O spisateljici Annie Ernaux puno se priča posljednjih mjeseci u Hrvatskoj, u svijetu nešto duže, a u domicilnoj Francuskoj najduže. U Hrvatskoj su lani objavljeni prijevodi čak tri njene knjige. Booksa i Multimedijalni institut objavili su "Jedinu ženu" i "Događaj", a Ocean more "Godine". To nisu prvi prijevodi Annie Ernaux na hrvatski, imali smo i "Samo strast" (2002.) i "Mjesto" (2008,), ali one su prošle ispod radara.
Sada kad se o autorici globalno govori i piše, kada su njenu poetiku iznimno kratke, iskrene, otvorene i kritičke autobiografičnosti nastavili i neki drugi francuski pisci, kada se uspješno i ekraniziraju njeni romani, i kad je se spominjalo kao jednog od glavnih kandidata za Nobelovu nagradu, njezine knjige dobile su jači odjek i u Hrvatskoj.
Annie Ernaux rođena je 1940. u Normandiji, studirala je u Rouenu i radila kao profesorica književnosti u srednjoj školi te u Nacionalnom centru za obrazovanje na daljinu. Sedamdesetih godina počela je objavljivati knjige, kojih do sada ima dvadesetak, koje su u Francuskoj imale vjernu publiku. Uz to su išle pozitivne kritike, nagrade, prijevodi na strane jezike, proučavanje na katedrama. Zbog svega toga smatraju je suvremenim književnim klasikom.
Debitirala je 1974. - kod Gallimarda, kod kojega je i ostala, kao prva žena - knjigom "Prazni ormari", pa je nastavila u najčešćim razmacima od tri godine: "Ono što oni kažu ili ništa", "Smrznuta žena", "Dnevnik izvana", "Sram", "Nisam izašla iz svoje noći", "Vanjski život", "Okupacija", "Upotreba fotografije" i "Gubiti se".
"Samo strast" prva je njena knjiga objavljena u Hrvatskoj, 2002. godine, u prijevodu Ele Agotić i u nakladi "Vuković & Runjić". U njoj je opisana snažna ljubavna strast žene koja živi za kratkotrajne susrete s oženjenim ljubavnikom. Izmjenom dugih opsesivnih, ovisničkih i depresivnih iščekivanja i kratkotrajnih strasti knjiga je pokazala autoričino duboko tematiziranje emocija i javnu otvorenost. "Samo strast" ipak nije na domaćem tržištu snažnije odjeknula i trebalo je čekati šest godina do prijevoda njene druge knjige.
"Mjesto" je preveo Damjan Lalović, a objavio Disput 2008. godine. U poslovično nevelikoj knjizi opisuje svoga oca, ali i sebe, majku, socijalni sloj, prostor i vrijeme u kojima su živjeli. Ernaux je priznala da je roman o ocu, koji je umro 1967., u njenoj 27. godini, počela pisati sredinom 70-ih, ali ga nikako nije uspijevala dovršiti.
Ističe se da je "Mjesto" bilo prijelomnica u autoričinu pisanju. Prije se više skrivala iza pripovjedačica, a nakon te 1984. istupala je osobnije. "Tako nastaje njezino glasovito 'plosnato pisanje', kako ga je sama nazvala. Taj je stil naoko hladan, o događajima i emocijama ne piše žučljivo, nego historiografski, sociološki: intimne boli i tragedije pretvara u studije slučaja", objasnio je prevoditelj Lalović. Za "Mjesto" je dobila nagradu Renaudot, a knjiga je prevedena na 14 jezika.
Ali unatoč tome na objavu novih knjiga na hrvatskome jeziku trebalo je pričekati 13 godina, do 2021., kada su joj prevedene čak tri knjige. Booksa i MaMa objavile su prijevode dviju njenih knjiga. "Jedina žena", iz 1987., u prijevodu Marka Gregorića, recenzirana je gotovo u svim medijima, i to unisono pohvalno. U kratkome romanu na osamdesetak stranica autorica pripovijeda o majčinoj smrti. Ernaux priča o životu majke, djevojke iz radničke klase. Ona je napustila školu s 12 godina, zaposlila se u tvornici, poslije postala vlasnica dućana i gostionice, promijenila klasu, pomalo se obrazovala i čitala.
Ernaux naravno piše i o svom odnosu s njom, posebno burnome u pubertetu, dubinskome nerazumijevanju i majčinoj želji da je školuje. Poslije odnos postaje konvencionalan, gotovo mrtav, dok majka ne dođe do demencije i staračkoga doma. "Sada imam dojam da pišem o majci kako bih ja nju donijela na svijet", zapisala je Ernaux u knjizi.
"Ništa u toj priči o jednom životu nema a što ne bi mogao ispričati itko od vas. Nema tu ratova, genocida, pedofila, nasilnika. Ernaux u svojoj knjižici izlaže svoj mali, obični obiteljski bidermajer. No - radi to prekrasno. Radi to s rijetkim spojem tankoćutnosti i jednostavnosti, jezikom koji je razgovoran i pitak, ali i s rijetkim umijećem pronicljiva opažanja. Malo je tko napisao tako malu knjigu o tako maloj stvari, a da je istodobno tako velika", zapisao je u Jutarnjem listu o "Jednoj ženi" Jurica Pavičić.
