samo domaća kratkovidna logika da se ništa ne isplati proizvoditi jer je sve jeftinije nabaviti u Kini, nego je to logika naprednijih zemalja.

Kad je pandemija pokidala distribucijske lance s Kinom poremećena je opskrba u cijelom svijetu, pa je ispalo da o kineskoj robi, proizvodima i poluproizvodima ovise mnoge industrije, da se čipovima iz Kine opskrbljuju mnoge svjetske industrije, došlo je do poremećaja diljem svijeta pa je postalo jasno da malo treba da se svijet nađe u problemu. Neke velike kompanije su shvatile da je bolje imati nešto manji profit nego nikakav, pa se pojačao trend povratka proizvodnje što bliže matičnim zemljama iz Kine i drugih zemalja poput Indije.

Zanimljiv zapadni Balkan

Neki vjeruju da bi europskim povratnicima mogao biti zanimljiv zapadni Balkan, a i Hrvatska koja je članica Europske unije bez trgovinskih barijera i uređenija od konkurencije, no sa samo jednim problemom: plaćama koje su veće od konkurentskih. No, te su plaće takve da i domaći poslodavci uvoze radnike jer domaći radnici odlaze tamo gdje za svoj rad mogu dobiti plaće od kojih mogu dostojanstvenije živjeti.

Naši sugovornici baš ne vjeruju da će Hrvatskoj pasti u krilo neka proizvodnja zbog premještanja velikih na druga tržišta, a najoptimističniji je dr. Petar Vušković koji smatra da "nearshoring" kojem se okreće sve više poduzeća iz zapadne Europe može biti prilika za Hrvatsku kada bi ona znala prepoznati i iskoristiti tu priliku. Tu priliku koju bi Hrvatska mogla zgrabiti ili propustiti ne vide baš prof. dr. Ljubo Jurčić i prof. dr. Drago Jakovčević.

image

Dr. Jurčić: Mi više nemamo ni radnika koji bi mogli raditi na poslovima ‘povratničkih’ kompanija

Darko Tomas/Cropix/Cropix

Tako nam prof. Ljubo Jurčić ukazuje da se u priči o preseljenju proizvodnje radi o dva procesa, jedan je vezan uz pandemiju i uz rat u Ukrajini, u kojoj se, jednako kao i u Rusiji, dosta proizvoda proizvodilo, pogotovo poluproizvoda i sirovina, a Europa nije uvozila samo naftu iz Rusije nego je uvozila i derivate. Ovaj ekonomist ističe da je bilo mnogo dodatnih poslova u Ukrajini i Rusiji koji se sada vraćaju iz tih zemalja.

Drugi proces koji utječe na seljenje proizvodnje je trgovački rat između Kine i Amerike ali njegov utjecaj nije značajan. Značajniji je utjecaj automatizacije i robotizacije.

– Na vraćanje proizvodnje u glavne razvijene zemlje najviše utječe napredak tehnologije, automatizacija i robotizacija proizvodnje zbog čega više nisu važne cijene komunalija i radne snage, nego je zapravo to samo pitanje kapitalnih ulaganja. To je najznačajniji razlog za povratak proizvodnje u matične zemlje, a kaže se u srce tržišta koji troši pa se onda može najbrže reagirati, uz manje troškove logistike i dobave, dok više ne igra toliku ulogu cijena rada i komunalija, samo je pitanje količine proizvodnje kako bi se isplatila kapitalna ulaganja i ostvarilo dobitak na manjim troškovima logistike i na boljem i bržem reagiranju na zahtjeve tržišta. U svemu tome bit će nešto malo jednostavnih poslova u proizvodnji tekstila ili neke male mehaničke obrade, što će možda završiti na Balkanu, ali neće imati bitno značenje – naglašava prof. dr. Jurčić. Objašnjava da u Hrvatskoj više i nema radnika koji bi mogli raditi na tim poslovima koji možda dođu od selidbe proizvodnje zapadnih kompanija, jer su radnici u Hrvatskoj ili otišli konobariti ili raditi za tri puta veću plaću u Austriju, Njemačku, Irsku...

