Ako živite u Dalmaciji, odlazak u Ilok u kišnu i sumornu jesen može vam izgledati kao put na kraj svijeta. Autocesta je dobra, zapravo, odlična, a o cijenama njenog korištenja ćemo drugom zgodom, no neupitno je da putnika iz Splita čeka nekih sedam sati “druma” i dolazak na krajnji istok Hrvatske u sumrak.
I onda se vozite tim neobičnim gradićem bez trga, konfiguriranim drukčije od ravne Slavonije koju ste upravo ostavili za sobom; uzdižu se brežuljci, Ilok je, naime, u Srijemu, tik uz granicu sa Srbijom. Naslanja se na obronke Fruške gore.
Kao milost s nebesa u sumorni jesenski suton svijetli crkva svetog Ivana Kapistrana, onda ostatak grada opet tone u mrak.
Putem ka Dunavu, toj rivijeri istočne Hrvatske, moćnoj rijeci koja nije bez razloga opjevana i nakon što je postala energični valcer, tu i tamo nešto bljesne: rustikalni Iločki podrumi, poneka vinarija. Među njima je i ulaz u onu naziva Kast-vještina vina, koju su s ljubavlju i velikim entuzijazmom oformili naši domaćini, protagonisti ove srijemske priče.
Put prema Dunavu vodi u ovo jesensko vrijeme kroz romantičnu aleju platana, široka staza osuta je lišćem, pusto je kao na goblenu. Mrak je... A onda, nešto divno, (ne)očekivano: hotel koji izranja pored rijeke, uz rečenu aleju, obasjan mekim svjetlom u mraku. Poput utjehe, ognjišta, zimske čarolije.
Da, zima već kuca na vrata, ali ta vrata neće biti zatvorena: nalazimo se u cjelogodišnjem hotelu “Dunav” u Iloku, svjetioniku na moćnoj rijeci.
Na mjestu negdašnjeg restorana obitelj Kovčalija prije više od dvadeset godina podigla je ovu perjanicu zapadnog Srijema, jedan od najljepših malih hotela u Hrvatskoj: “Dunav”, iločku diku te jednog od ovogodišnjih finalista naše nagrade za najbolji mali i obiteljski hotel – “Adrian”.
Taške
Pijemo izvrsnu kavu u hotelskoj kavani s vlasnicom hotela Željkom Kovčalijom i njezinom kćeri, mladom menadžericom Katarinom, koja je više involvirana u posao vezan uz obiteljsku vinariju, rečeni Kast, brend u ekspanziji.
Obitelj ima puno svojih trsova, ukupno preko 20 zasađenih hektara sortama graševina, chardonnay i frankovka koje “napajaju” i goste njihova hotela. Nije mala stvar imati vlastito vino, i to takvo! Nije to samo “signature” u nekoj partnersko-kooperantskoj konstelaciji, nego uistinu proizvod koji ste pratili tijekom cijelog ciklusa od vinograda do buteljiranja. Snažna je to komparativna prednost ponude hotelskog restorana otvorenog tipa, u kojemu inače sva jela mirišu na autohtonost, tradiciju serviranu u duhu suvremenih standarda: tu su delicije od riječne ribe, domaće svinjetine, divlje veprovine, bakin pekmez od šljiva u “taškama”, srijemskom desertu koji podsjeća na talijanske raviole, kuhanom pa posutom šećerom, mljevenim plavim makom, orasima.
– Jednom se jedna gospođa jako naljutila jer ih je preko vikenda ponestalo. Imali smo puno gostiju na ručku, a ona je dovela društvo iz Beča, rekla je, najviše radi taški. Pokušala sam joj objasniti da ih očigledno i drugi gosti vole i da ih je jednostavno ponestalo u kuhinji: rade se ručno, zahtijevaju izvjesno vrijeme pripreme... Mislim da nam je oprostila jer je ponovno došla – prisjeća se Katarina Kovčalija zgodne radne anegdote uz osmijeh.
Obitelji Kovčalija hotel “Dunav” je životni projekt u koji su se upustili gotovo iz očaja. Željka (60) bila je djelatnica upokojenog tekstilnog poduzeća Iteks u zanimanju odjevne tehnologinje, dok je njezin suprug Renato, inače rodom iz obližnjeg Šarengrada, radio je kao medicinski tehničar u vukovarskoj bolnici. Staroj bolnici u Vukovaru za koju nikad ne bi slutio da će postati muzej tragedije i otpora te da će od običnog bolničara postati hrvatski branitelj iz redova saniteta.
Treba li reći da je nakon rata oboje supružnika Kovčalija ostalo bez posla? Željkino je poduzeće potonulo u ropotarnicu povijesti, bolnica u kojoj je Renato trebao mirno dočekati penziju postala je muzej.
