‘Vicko‘ iz Starigrada: od restorana ‘4 ferala‘ do treće generacije hotelijera

Marko Katić odrastao je u hotelu, pa mu je školovanje za hotelijera više bilo nadogradnja onoga što je već znao nego prvi susret s poslom.

Kuharstvo, ugostiteljsko posluživanje, organizacija i menadžment nisu mu bili samo predmeti iz školskih udžbenika, već stvari koje je svakodnevno gledao i učio još od djetinjstva. Danas je glavni menadžer hotela "Vicko" i treća generacija obitelji Katić koja se bavi hotelijerstvom.

– Hotelijerstvo sam praktički živio odmalena. Odrastao sam u tom hotelu i od najranije dobi gledao što se radi, kako se dočekuju gosti, kako funkcionira kuhinja, kako se organizira posao i što sve treba napraviti da bi jedan mali hotel mogao normalno funkcionirati. To mi je bilo svakodnevno okruženje, nešto što sam upijao i prije nego što sam uopće razmišljao o tome da će mi to jednoga dana biti profesija. Zato mi je školovanje došlo više kao nadogradnja onoga što sam već poznavao iz prakse. Škola mi je dala teorijsko znanje, proširila pogled na posao i pokazala mi neke stvari iz drukčije perspektive, ali ono temeljno znanje već sam imao iz života u hotelu. Učio sam ga svakodnevno, gledajući roditelje i djeda, radeći s njima i promatrajući kako se posao mijenja iz dana u dan – kaže Marko dok sjedimo u restoranu njihova obiteljskog hotela u Starigradu.

Nakon srednje škole upisao je hotelijerski fakultet u Opatiji. Nije ga završio, ostala su mu dva ispita i diplomski rad, ali nakon fakulteta vratio se u obiteljski posao.

Danas kaže da je upravo ta kombinacija formalnog obrazovanja i iskustva stečenog odrastanjem u hotelu oblikovala njegov odnos prema poslu.

U obitelji Katić hotelijerstvo nije počelo ni s Markom ni s njegovim ocem Zoranom. Marko je treća generacija koja nastavlja posao započet puno prije nego što je hotel "Vicko" uopće postojao. Početak te priče nalazi se upravo u restoranu "4 ferala", mjestu u kojem danas razgovara o obitelji, hotelu i svemu što se kroz desetljeća promijenilo.

Njegov djed Vicko Katić restoran je otvorio 1967. godine, a gotovo četvrt stoljeća poslije obitelj je napravila novi korak i 1990. osnovala hotel "Vicko", jedan od prvih privatnih obiteljskih hotela u Hrvatskoj nakon raspada bivše države.

Od restorana u kojem je sve počelo do hotela koji će kasnije dobiti i jedno od važnijih priznanja hrvatskog turizma, protegnula se tako ista obiteljska priča, samo u drugom obliku.

– Nismo mi od jučer i nismo iz neke privatizacije došli do hotelijerstva. To je stvarno obiteljska priča. Ja sam sada treća generacija. Otac je preuzeo posao od pokojnog djeda, a onda se malo-pomalo povlačio. Otac je još tu negdje u pozadini, ali više nije u tehničkom smislu uključen u svakodnevni rad – kazuje nam Marko.

Njegov otac Zoran Katić danas je svojevrsni mentor. Kad se pojavi veći projekt ili važna odluka, sin još uvijek traži mišljenje oca. U svakodnevnom poslovanju najveći dio posla sada vode Marko i njegova supruga Tea, dok je u posao uključen i ostatak obitelji.

– Mama je također tu s nama, tako da je cijela obitelj uključena u rad hotela. Imam dva sina koji su još mali za posao, ali rastu u ovome. Nećemo ih siliti da moraju biti u hotelijerstvu. Ako budu imali nešto drugo što žele raditi, neka rade to. Ali volio bih da se svakako nastavi ta obiteljska tradicija – nada se.

Godine 2007. hotel "Vicko" proglašen je najboljim malim i obiteljskim hotelom u Hrvatskoj u izboru za nagradu Adrian Slobodne Dalmacije. Turistička zajednica Rivijere Paklenica i danas to priznanje navodi među najvažnijim nagradama hotela.

