Tempirana bomba javnog duga sve brže otkucava, a nitko ne zna kada će eksplodirati. Teško je pronaći veliku svjetsku ekonomiju koja se zadnjih desetljeća nije ubrzano zaduživala, od nekada nisko zadužene Kine (neto javni dug je prema MMF-u prešao 90 % BDP-a), preko europskih prvaka u zaduživanju Italije (> 135 % BDP-a) i Francuske (> 115 % BDP-a), do Japana (> 230 % BDP-a). SAD je prije nekoliko dana prešao psihološku granicu od čak 40 bilijuna dolara federalnog duga, što je više od 120 % BDP-a.
Sama veličina i razina zaduženosti nisu nužno problemi u kratkom i srednjem roku, jer cijena duga (kamata) može biti niska i time olakšavati otplatu. Ukupni dug može biti velik, a da cijena njegova servisiranja (plaćanje kamata na dug) bude niska. Ali, kao što kaže poznata izreka (koja se krivo pripisuje Staljinu): kvantiteta stvara vlastitu kvalitetu.
Istinitost toga univerzalnog načela vidi se na primjeru javnog (samo federalnog) duga SAD-a. Povijesno gledano, kamate na zaduživanje već su skoro dva desetljeća jako niske, što je i potaknulo veliko zaduživanje, ali je ukupni dug postao toliko velik da danas federalni proračun SAD-a troši više na plaćanje kamata nego na vojsku.
Ponovno pročitajte drugu polovicu prethodne rečenice. Najveća vojna sila na svijetu, s vojnim bazama diljem svijeta i šest flota od kojih je svaka jača od cijelih vojski velikog broja država na svijetu, troši više za plaćanje kamata na dug nego na vojsku. Ne otplatu duga, nego samo plaćanje kamata. Kako to?
KAKO JE DOŠLO DO OVOGA?
Države su se nakon krize 2008. mogle jeftino zaduživati. Inflacija je bila niska pa su središnje banke referentne kamatne stope spuštale na minimalnu razinu (blizu 0 %, nekada i negativnu). To se činilo da bi se potaknulo gospodarstvo, jer su se stanovništvo i kompanije mogli jeftinije zaduživati za potrošnju i investicije. Rast cijena bio je nizak pa nije bilo straha da će se inflacija rasplamsati. Dapače, strah je bio od pada cijena, tj. deflacije.
To je omogućilo i državama da se jeftino zadužuju. Kamate na desetogodišnje američke obveznice pale su ispod 3 %, a u nekim godinama ispod 2 %. Pandemijske 2020. SAD je izdavao desetogodišnje obveznice s kamatom nižom od 1 %. Prosječna kamatna stopa na federalni dug SAD-a do 2021. pala je na 1,61 %. Sažeto, zaduživanje je godinama bilo jako jeftino.
Javni dug u odnosu na BDP naglo je narastao s 55 % na početku 21. stoljeća na 91 % fiskalne 2010. godine (fiskalna i kalendarska godina nisu iste), do 2016. probio je 100 % BDP-a, prošle godine iznosio je 124 % BDP-a. Razmjere dobro pokazuje sljedeća činjenica: SAD je nakon Drugog svjetskog rata, u kojem je financirao rat na dva fronta (u Europi i na Pacifiku) te nekoliko saveznika (U.K., SSSR, Francusku, Kinu...), imao razinu zaduženosti od 96 % BDP-a (1948. godine).
Izraženo u apsolutnom iznosu, ali korigirano za cijene (na razini cijena iz 2025.), današnjih 40 bilijuna dolara četiri je puta veći dug nego na početku 21. stoljeća i skoro devet puta veći nego na kraju Drugog svjetskog rata.
BILIJUNI DOLARA DEFICITA
Općenito rečeno, problem je jednostavan: prihodi federalne razine vlasti u SAD-u manji su od rashoda. Najveći izvori prihoda 2025. bili su porezi na osobni dohodak (51 %), porezi za socijalno osiguranje i Medicare (33 %, hrvatski pandan su doprinosi za zdravstveno i mirovinsko) i porezi na korporativni dohodak (9 %).
