Hrvatska je uvijek bila na dnu europske liste zemalja kada je u pitanju dob napuštanja roditeljskog doma, ali novi popis stanovništva neminovno će sa sobom donijeti neugodnu istinu - mladi se više ne sele samo iz obiteljskih kuća, sele se iz zemlje. Uz ekonomske posljedice o kojima se naveliko govori, a govorit će se još i više, zaboravlja se onaj emotivni aspekt, tj. kako se to odražava na njihove majke i očeve. Ravnateljica Centra za djecu, mlade i obitelji u Velikoj Gorici psihologinja Sanda Puljiz Vidović objašnjava da bi u trenutku kada djeca postanu dovoljno samostalna roditelji trebali biti ponosni što odlaze od njih jer znaju da su obavili dobar posao, ali nekima ta spoznaja nije dovoljna da bi se nosili sa sindromom praznoga gnijezda.
Riječ je o stanju u kojem roditelji imaju osjećaj praznine, tuge i gubitka nakon što njihova djeca napuste dom i otisnu se u svijet odraslih. “Svaka osoba individualno reagira na neku situaciju, ali generalno se javljaju simptomi depresije, uplašenosti, gubitka smisla i preispitivanja vlastitog života. Sindrom prati i povećani stres koji je definiran kao svaka situacija koja zahtijeva našu prilagodbu,” pojašnjava Puljiz Vidović i dodaje kako je to vrijeme u kojem dolazi do preslagivanja odnosa s partnerom za one koji su u braku.
Iako danas vidimo pozitivne pomake na tome planu, u Hrvatskoj još ipak govoreći generalno razgovaramo o patrijarhalnim odnosima muškaraca i žena, posebno u generaciji koja je sada u srednjim godinama. Među njima su relativno jasno definirane uloge na koje su supružnici fokusirani i koje mogu biti dovedene u pitanje u vrijeme kada djeca odu. “To je trenutak u kojem može doći i do pucanja brakova jer se na van sve činilo u redu, a onda najednom na vidjelo izađu stvari koje prije nisu bile očite”, pojašnjava Puljiz Vidović. Specifično je što se ova promjena često događa simultano s krizom srednjih godina koja je također izazovno doba za brak.
Ponavljamo, stvari se mijenjaju, očevi sve više odlaze na roditeljske dopuste, fokusiraniji su na ulogu roditelja sa svime što ona nosi, a ne samo na osiguravanje egzistencije. Ipak, puno je dokaza da u društvu vlada dojam kako je za odgoj glavna odgovorna majka, pa je primjerice uslijed rastave puno veća šansa da će djeca ostati živjeti kod nje. Nedavno sociološko istraživanje provedeno u Njemačkoj pokazalo je kako se svaka peta osoba otuđi od oca u odrasloj dobi, posebno u slučaju smrti majke ili rastave roditelja. U tom smislu, muškarce sindrom praznog gnijezda zna pogoditi na način da preispituju svoju ulogu očeva i pokušavaju ispraviti greške koje su napravili dok su im djeca bila mala. Premda se to može činiti nepravednim prema majkama koje su u većini slučajeva tu za svoju djecu kroz sve razdoblje njihova odrastanja, nema razloga da im se ne dozvoli da naknadno uđu u njihov život. Da citiramo svoju šalicu za kavu 'ljubav je jedina stvar koja se ne troši kad se dijeli', tj. ima je dovoljno za sve.
“S druge strane neke žene, baš zato što su dugo bile fokusirane na ulogu majke počinju osjećati prazninu i besmisao. U slučaju da u tom razdoblju dobiju unuke to znaju kompenzirati s njima, ali niti svi roditelji postaju bake i djedovi niti sva djeca ostaju živjeti dovoljno blizu kako bi im to bilo moguće. Bez obzira na to, neke žene se vješto uspijevaju vrlo brzo presložiti, a to im je lakše ako imaju dobar odnos s partnerom, prijatelje i neke druge interese,” kaže nam psihologinja. Međutim, ženska kriza srednjih godina puno je očitija nego muška, prate je snažnije promjene i zato u nekim slučajevima može dodatno otežati ovo tranzicijsko razdoblje.