Hrabar poslovni pothvat
Kad se Željka vratila k mužu u rodni Ilok iz zagrebačkog izbjeglištva 1998. s malenim sinom i još mlađom kćerkicom, familija je startala ni od čega. Srećom, imali su žicu za poduzetništvo.
– Otvorili smo najprije mesnicu u Donjem gradu u Iloku, pa diskoteku i u sklopu nje pizzeriju. Pokušavali smo uhodati posao od kojeg ćemo moći mirno živjeti i doprinijeti lokalnoj zajednici. A onda smo 2004. godine ušli u projekt života: kupili smo ruševni restoran, te od njega napravili maleni hotel koji je tada imao pet soba. Danas ih ima dvadeset, a temeljitu obnovu u duhu najsuvremenijih standarda poduzeli smo prije nekoliko godina – sažima Željka Kovčalija uzbudljivu povijest hotela, ali i obitelji koja je onomad ušla u hrabar poslovni pothvat.
– Bili smo najsretniji kad smo našli banku koja će nas kreditirati. Imali smo i sreće; iako je turizam u našim počecima u Iloku bio “nula”, stekli smo goste. Bili su to najviše ljudi iz Hrvatske koji su radili na obnovi, dolazili su ovdje poslom, ali su nam se kasnije i vraćali kao turisti – prisjeća se današnja uspješna hotelijerka.
Vizija vezana uz hotel bila je pun pogodak
– Malo-pomalo ljudi su počeli prepoznavati ljepote Iloka i Srijema. Danas imamo najviše naših gostiju iz Hrvatske, ali dolaze nam i iz susjedne Srbije, najviše iz većih gradova: Beograda, obližnjeg Novog Sada... I iz drugih europskih zemalja, jasno, no zasad, velim, vode Hrvati – zadovoljno primjećuju majka i kći Kovčalija.
Rečeno ne iznenađuje, budući da u hotelu “Dunav” u Iloku možete dobiti sjajno iskustvo prvorazrednog hotelijerstva za vrlo ugodnu cijenu. Čini se da ovdje, na krajnjem istoku zemlje, novac vrijedi više.
– Ljudi su jako zadovoljni, i to ne samo uređenjem – hotel s razlogom ima visoku kategorizaciju – nego i općim ugođajem, smještajem uz rijeku, te cijenama koje bi u Dalmaciji i Istri jamačno bile osjetno više – razložno primjećuje vlasnica hotela.
Uz sam hotel koji ima vlastito parkiralište te 20 luksuznih soba (46 kreveta, 17 je dvokrevetnih uz dva apartmana i jednu obiteljsku sobu) tu je unutarnji, ali i restoran s vanjskom terasom od 120, odnosno 90 sjedećih mjesta. K tomu, postoji i vanjska terasa: bar samo za piće, uživanje u koktelima i kavi tijekom ugodnih ljetnih večeri uz Dunav.
U blizini je i gradsko kupalište. Zgodno je reći da obitelj posjeduje i mali katamaran za brodske izlete Dunavom! A ima i još toga...
– Osmislili smo gourmet-pakete. Uz prirodne ljepote mi smo nadaleko poznat vinski kraj. Odnedavno u ponudi imamo paket od dva noćenja uz večeru od četiri slijeda s uparenim vinima te obilazak naše vinarije po cijeni od oko 360 eura za dvoje – otkriva šarmantna Katarina Kovčalija.
Vazdazeleno
Zanimljivo, ali udarni turistički mjeseci nisu oni najtopliji, ljetni.
– Najviše rezervacija imamo od ožujka do početka srpnja, pa opet od konca kolovoza do studenoga. Ne radimo novogodišnje proslave, ali imamo lijepu kongresnu salu i restoran, pa smo pogodni za manje svadbene svečanosti – saznajemo od naših domaćica.
Hotel, inače, ima i ugodan wellness: dvije saune (finsku i bio), prostoriju za masažu, relax zonu i jacuzzi. No, osim unutarnjeg uređenja prostora, koji inače u novom ruhu, pomalo retro stila, potpisuje glasoviti arhitekt Saša Panić iz beogradskog studija Profil, vrlo se pomno oblikovao i eksterijer.
Hortikulturisti su okružje hotela oplemenili autohtonim biljem, koje uključuje i grmove lavande te druge nasade i drveće – kako vazdazeleno, tako i ono koje svoj puni sjaj pokazuje u proljeće.
Kako bilo, jedno je sigurno: hotel “Dunav” u Iloku je pravi svjetionik uz rijeku, čarobno mjesto gdje želite ponovno doći.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....