Suprotno općem narativu, sustav poreza na dohodak u SAD-u je progresivan. Primjerice, 10 % obveznika s najvećim dohotkom 2023. (najnoviji podaci) platilo je 70,5 % ukupno prikupljenog poreza na dohodak po efektivnoj poreznoj stopi 20,91 %. Od toga je 1 % s najvećim dohotkom platilo 38,40 % po stopi 26,27 %. Donja polovica distribucije dohotka (50 % s najmanjim dohotkom) platila je 3,3 % ukupno prikupljenog poreza na dohodak po efektivnoj poreznoj stopi 3,7 %.
Veći problem je na strani rashoda. Fiskalne godine 2025. prihodi su iznosili 5,23 bilijuna dolara, ali su rashodi iznosili 7,01 bilijun dolara. Ostvareni deficit (manjak) od 1,78 bilijuna jednostavno se morao pokriti dodatnim zaduživanjem, a to čak nije ni bio najveći godišnji deficit zadnjih godina. Rekord je dosegnut 2020., s minusom federalnog proračuna od 3,13 bilijuna dolara. Ako se gleda samo posljednjih deset godina, SAD je akumulirao ukupno 15,6 bilijuna dolara deficita. To je otprilike tri godine prihoda.
Ova godina bit će još gora. Samo u srpnju deficit je iznosio 432 milijarde dolara, kumulativno od početka fiskalne godine već je na razini 1,8 bilijuna dolara, a do kraja su ostala još dva mjeseca (30. rujna je kraj fiskalne godine).
NA ŠTO TROŠI SAD?
Sve razvijene države na svijetu danas najviše troše na socijalu i zdravstvo. SAD nije iznimka, iako postoji opći dojam da kao najveća svjetska vojna sila troši primarno na vojsku. Ne samo da su kolektivno socijalni i zdravstveni troškovi veći nego troškovi na vojsku, nego je zbog nagomilavanja dugova trošak plaćanja kamata na dugove postao veći nego trošak plaćanja najveće vojne sile na svijetu. Da preciziramo, ne trošak otplate dugova nego samo plaćanje kamata na dug.
Prema podacima samog U.S. Department of the Treasury (hrvatski pandan je Ministarstvo financija), čak 15 % troškova odnosi se na plaćanje kamata na dug. Najveći trošak je socijalno osiguranje (eng. Social Security), praktički američka verzija mirovinskog sustava. Čini 22 % troškova.
Po 15 % troškova odlazi na Medicare (zdravstveni sustav za starije od 65 godina) i neto kamate na dug, 13 % na zdravstvo (Medicaid i ostali zdravstveni programi) i vojsku, 10 % na dohodovnu sigurnost (naknade za nezaposlene, food stamps, obiteljske i dječje naknade itd.), a na ostalo 12 %.
HRVATSKA SE ZADUŽUJE JEFTINIJE OD SAD-A
Treba reći da se dio ukupnog duga od 40 bilijuna dolara odnosi na tzv. „unutardržavni dug” (eng. intragovernmental debt), što je zapravo dug federalne države prema vlastitim fondovima i institucijama. Na to otpada 7,73 bilijuna dolara. Ali to ne mijenja činjenicu da čak 15 % troškova otpada na plaćanje kamata na dug.
SAD je izgubio najveći kreditni rejting (kakav imaju Njemačka, Švicarska, Nizozemska, Danska...) kod sve tri velike kreditne agencije. S&P je to napravio još 2011., Fitch 2023., a Moody‘s 2025. Rast ukupnog duga, troška otplate kamata, očekivani nastavak fiskalnog pogoršavanja i slabljenje kvalitete fiskalnog upravljanja (primarno troškovima) navedeni su kao razlog. Vjerojatno bi SAD trebao imati još niži kreditni rejting, i imao bi da ne kontrolira glavnu svjetsku valutu (nije jedini, ali je glavni razlog). S&P je izričito u svom izvješću iz 2023. naveo da bi mogao dodatno smanjiti kreditni rejting ako bi bio ugrožen status dolara kao vodeće svjetske valute.
Situacija je toliko „specifična” da se trenutačno Hrvatska i većina država eurozone (uključujući prezaduženu Grčku) mogu zaduživati putem izdavanja desetogodišnjih obveznica jeftinije od SAD-a. Prinos na desetogodišnju obveznicu Hrvatske danas bi bio oko 3,60 %, a SAD-a 4,7 %.
Mala digresija, ali kako biste reagirali da vam je netko prije 15-ak godina rekao da će Hrvatska biti jedna od država kreditora MMF-a, što znači da sudjeluje u kreditima MMF-a drugim državama, i da se može jeftinije zaduživati od SAD-a?