Tri godine poslije priznanje je dobio i Zoran Katić, koji je proglašen dobitnikom nagrade Najmenadžer jugoistočne i srednje Europe za turističko poslovanje malih i obiteljskih hotela.

Energetska neovisnost

U međuvremenu je "Vicko" svoju priču pokušavao graditi i izvan klasične hotelske ponude. Hotel je dobio oznaku "Prijatelj okoliša", a 2013. godine i oznaku "Ekohotel". Turistička zajednica Rivijere Paklenica navodi ga kao prvi obiteljski hotel na Jadranu s tom oznakom.

Gotovo dvadeset godina nakon Adriana, međutim, teško je govoriti o istom hotelu. Ne samo zato što je u međuvremenu promijenjen njegov izgled i opremljenost, nego i zato što se promijenio turizam oko njega.

– U ovih 20 godina puno toga se promijenilo. Trendovi u turizmu užasno su se promijenili. Turizam je postao puno podložniji mikropromjenama nego nekad – govori nam.

Sjeća se vremena kada su zapadni Nijemci bili okosnica turističkog prometa, a dolazak u Hrvatsku gotovo dio putničke tradicije. Danas je slika puno šira.

Na hrvatsko tržište dolaze gosti iz novih i udaljenijih zemalja, dok se mijenja i struktura gostiju koji su desetljećima dolazili na Jadran.

– Otvaraju se i daleka tržišta – Amerikanci, Korejci, općenito Azija, ali i Meksikanci, Argentinci i druga južnoamerička tržišta. U tom smislu se Hrvatska širi. Društvene mreže, kakve god bile – i dobre i loše – jako su povećale vidljivost Hrvatske i hrvatskog turizma na tržištima na kojima prije nismo bili toliko prisutni – veli.

Promijenio se, naravno, i sam hotel "Vicko". Ulaganja nisu uvijek velika i vidljiva gostu, ali gotovo svake godine radi se nešto novo.

Jedan od aktualnih projekata je solarna elektrana snage gotovo 30 kilovata. Na hotelu već postoje paneli za grijanje tople vode, a novim ulaganjem žele dodatno smanjiti energetsku ovisnost.

– Želimo postići što veću energetsku neovisnost. Potpunu nećemo moći postići jer nemamo dovoljno površine za toliku elektranu, ali potrošnju ćemo sigurno smanjiti. Potrošnja energije nam je u sezoni ogromna. Klimatske promjene su tu, svaka soba ima klimu, cijeli hotel je klimatiziran – ističe.

U planu su i četiri luksuzne mobilne kućice na zemljištu iza hotela, svaka s vlastitim bazenom. Projekt je trenutačno u fazi projektiranja, a cilj je da buduće smještajne jedinice budu spremne za sezonu 2028. godine.

Uvijek treba ulagati

Hotel sada ima dvadeset soba, a nakon završetka ovogodišnje sezone, koja traje do 22. listopada, kreće i rekonstrukcija jednog kata. U planovima je i prenamjena gotovo 300 četvornih metara prostora koji je ranije služio kao kongresna dvorana.

– Svake godine nešto "šarafimo", nešto razbijamo, nešto mijenjamo. Jednostavno moraš. Hotel ne možeš jednom urediti i onda očekivati da će takav ostati sljedećih dvadeset godina. Kad završi sezona, sjednemo, pogledamo što je dotrajalo, što treba obnoviti, što možemo poboljšati i napravimo plan za iduću godinu. Nekad su to stvari koje gost možda ni ne primijeti, ali mi ih primijetimo i znamo da ih treba napraviti. Tako već godinama održavamo hotel – korak po korak, sezonu po sezonu, uvijek nešto novo – govori Marko o kraju sezone i početku radova.

No priznanja, ulaganja i planovi teško mogu sami objasniti zašto se gosti vraćaju.

Za to su često važnije male stvari, one koje se u hotelskim opisima teško mogu pretvoriti u broj zvjezdica. Jednu takvu priču Zoran Katić ispričao je prije nekoliko godina upravo za "Slobodnu Dalmaciju".