– Mi i nemamo infrastrukturu za robotizaciju i automatizaciju, a ono za što postoji infrastruktura i znanje, to su pokupile strane kompanije koje su u Hrvatskoj. Naši inženjeri i stručnjaci idu direktno raditi u inozemstvo tako da neki efekt na Hrvatsku i zapadni Balkan neće biti značajan, jedino malo za neke poslove u Srbiji jer ima relativno veću radnu snagu, ali to neće biti velik efekt kao prije, jer su poslove manje školovanih ljudi i nekvalificiranih radnika uglavnom preuzeli automati i roboti – kaže prof. dr. Ljubo Jurčić.

Kasno došli pameti

image

Dr. Jakovčević: Posve smo zapustili vlastitu proizvodnju, a ona je puno važnija od vraćanja proizvodnje s Dalekog istoka

Damjan Tadic/Cropix/Cropix

Velikom strateškom pogreškom na globalnoj razini prof. dr. Drago Jakovčević smatra to što su razvijene zemlje iseljavale proizvodnju u Kinu i na dalekoistočna tržišta, računajući na više profita zbog niskotarifnih tržišta i jeftinije radne snage, sirovina, materijala i prirodnih izvora. Tako su, ukazuje ovaj ekonomist, Kinu koja je bila siromašna zemlja napravili konkurentom zemljom i drugim gospodarstvom svijeta, omogućivši joj da preuzme i iskopira tehnologije, tehnike i brendove, "know-how"... U međuvremenu su sve te zemlje čije su kompanije u potrazi za većom zaradom iselile proizvodnju imale vanjskotrgovinske deficite, uključivši i Ameriku.

– SAD je danas najjače gospodarstvo, odmah iza njega je Kina. Tek je sad došlo do pameti, i to prvenstveno zbog rata i pokidanih lanaca opskrbe u pandemiji, da ako preselite proizvodnju iz egoističnih razloga, to se vraća na nacionalnoj razini kao trgovački deficit jer ste postali uvoznik, i da bi bilo dobro imati proizvodnju, pa platili radnu snagu malo ili značajno više. Bolje je imati bilo kakav profit nego nikakav. Hrvatska je posve zapustila proizvodnju i bilo bi mnogo važnije da to promijeni nego da privuče nešto od proizvodnje koja se vraća iz dalekoistočnih zemalja. Mi smo od jedne proizvodno orijentirane ekonomije početkom samostalnosti došli do jedne uslužne zemlje. Nama se čak prodaju trgovački lanci, sve proizvodne tvrtke su prodane, a na prodaju su i servisi, poput računovodstveno-knjigovodstvenih servisa.

U globalne ralje preuzimanja dolazimo kao cilj preuzimanja umjesto da smo mi preuzimali tvrtke. Na primjer, devedesetih godina prošlog stoljeća Ina je imala snažnu proizvodnju, proizvodila je tri milijuna tona nafte i dvije milijarde kubika plina i tada je mogla kupiti MOL bez problema. Politika u Hrvatskoj nije vodila računa o proizvodnji, strateškim nacionalnim interesima, plaćama, zaposlenosti i sad nam se to vraća tako da imamo jako niske plaće i to kad se naši političari hvale da imamo 1000 eura plaće, bilo bi bolje da se ne hvale, jer je to sramotno niska plaća od koje se mladi školovani čovjek ne može prehraniti kad plati podstanarstvo i ratu za auto kupljeno na leasing. Tisuću eura je nikakva plaća i svi smo mi potplaćeni, od Vlade pa sve do onih radnika koji primaju minimalnu plaću – tvrdi prof. dr. Jakovčević.

Njegovo je mišljenje da bi Vlada odmah trebala izjednačiti neoporezivi osobni odbitak s minimalnom plaćom na 5000 kuna i davati porezne stimulanse onima koji isplaćuju veće plaće od prosjeka. Za ovog ekonomista su to mnogo važnija pitanja od toga hoće li netko od onih što sele proizvodnju iz Kine i ostalih azijskih zemalja pokrenuti proizvodnju u Hrvatskoj i smatra da ta preslagivanja na globalnoj razini samo ukazuju na naše slabosti kojih imamo – i previše.