NEMOGUĆNOST KONTROLIRANJA JAVNIH RASHODA
Očito je da problem duga SAD-a nije od jučer. Nastajao je desetljećima, tijekom administracija nekoliko predsjednika i dok su se obje stranke (demokrati i republikanci) izmjenjivale u kontroli Kongresa.
Iako tradicionalno imaju snažnu fiskalno konzervativnu retoriku s pozivanjem na smanjenje rashoda, upozoravanjem na rast duga i uz kritike na rastrošnost države, republikanci nisu bili drugačiji po tom pitanju od demokrata. Politička retorika je jedno, a politička realnost drugo, pa su obje stranke svjesne da je glavni način da se proračun dovede u red smanjivanje socijalnih i zdravstvenih prava, što je ravno političkom samoubojstvu. Naime, znatan dio stanovništva SAD-a (prema nekim istraživanjima većina) više financijskih sredstava dobije iz federalnog proračuna nego u njega uplati. Samo markice za hranu (eng. food stamps/SNAP) prima između 10 i 12 % stanovništva.
Zadnji pokušaj da se problemi fiskalne rastrošnosti stave pod kontrolu je DOGE (eng. Department of Government Efficiency) Elona Muska uspostavljen u siječnju 2025. Projekt zamišljen da „smanji državu”, poveća efikasnost javne uprave, smanji broj zaposlenih i javne troškove to je ostvario u nekim područjima, ali nije ni izbliza uspio zaustaviti rast ukupnih rashoda. Fokus je bio na javnim zaposlenicima, agencijama, ugovorima, međunarodnoj pomoći i raznim državnim potporama, ali to nisu glavni izvori troškova. Strukturni problem je što se stvarne uštede moraju ostvariti u najvećim kategorijama (socijala, zdravstvo, dug, vojska), a to je politički skupo i izbjegava se.
NA KRATKE STAZE NEMA PANIKE, DUGOROČNO PROBLEM ESKALIRA
Održivost američkog javnog duga tema je s globalnim reperkusijama. Radi se o najvećem izvoru sigurne financijske imovine na svijetu, koji je jedan od temelja globalnog financijskog sustava. Predstavlja jednu od referentnih točaka globalnog tržišta kapitala, pa rast prinosa na američki dug stvara pritisak prema domino efektu rasta ostalih kamata na svijetu. Pojednostavljeno opisano, veće kamate znače skuplji kapital za investicije i potrošnju, što usporava gospodarski rast. Gubitak povjerenja u fiskalnu održivost SAD-a poljuljao bi povjerenje u dolar te ugrozio njegov status glavne svjetske valute. Jedini drugi realni kandidat za tu poziciju je euro (udio dolara u svjetskim rezervama je 57 %, eura 20 %, treći je japanski jen s 5 %), ali teško je prognozirati što bi se dogodilo da dolar izgubi svoj status.
Problema su svjesne sve političke opcije u SAD-u već nekoliko godina, ali osim politiziranja teme ništa značajno nije učinjeno. Dosezanje „plafona duga” (eng. debt ceiling), zakonski određene maksimalne razine duga, postalo je redovit događaj. Sadašnja razina je 41,1 bilijun dolara i mogla bi ubrzo biti probijena. Proračunski ured američkog Kongresa predviđa da će u sljedećih deset godina ukupni dug narasti na 64 bilijuna dolara.
Ništa se spektakularno nije dogodilo s prelaskom praga od 40 bilijuna dolara. Tržišta su to očekivala, iako je granica prijeđena nešto ranije nego što je bilo prognozirano, pa se radi samo o psihološkoj granici. Ali iza nje stoje ranije opisani zabrinjavajući trendovi. U kratkom i srednjem roku neće se ništa katastrofalno dogoditi, ali kad-tad će SAD trebati uvesti mjere ograničavanja rasta duga. Kada će se to točno dogoditi, nitko ne može znati. Sigurno je samo da će mjere biti politički i društveno skupe. Problem je primarno na strani rashoda, ali ovisno o političkoj atmosferi u SAD-u koristit će se jedna od tri metode za rješavanje problema: rezanje rashoda (socijala, zdravstvo i vojska), povećanje prihoda kroz rast poreza ili kombinacija to dvoje. Što kasnije dođe taj trenutak, to će metode biti bolnije i za SAD i za ostatak svijeta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....