StoryEditor
Više od sporta‘prelijepa igra‘

Utakmica na bojišnici i nesreće koje su potresle svijet: ovo su priče koje pokazuju kako je nogomet više od sporta

24. travnja 2021. - 21:30

Pokušaj pokretanja Superlige potresao je cijeli nogometni svijet, stoga ćemo, za razliku od uobičajene tematike serijala 'Više od sporta', ovoga puta tekst posvetiti najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu i situacijama u kojima je ona ujedinila svijet i potaknula čovječanstvo da pokaže svoje najbolje lice. U ovom tekstu ispričat ćemo nekoliko priča koje će nekima od vas biti dobro poznate, ali koje se u svjetlu pokušaja moćne elite da ukrade nogomet od naroda moraju ponovno ispričati.

Ovo će biti priča o onim trenucima u kojima je nogomet zaista bio više od sporta.

Nogomet je igra čiji je konačni cilj isti kao i u svakom sportu – pobijediti. Sve što se u nogometu radi, radi se da bi momčad ostvarila uspjeh. Odnosno, barem bi trebalo, iako smo vidjeli na primjeru dvanaestorice „superligaša” da to uopće ne mora biti tako. Ali ako ćemo govoriti o suštini nogometa kao natjecateljskog sporta, cilj svakog pojedinca i ekipe je pobjeda.

Mi "obični smrtnici" ne želimo ni nakon "termina" sjesti na pivo kao znajući da smo izgubili, stoga je jasno da je profesionalcima poraz još veći neprijatelj kada im se možda pruža  mogućnost da ostanu upisani u povijest zlatnim slovima. Predsjednici, sportski direktori, treneri, igrači, oružari i čistačice sve će učiniti sve kako bi njihova momčad bila što uspješnija i osvojila trofej. Pogotovo kada se prilika za to ukazuje rijetko kao što je to bio slučaj sa Chapecoenseom.

28. studenog 2016.

Mali brazilski klub osnovan 1973. godine igrao je dvije sezone u elitnom brazilskom društvu (1978. i 1979.), a onda se 2014. vratio tamo. Chapecoense je u svojoj vitrini imao samo trofeje natjecanja brazilske savezne države Santa Catarine, a onda je 2016. ekipa iz Chapecóa izbacila Cuiabu, Independiente, Junior i San Lorenzo te se plasirala u finale Copa Sudamericane (južnoamerička inačica Europske lige).

Već je sami ulazak u finale predstavljao najveći uspjeh u povijesti Chapecoensea, ali nitko se unaprijed ne zadovoljava srebrom kada već ima priliku podići trofej pobjednika. U finalu ih je čekao kolumbijski Atlético Nacional, ali ono se nažalost nikada nije odigralo.

Zrakoplov koji je prevozio momčad Chapecoensea srušio se u večer 28. studenog 2016. blizu Medellina u Kolumbiji, a od ukupno 77 putnika, njih 71 je poginulo odmah. Među nesretnicima je bio 21 novinar, cijeli stručni stožer kluba i gotovo svi igrači. Samo su četvorica nogometaša živa napustila mjesto nesreće, a vratar Nivaldo preminuo je na putu do bolnice. Braniči Neto i Alan Ruschel te pričuvni vratar Jakson Follmann uspjeli su preživjeti, a najgore je prošao ovaj potonji kojem su liječnici morali amputirati nogu.

image
Arhiva/AFP

Na temelju snimke potvrđeno je da je uzrok nesreće bio nestanak goriva, jer je pilot zatražio slijetanje iz tog razloga, ali mu je rečeno da mora pričekati sedam minuta kako bi prvo sletio avion koji je prijavio curenje goriva. Kasnije je također potvrđeno da je zrakoplov na kojem su bili članovi Chapecoensea ostao bez goriva jer je pilot propustio zaustavljanje potrebno za nadopunu spremnika.

