Izložba staroga Splita kroz stotinu i više godina

SPLITSKI MEMENTO NA SPLITSKI

Di je ča bilo … kad je bilo … koji je bi oni, a kaki ovi … ko se sića te i te butige, a ko one još prin nje … kako je u ono vrime, kad je Bog po zemji odija, sve bilo puno, puno boje i lipje, a sad ništa ne vaja ni po boba … O ovakovin se stvarima u Split more govorit urama. Ma ča urama – danima i misecima. Deboto cilega života. Ništa toko ne sladi justa ka kad se za vrilih litnjih večeri najdu susidi u dvor, pa raščaraju i suču štorije o Splitu kojega višje nima, i koji se višje neće vrnit. I niko u ovemu gradu ni otporan na tu vrstu boleščine; već i oni najmlaji supadu sve ča jin dide, babe, tete i roditeji pripovidadu. I zamišjadu ti Split ka niko misto di je svega bilo, di se uvik sviralo i pivalo, di su se oko mramornoga stola skupjale klape mudraci, di su postojale kafeterije sa po dvajst vrsti foji iz cile Evrope, di se za Krnjeval spremalo po po godine, u čiji su porat dolazile flote svih mora, čije se brdo Merjan iz kamene goleti pritvorilo u zelenu šumu punu beštij velikih i malih, di su se gradile vile ča jih se niti jedan svitski grad ne bi sramova, di je tekla čudotvorna sumporna voda ča je sve nenadinje ličila, di su kuće i kale krojili veliki evropski arkitekti, na čiju su rivu akoštavali vodeni reoplani, za čije su funtane i trejatre pineze skupjali i svitli biskupi i puka sirotinja, čiji su športišti okolo vrata obisili i u veltrine spremili sve ča vridi od medaj i pokali. Ti je malešni grad sebi i svome patronu Dujmu diga monumenat od kamenoga merla, pribili kampanel, malo je reć najlipji od najlipjih. Ma, i rimski i mletaški se more sakrit prid njin, Bože mi prosti. I smistili su ga, a di drugo ven posrid Peristila, kojega je cesar Deklecjan odabra za sridu svojega cesarstva i tiju ladovinu penšjuna. Kad su sve to tako mudro rasporedili, mogli su zapivat: Ča je pusta Londra kontra Splitu gradu! Jemali su viziju, znali su ča očedu, ti svit gospojski, težaški, autonomaški, narodnjaški, puntarski, grajanski, fabrikantski, popovski, profešurski, anarkistički, redikulozni, doseljeniški, đurnalistički, športistički, inžinjerski, cila ta mišanca jemala je zajedničku misal – najlipji Grad. Najlipji u svitu, razumi se! Pa ko ne bi bija infetan takovin indejan, svin tin mirakuliman iz štoriji naših dragih? I di se boje more vidit oti grad ven na litratiman?

A di jema višje litrati ven u škafetiman, na šufitiman, po škatulan od postoli i po šupan naših grajani? Sve kartoline smo već vidili, sve muzeje obašli, sve u libran adočali, ma u oto blago još se nikor ni taka. Zaraj tega se rodi Spli’ski memento, vaš i naš. Od ramalića 2002., pa do 2012., skupili smo blizu mijar slik.

Tili smo barenko malo čipnut tega ča je ulizlo u objektive, kako onih prvih meštri iz Vjene i Praga, tako i svih kojima je palo na pamet uvatit niki smišni momenat iz života Grada, svoje klape, fameje, događaja … Baš oti život, đurnalištički «life», ponajviše nas je zanima. Zato jih i nismo stivavali, ni po godinan, ni po motiviman, sve su izmišane. Ovo je lice Splita kroz stotinu i višje godin koje ste nan Vi, dragi štioci Slobodne darovali na požutiloj karti, a mi Van ga po prvi put vraćamo u ovon novome modernome libru, virtualnome libru, na slavu i diku našega Splita grada!

Grintali su nan neki da ne razumidu splitske riči, našu čakavicu, da je to zaudobjeni

jazik. Štampali smo privod na književni ervaski, pa nek svak štije kako mu drago.

