Prije nekoliko večeri bili smo u Hvaru s curom i prijateljima. Ne sjećamo se točno zašto, no da biste posjetili Hvar, zapravo i ne trebate neki poseban razlog. Stigli smo tamo oko 20 sati i grad je djelovao pusto. Mlađe generacije i jedna Amerikanka nagovorili su nas da se od hladnoće, zbog koje nismo prestajali razmišljati o toploj odjeći, sakrijemo u poznatom taco baru.
Kad smo ušli u tu špilju od bara, vrhunac svega bili su konobari i konobarice. Mladi, u posve ranim dvadesetima, ako i toliko, ali iznimno nasmijani. Prema nama i još jednome stolu do nas ponašali su se tako da je djelovalo kao da se vlasnici druže s prijateljima. Ostali stolovi bili su prazni. Sjetili smo se Vojka i stihova u kojima se vlasnik kafića čudi zašto kod njega kavu piju samo on i njegov rođak…
Bili smo gladni, a jelovnik nam je djelovao kao nešto što bi petogodišnja kći sastavila… Dobro, čak i ne – dite kaže da su joj juneće obrazine najdraži komad mesa. Ne plačemo često (laž), ali kad se to dogodi, plačemo samo od ponosa (isto laž). Kad je Ararita to rekla, bio je to jedan od trenutaka kad smo skoro pustili suzu.
S druge strane, kad smo shvatili da na meniju nema ničega što bi mater i otac okarakterizirali kao "pravu spizu", skoro smo pustili suzu od muke (istina). "Eto ti, pa ti pristaj na stvari dok ona pleše po kući… Jebenti karipske ritmove, sad moran jest ove pokušaje meksičke spize."
"Gladan san ko mišoberina, šta će me najviše najest odavde?", pitali smo konobara.
Burrito je bio najbolji izbor. Sam po sebi nije bio grozan, dapače – prolazno. Nešto što očekujete u kakvom fast foodu u Splitu i što po kvaliteti jednostavno ne bi smjelo koštati više od 10 eura. No, naravno, cijenu kreiraju potražnja i mjesto, a u Hvaru sve može biti skuplje nego drugdje. I nije to problem, ako je to nešto skuplje ujedno i vrijedno tog novca.
Ali kad je spiza došla isprid nas i kad smo shvatili da je tko god je slagao jelovnik proveo više vremena na Instagramu nego u kuhinji, prestali smo razmišljati o toploj odjeći i počeli sanjati o nekoj domaćoj manistri…
Burrito je nešto ko tortilja. Dakle, cili smisao tog sendviča je da ga moš uzet u ruku i pojest ko čoban. E, ali šta ako se od nečeg takvog pokuša napraviti vizualno čudo za društvene mreže? Onda dobijete burrito koji je izvana preliven sa četiri-pet tekućina u različitim bojama, koje nemaju baš previše okusa ni smisla, povrh toga da izgledaju dobro na profilima nasamarenih Amerikanki u ranim dvadesetima.
No, budući da ove godine praktički nema nikakve zabave u Hvaru, nema ni Amerikanki u ranim dvadesetima…
Amerikanka u tridesetima, koja nas je i nagovorila na te eksperimentalne obroke, priznala je da to što su nam dali nema nikakve veze s onim što bi tacosi i burrito zapravo trebali biti. Pa hajmo slojevito…
Postojanje taco bara u Hvaru ne samo da ničim ne obogaćuje niti prezentira našu kulturu, nego ni na koji način ne čini uslugu ni meksičkoj kulturi. Da im tamo dođu Meksikanci, dobili bi povod za demonstraciju meksičke škole boksa.
No, budući da ove godine praktički nema nikakve zabave u Hvaru, nema ni Meksikanaca…
Platili smo "večeru" za četiri osobe 48 eura – odnosno 55 s mančom – te se preko prazne Pjace uputili prema autu.
Hvar nije pust, ali nije ni pun, a ni previše živ
Sutradan smo s prijateljem komentirali kako je Hvar bio apsolutno mrtav, a tek je početak listopada. On se nije složio jer je od više ljudi dobio informaciju da su restorani puni. Više smo puta ovog ljeta čuli s raznih strana da ugostitelji rade dobro, ali lošije od očekivanog – prije su imali po nekoliko izmjena stolova tijekom večeri, a sada su sretni ako napune barem jedan krug. Naravno, nije u svakom lokalu isto. I te je puste večeri "Dalmatino" bio poprilično pun. Zavučen između kuća, poznat, priznat, on služi kvalitetnu spizu. Našu – ne meksičku.