Velika tragedija obišla je cijeli svijet, a iako je Chapecoense ostao obezglavljen i bez praktički cijele momčadi, nogometna zajednica pokazala je lice koje se danas sve rjeđe viđa. Iz Atlético Nacionala ponudili su predati finale kako bi trofej otišao njihovim nesretnim protivnicima, a CONMEBOL je to prihvatio te proglasio Chapecoense osvajačem i isplatio mu pripadajuću novčanu nagradu.

Ostali klubovi brazilske Série A odmah su priskočili u pomoć nesretnom klubu te ponudili poslati svoje igrače besplatno na posudbu, dok su i na stol stavili prijedlog da Chapecoense sljedeće tri sezone bude amnestiran od mogućnosti ispadanja iz lige, kako bi se uspio ponovno osoviti na noge. Novo vodstvo kluba te prijedloge je odbilo, ponosno odlučivši da unatoč nesreći žele stvari napraviti na ispravan način.

Chapecoense je ostao u ligi te sezone, ali i sve do 2019., kada je ispao u drugu ligu. No nije sve tako crno, jer su u siječnju ove godine osvojili Série B te će se od sljedeće ponovno natjecati među elitom.

Sada ćemo se vratiti još malo natrag u povijest, točnije 58 godina od katastrofe u Medellinu, i preseliti se u München u kojem se dogodila praktički ista tragedija, koja je zadesila ponajbolju momčad Europe u tom trenutku – Manchester United.

6. veljače 1958.

Ta priča već je toliko puta ispričana da je svi ljubitelji nogometa znaju, ali mi ćemo je se svejedno kratko prisjetiti, jer se Manchester United prošle nedjelje svijetu predstavio kao jedan od osnivača notorne Superlige.

Momčad se vraćala kući iz Beograda nakon uzvratne utakmice četvrtfinala Kupa prvaka (današnje Lige prvaka) protiv Crvene zvezde. Zrakoplov „Airspeed Ambassador” nije mogao izdržati let iz Beograda za Manchester bez zaustavljanja, stoga je pilot sletio u München kako bi napunio gorivo. Nakon dva neuspjela pokušaja polijetanja, pilot se odlučio i za treći, ali je do tada po pisti već bio napadao snijeg.

Zrakoplov nije uspio uhvatiti dovoljno ubrzanje zbog otopljenog snijega na kraju piste te je probio ogradu i krilom udario u obližnju kuću. U nesreći je život izgubilo 23 osobe od njih ukupno 44 koji su bili na letu, uključujući osam Unitedovih igrača, dva trenera i tajnika, dva novinara te kopilota Kennetha Raymenta.

image
Arhiva/AFP

Matt Busby, legendarni trener morao je ostati u bolnici dva mjeseca nakon nesreće te je u dva navrata primio bolesničko pomazanje, jer su liječnici mislili da neće preživjeti pretrpljene ozljede. Nakon što je otpušten iz bolnice, otišao je na rehabilitaciju u švicarski Interlaken te je razmišljao napustiti svijet nogometa. No njegova supruga bila je odlučna u namjeri da ga odvrati od te ideje te ga je neprestano bodrila, govoreći mu kako bi igrači htjeli da nastavi.

United je u nastavak sezone ušao s momčadi sastavljenom od raznoraznih privremeno dovedenih igrača, od kojih su neki došli i iz nižih liga. Najveći rival manchesterskog kluba, Liverpool, odmah je ponudio pomoć u vidu petorice igrača koje su im ponudili na posudbu, dok je veliku gestu pokazao i Real Madrid.

United je nakon nesreće ostvario samo jednu pobjedu do kraja prvenstva, dok su također očekivao ispali u polufinalu Kupa prvaka od Milana. Real je, pak, slavio u finalu i osvojio svoj treći uzastopni naslov prvaka Europe, a nakon osvajanja iz „kraljevskog kluba” su sugerirali da bi trofej trebao otići u ruke kluba s Old Trafforda.

Na kraju je naslov ostao u vitrinama madridskog kluba, Busby se ubrzo vratio na klupu i stvorio novu generaciju „Busbyjevih beba” koja je bila predvođena Georgeom Bestom i Dennisom Lawom, ali i dvojicom igrača koji su preživjeli kobnu minhensku noć – Bobbyjem Charltonom i Billom Foulkesom te je 10 godina nakon nesreće odveo United na krov Europe.