Zajedno s "Jedinom ženom" objavljen je "Događaj". Knjiga tematizira pobačaj koji je Annie obavila 1960-ih, kao studentica, u vrijeme dok je u Francuskoj bio ilegalan. I ovaj naslov, napisan s priličnim vremenskim odmakom, pisan je karakterističnim autoričinim konciznim stilom da je riječima tijesno, a traumi široko. Po knjizi je francuska redateljica libanonskog podrijetla Audrey Diwan snimila istoimeni film koji je u rujnu na Venecijanskom filmskome festivalu osvojio glavnu nagradu, Zlatnoga lava.
Knjiga "Godine", koju je u prijevodu Vlatke Valentić objavio OceanMore, dobila je niz nesuzdržanih kritičarskih pohvala, kao i "Jedna žena". Knjiga je u Francuskoj objavljena 2008., na engleski je prevedena godinama poslije i bila u užoj konkurenciji za nagradu Man Booker International, koji je ipak dobila Jokha Alharthi (kakvu li je onda ona tek knjigu napisala?!).
Annie Ernaux i na ovoj je knjizi radila dugo pišući o "vremenu koje iz davnina sipi do danas" pa je iz toga razloga uspoređuju s Marcelom Proustom, samo što je njen izvještaj o traganju dvadesetak puta kraći. U "Godinama" je nakon četvrt stoljeća napustila prethodni "suhi", činjenični stil i otvorila se emocijama i dojmovima iako je ova privatna i kolektivna autobiografija ispripovijedana u prvom licu množine - preko "mi". A to je za pisca opasno možda i više nego za osobu koja o sebi govori u trećem licu. Međutim, Ernaux je iz toga uspješno izašla.
Autobiografska knjiga ujedno je kronika francuskog društva - od 40-ih do dvijetisućitih, u njoj se mogu pratiti mijene pripovjedačice, ali u njoj se nalaze i Simone de Beauvoir ili Edith Piaf, rat u Alžiru, ali i u bivšoj Jugoslaviji, odnos prema useljenicima... "Godine" sadrže i analizu potrošačkog društva, u kojemu "kupljene stvari postaju dodatak bića", od vremena poslije 2. svjetskog rata kada su hit bile juhe iz vrećice i majoneza u tubi, 60-e su obilježile samoposluge, a potom šoping-centri. Danas je već vrijeme internetske prodaje.
Knjigu su bez zadrške pohvalili Le Monde i New York Times Book Review, Der Spiegel ju je nazvao remek-djelom, Corriere della Sera jednom od ključnih knjiga našeg vremena... Što nakon toga možemo rećii mi u Stilu, nego složiti se?
Poetika Annie Ernaux kroz desetljeća i knjige se mijenjala, od klasično pripovjednog do osobnog, od distanciranoga do emotivnijega, ali konstante su uvijek bile konciznost, iskrenost, senzibilnost, posvećenost i visoka književna kultura. Ernaux je rodonačelnica francuskoga "žanra autofikcije" koji već dvije godine drma hrvatskom prijevodnom književnošću, a čine ga knjige Édouarda Louisa, Didiera Eribona ili Delphine de Vigan.
"Toliko je dosljedna u svom izboru jezgrovitog izričaja i sažete forme da kritika, čak ni u Francuskoj, više ne gubi vrijeme pokušavajući dati precizan i neporeciv odgovor na pitanje što ona ustvari piše, romane ili novele. Svako njezino novo djelo jednostavno se krsti kao knjiga", zapisao je o njenoj poetici u "Slobodnoj" Ivica Ivanišević dodajući da se "radi se o autofikciji, dakle, prozi koja i jest i nije memoarska, malo je dokumentarna da bi onda rado skrenula u maglovite predjele fantazije, koja se bavi istinom, premda je počesto dostiže osloncem na fabrikate i laži".
"Samo talent za sitno, maleno, nevidljivo i poluzaboravljeno čini da njena proza ne bude suhi dokument. I upravo taj talent čini da je čitamo gotovo kao neku baroknu, grandiozno izukrašavanu naraciju. Njezin talent u onom je čega se sjeća.... Ništa nije od nas tako daleko kao naša sjećanja. Nitko nam nije toliko nedohvatljivo dalek kao oni mi kakvi smo nekad bili.", zapisao je u "24 Expressu" Miljenko Jergović.
Vjerojatno ni strpljivoj Annie Ernaux nije bilo lako čekati ovoliko desetljeća na zasluženu međunarodnu literarnu afirmaciju. U čekanju joj je sigurno pomogla snažna podrška domaće, francuske književnosti, koja zna i za tradiciju zrenja vrhunskih vina, šampanjaca i konjaka, pa kad je Ernaux konačno izašla pred međunarodne literarne sladokusce, instant podrumari mogli su samo stati i gledati.
A što se tiče Nobela, svaka čast Gallimardu, ali koja spisateljica u OceanMoru objavi nekoliko knjiga, Nobel je izgledan gotovo kao Hajdukova titula ili izbor Marka Livaje za nogometaša godine. Svjedoče to primjeri Elfriede Jelinek, Herte Müller i Alice Munro.
Tko poznaje Annie Ernaux, neka joj to kaže, da ne klone duhom. Iako se čini se da je Annie navikla čekati. Kao i mi na prijevode njenih knjiga. Ali sada kad smo dočekali, vjerujemo da neće stati na ovome. I da bi ona mogla i trebala biti hrvatska književna gošća, neovisno o pandemiji. Uostalom svojim knjigama ovdje je izazvala pravu književnu pandemiju, fanovi su se, i nakon tri književne doze, tresli kao da ih drma Covid-19. Imunitet bi im mogao povećati tek prijevod iduće knjige Annie Ernaux.