U jeku turističke sezone, rano ujutro ispred hotela pronašao je trojicu iscrpljenih motociklista koji su nakon noćne vožnje zaspali na hotelskim ležaljkama. Hotel je bio pun i za njih nije bilo slobodne sobe, ali Katić ih nije poslao dalje. Ponudio im je kavu i doručak, omogućio korištenje plažnih ručnika i dao im da se osvježe i istuširaju u sobi koja se tog jutra oslobodila, prije nego što bude pripremljena za nove goste.

Jedan od motociklista na odlasku mu je darovao djedov prsten i rekao: "Od danas si ti moj brat."

Takav odnos prema gostu danas pokušavaju održati u bitno drukčijim poslovnim okolnostima. Nakon pandemije koronavirusa nestao je dio dugogodišnje radne ekipe, a problem pronalaska kvalitetnih zaposlenika promijenio je i organizaciju poslovanja.

– Mi smo imali stalne zaposlenike koji su kod nas bili po 20 godina – kuhare, konobare i ostale. Kad je došla korona, ti ljudi su otišli raditi u neke druge poslove. Nakon korone jednostavno smo zaključili da je jako teško pronaći kvalitetne ljude koji bi održali razinu kvalitete koju smo imali tada – govori nam Marko,

Uz to su, kaže, snažno porasli troškovi rada. Restoran koji je u punom pogonu zahtijevao između dvanaest i petnaeast ljudi više nije bio matematički održiv za hotel njihova kapaciteta.

– Mi nismo imali toliki promet da bismo to mogli financijski održavati. Restoran je postao trošak koji smo pokrivali iz pozitivnog poslovanja hotela. To je bio standard više koji u situaciji kada nemaš ljude, nema smisla – veli naš sugovornik.

Zato su u "Vicku" danas više okrenuti noćenjima i doručku, dok se ugostiteljska ponuda prilagođava grupama. Doručak je ostao važan dio hotelske ponude i u sezoni uključuje više od dvjesto artikala, uz sve veći broj opcija za goste s različitim prehrambenim navikama i potrebama.

Planinari i biciklisti

Za organizirane grupe, osobito planinare koji dolaze u predsezoni i posezoni zbog Paklenice, i dalje pripremaju večere. Tada se vraća i dio one stare gastronomske priče – riba sa žara, peka i druga lokalna jela.

Jer upravo je prostor u kojemu je hotel smješten jedna od njegovih najvećih prednosti. S jedne strane je more, a s druge Velebit i Nacionalni park Paklenica, pa Starigrad privlači goste koji više ne dolaze samo zbog kupanja i ljetovanja. Planinari, penjači, biciklisti i drugi ljubitelji aktivnog odmora postali su važan dio turističke slike mjesta.

Zato u "Vicku" pokušavaju sezonu produljiti koliko god mogu. Ove godine otvorili su je već 10. ožujka, a zatvaraju 22. listopada. Početak sezone sve se više veže uz Uskrs, dok predsezonu dodatno mogu popuniti posebni događaji i produkcije.

Ove su godine, primjerice, zbog snimanja filma na području Obrovca imali goste koji su popunili hotel već u ožujku. Ranije su u "Vicku" boravile i ekipe koje su radile na seriji "Nestali", a područje Starigrada i Obrovca često privlači filmske i reklamne produkcije.

U turizmu koji sve više govori o luksuzu, velikim resortima, digitalizaciji i milijunskim ulaganjima, hotel "Vicko" ostao je mali obiteljski hotel, ali ne i nepromijenjen. Upravo suprotno: opstao je tako što se desetljećima prilagođavao gostima, tržištu i vremenu, od ulaganja u hotel do novih načina poslovanja i produljivanja sezone.

Adrian iz 2007. godine pripada jednom drugom trenutku u toj priči, ali ono što je tada prepoznato nastavilo se graditi kroz iste ljude i istu predanost poslu. Obiteljska priča još traje, a njezin se sljedeći nastavak, kao i sve do sada, piše izravno u Starigradu.