SPLITSKI MEMENTO NA KNJIŽEVNO

Gdje je što bilo … kad je bilo … tko je bio onaj, a kakav je ovaj … tko se sjeća te i te prodavaonice, a tko one još prije nje … kako je u ono vrijeme, kad je Bog po zemlji hodao, sve bilo mnogo, mnogo bolje i ljepše, a sada ništa ne valja ni pola boba … O ovakvim se temama u Splitu može govoriti satima. Ma što satima – danima i mjesecima. Gotovo čitavog života. Ništa toliko ne sladi usta kao kad se za vrelih ljetnih večeri nađu susjedi u dvorištu, pa bistre i vuku priče o Splitu kojeg više nema, i koji se više neće vratiti. I nitko u ovom gradu nije otporan na tu vrstu bolesti; već i najmlađi upijaju sve što im djedovi, bake, tete i roditelji pripovijedaju. I zamišljaju taj Split kao mjesto gdje je svega bilo, gdje se uvijek sviralo i pjevalo, gdje su se oko mramornoga stola skupljale grupe mudraca, gdje su postojale kavane s dvadeset novina iz čitave Europe, gdje se za karneval pripremalo po pola godine, u čiju su luku pristizale flote svih mora, čije se brdo Marjan iz kamene goleti pretvorilo u zelenu šumu punu životinja, velikih i malih, gdje su se gradile vile kojih se niti jedna metropola ne bi stidjela, gdje je tekla čudotvorna sumporna voda koja je sve nevolje liječila, gdje su kuće i ulice projektirali veliki europski arhitekti, na čiju su Rivu pristjali hidroavioni, za čije su fontane i kazališta novac skupljali i svijetli biskupi i potpuni siromasi, čiji su sportaši oko vrata objesili i u vitrine spremili sve što vrijedi od odličja. Taj je maleni grad sebi i svom zaštitniku Dujmu podigao spomenik od kamene čipke, prebijeli zvonik, malo je reći najljepši od najljepših. I rimski i venecijanski se mogu sakriti pred njim, Bog neka mi oprosti. I smjestili su ga, a gdje drugo nego posred Peristila, kojeg je car Dioklecijan odabrao za središte svoga carstva i tihu umirovljeničku hladovinu. Kad su sve to tako mudro rasporedili, mogli su zapjevati: Što je pusti London naspram Splitu gradu! Imali su viziju, znali su što žele, taj svijet gospodski, težački, autonomaški, narodnjački, buntovni, građanski, industrijski, svećenički, profesorski, anarhistički, redikulozni, doseljenički, novinarski, sportski, inženjerski, cijela ta mješavina imala je zajedničku misao – najljepši Grad. Najljepši na svijetu, razumije se! Pa tko ne bi bio zaražen takvim idejama, svim tim čudima iz priča naših dragih? I gdje se bolje može vidjeti taj grad nego na fotografijama? A gdje ima više fotografija nego u ladicama, na tavanima, po kutijama za cipele i po podrumima naših građana? Sve razglednice smo već vidjeli, sve muzeje obišli, sa svime u knjigama upoznali, ali u to blago još se nitko nije taknuo.Zbog toga se rodio Splis’ki memento, vaš i naš. Od proljeća 2002., pa do 2012., prikupili smo gotovo tisuću fotografija. Željeli smo barem malo uštipnuti onoga što je ulazilo u objektive, kako prvih majstora iz Beča i Praga, tako i svih kojima je palo na pamet snimiti neki lijepi trenutak iz života Grada, svog društva, obitelji, događaja … Baš taj život, novinarski «life», ponajviše nas je zanimao. Zato ih i nismo slagali, niti po godinama, niti po motivima, sve su izmiješane. Ovo je lice i srce Splita kroz stotinu i više godina koje ste nam Vi, dragi čitatelji Slobodne darovali na požutjelom papiru, a mi Vam ga vraćamo u ovoj novoj modernoj knjizi, virtualnoj knjizi, na slavu i ponos našega Splita grada!