Kako bismo provjerili jesmo li u Hvar otišli u krivo vrijeme, odlučili smo se vratiti nakon nekoliko dana. Plan je bio prespavati u "Adriani" i igrati se turista – šetati gradom sa ženom i gledati gdje bismo mogli dostojno proslaviti njezin rođendan uz dobru večeru.
"Adriana" je bila puna. Amerikanka ne pristaje na kompromise, pa je odlučeno da nećemo odsjesti u Hvaru za njezin rođendan. Lišeni volje za šetanjem po gradu i traženjem restorana, bacili smo asa na stol:
– A mogli smo ići u "Garifula", šta…
– "Gari-ful?"
– Ma tamo ti je prije koji dan jela ona neka Kajla Kardashian ili tako nešto…
– Uuuu…
‘Oće li bit priko 250 eura?‘
I to nas je "uuu" sjeo na terasu koju, otkad znamo za sebe, gledamo kao misto na koje ulaze samo ljudi jako različiti od nas. Konobarica koja nas je primila bila je odlična – nasmijana, vedra, elegantna, oštrih, ali nježnih pokreta.
Dok je bolja polovica gledala jelovnik, mi smo razmišljali o tome kakav je zapravo promašaj bilo dovesti tovara da sere po hvarskoj rivi ispred takvog restorana dok nekoliko ljudi upitne inteligencije tobože predstavlja "stari Hvar" i igra na karte na rivi. Malo je gospodskog u tome, ali već smo na 800 riječi pa nećemo analizirati. A i "Gariful" je gospodski restoran.
Budući da smo jelovnik prošli dok smo još bili doma, nismo se morali previše misliti. Tuna tartar za predjelo, čest obrok ljeti, pa da ga usporedimo s drugim mjestima. Glavno jelo: pečene lignje i blitva.
Ona se tila ugrijati pa je naručila neku juhu od kukuruza. Za glavno jelo odabrala je crni rižot – domaće, naše, mnogim strancima najdraže jelo koje probaju u Dalmaciji. Uz to je pila neki rosé, a mi smo pili "Zlatana".
Nismo dugo čekali, a konobarica koja nam je donijela spizu bila je još simpatičnija od prve. Svaki put kad bi došla, netko bi nekoga uhvatio u đir – ili ona nas, ili mi nju.
Spiza je došla, Nicole je slikavala sve 20 minuta, a mi smo uspoređivali tuna tartar od 34 eura – skuplji od prosjeka – s ostalima koje smo probali po otoku. Iako nije imao nikakve neobične, nove okuse kakve znaju ubaciti u to jelo, vrijedi svake lipe. Nećemo previše trošiti vještinu pisanja na opisivanje spize, "Gariful" može sam platiti PR članke, ali mora se reći da bi nam taj tartar, da radimo u Hvaru, ljeti vjerojatno bio najčešći ručak. To i čaša crnoga sa strane (ok, "vinski stručnjaci", nemojte odmah fermentirati tu, znamo da bi tribalo ić bilo vino s tin).
Probati taj tartar otključalo nam je novu misao: "A jebate, možda onda taj tartar od jastoga i vridi 99 eura…".
Njezina juha je otključavala drukčije misli. Kukuruz s kakaom i malinom. Zvučalo je dobro na papiru. U stvarnosti je to vjerojatno najskuplja konzerva kukuruza koju ćemo u životu kupiti.
Dok smo čekali glavno jelo, komentirali smo uslugu za koju je čak i razmažena gospođica s Manhattana rekla da je na razini. Nas je najviše fascinirala razina strpljenja koju je konobar pokazivao gostu iza naših leđa. Gospodin je sjedio za stolom s troje djece – neki Nijemac, Austrijanac ili Švicarac. Da ga je konobar pratio nakon smjene i bacio u more, bilo bi pošteno da mu se to piše kao samoobrana…
Lik je imao novi prohtjev svake dvije i po sekunde:
– Može li novi pjat? Može li drugi nož? Posluži prvo ovo, pa ovo… Prvo njoj, pa njemu. A šta je ovo? A šta je to? A koja je razlika između toga? A daj još jednu čašu vina, ali u drukčijoj čaši...