Menopauza je trenutak koji na vrlo jasan i konkretan način daje signal da je jedno životno doba završeno. Gubitak menstruacije je za žene koje nisu imale biološku djecu potvrda da to ni neće moći ostvariti, a kod onih koje su zanemarile neke druge aspekte života radi majčinstva, trenutak u kojem si to mogu početi zamjerati. Prate ga promjene u hormonima i tijelu, dolazi do bržeg starenja, mijenja se fizički izgled. Hormoni utječu na raspoloženje, ali i svi ti drugi simptomi imaju utjecaja na mentalno zdravlje. Naposljetku je često pitanje koje si žene postavljaju ono smisla života.
U tom razdoblju se mogu vratiti neke potisnute neproživljene traume, na površinu izlaze želje koje su stavljene na čekanje radi obaveza koje su se u mladosti činile važnijima bilo da se radi o podređivanju života karijeri, majčinstvu ili nečemu trećemu. Sve to može rezultirati depresijom kojoj su žene i inače sklonije od muškaraca. Teška razdoblja života ipak ne treba sagledati isključivo u negativnom kontekstu jer svaki od njih donosi sa sobom određenu vrstu sazrijevanja, a upravo ta spoznaja da se na neki način još odrasta može biti utješna u trenutku kada se pogrešno može učiniti da slijedi relativno jednoličan život.
Naša sugovornica pojašnjava kako je moguće pripremiti se da bi odlazak djece bilo jednostavnije prebroditi. “Nema univerzalnog odgovora što treba činiti. Sve ovisi je li netko samohrani roditelj, kakav odnos ima s partnerom, je li taj partner i roditelj djetetu. Svakako je važno pripremati se na to, graditi svijest o odlasku djece, a trenutak kada u konačnici požele otići ohrabriti i dočekati kao potvrdu sebi da su odgojili samostalne ljude.” Postoji puno aktivnosti koje mogu pomoći u tom trenutku, osjećaj usamljenosti može se smanjiti ako osoba nađe neke nove hobije i tako stekne novo društvo, par koji je doživio međusobno udaljavanje upravo taj trenutak možda iskoristi da poradi na svome odnosu, a neki će obnoviti kontakte sa starim prijateljima sada kada imaju više slobodnog vremena.
Ako se sve to ipak ne učini dovoljno zadovoljavajućim dobro je potražiti i pomoć stručne osobe. “Nema univerzalnog savjeta što točno trebate napraviti. Za nekoga je šetnja u prirodi umirujuća, nekome bi bila samo naporna, no psihologija ni nema ulogu da ponudi jednoznačne odgovore već da pomogne osobi osvijestiti što nju veseli i opušta”, otkriva nam Puljiz Vidović.
Razlike u reakciji na sindrom očituju se i u tome u kakvim je odnosima roditelj prije bio s djetetom, gdje se ono seli, je li riječ o tek drugom kvartu, odlazi li u posve novi grad ili pak inozemstvo. Razlozi odlaska su svakako nezanemariv faktor, ako dijete napušta dom zato što osjeća da je dovoljno emancipirano da započne svoj život i ostvari vlastitu autonomiju takvu odluku svaki bi roditelj trebao pozdraviti, ali ostaje činjenica da je odlazak težak svim roditeljima.
“Sve je češća situacija da roditelji pretjerano štite svoju djecu, onemogućujući im da se nauče nositi sa životnim nevoljama, nepravdama i frustracijama, da sami rješavaju konflikte. Oni mogu imati dobre ocjene u školi i na fakultetu, čak i naći posao, ali zapravo ne znaju samostalno funkcionirati”, kaže psihologinja. K tome je specifično za Hrvatsku kao i za brojne druge mediteranske zemlje da djeca ostaju dugo u roditeljskom domu, da ih stariji uzdržavaju ili ima barem djelomično financijski pomažu. Roditelji se osjećaju ispunjeno jer su im još potrebni, ali djeci zapravo rade medvjeđu uslugu.
Priprema za odlazak iz obiteljskoga gnijezda tako bi trebala trajati cijelog života – za djecu kako bi se osamostalila, za roditelje kako im to ne bi teško palo. Ili kako to jednostavno sažima jedna savršena majka koju znamo - djeci treba dati korijene pa krila.
Pratite Stil i na Instagramu!