– Osobito nakon uvođenja eura bit ćemo na repu po svemu, po kvaliteti i gospodarstvu i plaćama. Imat ćemo svjetske cijene i robovske plaće. To treba na svaki način spriječiti jer ova preslagivanje u svijetu pokazuju koliko mi imamo slabosti. Nemamo svoju energetsku politiku i ovisni smo uvozu energenata svih vrsta. Po tome što smo dostigli u zelenoj energiji 30 posto ukupne energije nema nikakvog razloga da plaćamo veću cijenu struje i plina, ali je plaćamo, jer smo uvozno ovisni i ne možemo utjecati na globalne trendove. Mi, zapravo, uvozimo inflaciju kroz uvoz energenata i hrane. Možemo profitirati samo ako vratimo svoju proizvodnju, a ne čekajući da netko dođe sa strane i nešto otvori kod nas – vjeruje prof. dr. Drago Jakovčević.

image

Nearshoring bi bio prilika za Hrvatsku kada bi ona tu priliku znala prepoznati i iskoristiti

Zeljko Puhovski/Cropix/Cropix

Dr. Petar Vušković optimizam temelji na promjenama poslovne klime u Hrvatskoj na bolje. Objašnjava da kapital pokazuje tendenciju izmještanja iz Azije na istok Europe zbog eliminacija geopolitičkog rizika i dodaje da je kapital plah i ne podnosi političke i ratne sukobe, a u Aziji postoji više potencijalnih žarišnih točaka: Rusija, Kina, Tajvan, Sjeverna Koreja, djelomično i Japan. Drugi razlog za premještanje proizvodnje dr. Vušković vidi u skraćivanje dobavnih lanaca, a taj se problem osobito pokazao izraženim za vrijeme pandemije. Kašnjenje s isporukama sirovina i materijala usporavaju procese poduzeća te stvaraju dodatne troškove.

Jedna dobra stvar

– Čini se su podjele na globalizacijskom nivou izraženije nego ikad prije, a globalne kompanije mijenjaju svoje poslovne strategije. Hrvatska ima svoju priliku zbog geografskog položaja. Blizu smo zapadne Europe, a imamo i luke za transport robe morskim putem. Pokazalo se da je ova činjenica osobito važna za transport i distribuciju plina preko LNG terminala. Hrvatska još uvijek strateški ne promišlja o "nearshoringu". Nemamo ni ekonomsku diplomaciju koja bi aktivno radila na ovoj prilici. Međutim postoji jedna dobra stvar. Ako gledamo Doing Business izvješće Svjetske banke, Hrvatska je popravila svoju poslovnu klimu (institucije, procedure, regulative), što može biti jasan signal stranim ulagačima.

Dakle da bi vas ulagači prepoznali morate biti konkurentno bolji u poslovnoj klimi u odnosu na druge države. Hrvatska je prije 10 godina bila iznad 100. mjesta a sada smo u prvih 50 država, izrazito blizu Slovačkoj, Češkoj i Poljskoj, a ispred Mađarske, Rumunjske, Cipra, Italije, Bugarske, Luksemburga, Grčke i Malte (unutar EU-a) – ističe dr. Vušković. Dodaje da je Hrvatska uglavnom prestigla svoje istočno i južnjačko okruženje, ali i dalje postoji određeni raskorak s Baltikom i zemaljama iz kruga trideset najboljih.

Hrvatska je smanjila troškove, broj dana i procedura pokretanja poslovanja, građevinske dozvole, registracije vlasništva, priključka na električnu energiju i plaćanja poreza, poboljšala je zaštitu manjinskih dioničara, kvalitetu zemljišne administracije i povjerenje u opskrbu električnom energijom.

– U međuvremenu je uveden one-stop-shop pristup kroz zakonodavni okvir za građevinske dozvole i pokretanje poslovanja (START), a mali poduzetnici više ne moraju plaćati doprinos Komori. Sve navedeno potvrđuje da je Hrvatska dobra prilika za ulaganje, ali sada treba uložiti dodatan napor da uistinu "nearshore" kapital dođe u nas ili će netko drugi zgrabiti tu priliku – ističe dr. Petar Vušković.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
25. rujan 2022 03:54