Čovjek kao da je godinu dana pripremao rafalnu paljbu zahtjeva za konobara koji je to sve podnosio kao vojnik od terakote. Mi smo, za stolom do njih, samo zamišljali koliko se žena tog gospodina spasila što nije tu s njima. "Valjda takvi ljudi jedu na ovakvin mistima…", prolazilo nam je glavom dok u restoran nisu ušli naši ljudi, s preočito umjetnim zubima koji su obično znak uzbudljive mladosti i plastificiranim licima koja su obično znak površnosti.
Došlo je glavno jelo. Crni rižot s dosta sira gore. Lignje poslužene tako da bi čak i mater rekla:
– E, sinko, to ti je kripno.
Otac bi žuga da su makli crnilo iz njih i da sad to nije ni za pase, ali divlji "Plamus" je divlji "Plamus".
Znate li što je bilo posluženo s lignjama? Neki pusti toćevi, pjenice i kremice? Ne. Apsolutno ne. Sol. Papar. Ulje. Sa strane limun – nije ni bilo potribe od njega. Lignje ko da ih je otac ispeka (minus crnilo i drob). Prilog: blitva s lukom i krumpirima, ko da je mater činila.
– Vidiš, ovo ti je Dalmacija. Ne triba ti nikakva šminka, nikakvi toćevi, kremice i gluposti. Prirodno lipo – govorili smo joj, gledajući u to nenašminkano karipsko lice koje je skoro plesalo jedući crni rižot.
– Odlično je, ali ne mogu više – trenutak koji smo čekali… Ima prednosti u tome kad vam žena ima 50 kilograma. Njezin je crni rižot isto bio ludilo, ali je i ona ostala oduševljena blitvom, tako da smo, zahvaljujući "Garifulu", educirali jednu Amerikanku o domaćoj spizi.
Nismo uspjeli dovršiti njezin rižot, a nije da ne možemo pojesti, što je dokaz da se u "Garifula" možete i najesti. Po kojoj cijeni?
Pitali smo konobaricu da donese račun. Moramo pohvaliti njezine komunikacijske vještine, iako je nažalost nismo pitali za ime… Mršava, visoka i britka cura, crveno našminkanih usta i s nestašnošću koja joj skakuće u očima.
– Keš ili kartica? – pitala je.
– Oće bit priko 250 eura? – pogledali smo je.
Ona, svjesna da prosječan Hrvat "Garifula" prati na Instagramu, ali ga nikada nije probao, na prvu nije bila sigurna. No, račun je bio 191 euro – odnosno 230 s napojnicom.
Sada, kad smo napisali ovu rečenicu, došlo nam je slabo…
Dobro je, konobarica u Pločama u Starom Gradu nas zna u dušu. Novi espresso nas je digao. Prvo dovršiti članak, a onda tražiti gdje se mogu prodati slike stopala za nadoknadu štete. Ali treba biti realan: večera u "Garifula" nije samo obrok, to je iskustvo. A spiza je, izuzev te juhe, bila nešto što bismo preporučili svakom turistu koji želi probati pravu Dalmaciju. Jednostavnost dovedena do savršenstva. To je ono što Dalmacija jest.
Dok smo sjedili na terasi, restoran se napunio otprilike do pola, a rivom su tu i tamo prolazile grupice gostiju. Najčešće stariji ljudi, tek pokoji mlađi par. Nakon večere otišli smo baciti đir do Pjace, koja je bila više-manje pusta, no ostali su lokali također radili s otprilike pola kapaciteta. Popeli smo se do "Parka", "Dalmatina" i "Lole". "Park" je bio pun, "Lola" je djelovala krcato – iako znamo da su oni navikli biti puni kao šipak – dok je "Dalmatino" bio na otprilike 50 posto zauzetosti.
S obzirom na to da je već listopad, to je dobar rezultat. No, prema riječima naše cure, koja je na Hvaru bila prvi put lani u ovo doba, prošle je godine ipak bilo nešto življe.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....