I dok je žalosna činjenica da ljudi pokažu svoju humanost i zajedništvo većinom tek nakon nekog katastrofalnog događaja, postoji jedan događaj iz prošlosti koji će uvijek služiti kako bi se pokazala istinska veličina nogometa.

25. prosinca 1914.

Pet mjeseci je bilo prošlo od početka Prvog svjetskog rata i na zapadnoj bojišnici među suprotstavljenim vojskama vladalo je pravilo „živi i pusti živjeti”, što je značilo da su jedni drugima dopuštali prolaz „ničijom zemljom” kako bi se pokupili mrtvi i ranjeni, dok je na mnogim mjestima vladalo pravilo da se ne puca na vojnike koji se odmaraju ili vježbaju.

Takav neagresivni pristup najvećem ratu kojeg je svijet do tada vidio „eskalirao” je na Badnju večer 1914., kada su njemački vojnici počeli pjevati božićne pjesme i ukrasili svoje rovove svijećama. Englezi su odgovorili svojim pjesmama te je ubrzo došlo do razmjene pozdrava između dvije strane. Sljedećeg dana, na Božić, vojnici suprotstavljenih strana susreli su se na „ničijoj zemlji” te razmijenili darove, fotografirali se i – zaigrali nogomet.

Mišljenja se razlikuju od povjesničara do povjesničara o tome je li se radilo o organiziranim utakmicama na kojima se bilježio rezultat, je li u pitanju bilo prijateljsko nadmetanje ili jednostavno dodavanje loptom. Ali svi su složni u tome da je na nekoliko bojišta nekakav oblik lopte bio napucavan između zaraćenih strana.

image
Arhiva/AFP

Robert Graves, britanski pjesnik i pisac, koji je tada bio na bojišnici 1962. je objavio priču u kojoj rekonstruira utakmicu kojoj je svjedočio i navodi da su Nijemci slavili rezultatom 2:1. Ali rezultat, ozbiljnost utakmice, pravila po kojima se ona igrala i ostalo sporedne su stvari. Ono što je važno je to da su u jeku najvećeg rata koji je ljudska vrsta do tada doživjela „neprijatelji” ono malo vremena što su uzeli kako bi predahnuli od međusobnog ubijanja potrošili kako bi se zbližili igrajući najljepšu igru na svijetu.

Nogomet nije veći od života, nije ni najvažnija stvar na svijetu. Ma možda nije ni najvažnija sporedna stvar na svijetu. Ali kroz povijest je ujedinjavao ljude i donosio radost i uzbuđenje kao nijedan drugi sport, a možda čak ni događaj općenito.

Peléa, Maradonu, Van Bastena, Zidanea, Ronaldinha, Ronalda, Messija i ostale gledali su i gledat će odrasli i djeca diljem svijeta, ma gdje god se oni nalazili. Manchester United, koji je umalo propao nakon katastrofe u Münchenu, danas donosi sreću djetetu u Kini, Tajlandu i Nigeriji, bez obzira na to što nitko od njih možda nikada neće otići u Manchester. I ovdje nije riječ o globalizaciji, već o emociji koju nogomet sa sobom nosi. Emociji koju su „dvanaestorica veličanstvenih” pokušali iskoristiti i nakrcati se novcem prije nego što neizbježno tu emociju ne iscrpe svojom pohlepom.

Nogomet nisu samo profesionalci koji zarađuju milijune, niti su nogomet samo vlasnici koji zgrću milijarde. Nogomet nije ni samo Liga prvaka, Europsko ili Svjetsko prvenstvo. Nogomet je „termin” s ekipom, 3 na 3 na male golove, napucavanje lopte u zid i onaj osjećaj kada dobiješ dres svog najdražeg igrača i ponosno s njim ideš u školu.

Nogomet spaja ljude i u svom mikrokozmosu predstavlja cijeli jedan životni ciklus. Momčad treba dati sve od sebe i zajedno raditi kako bi ostvarila svoj cilj, dok je u tome sprječava druga momčad koja joj nije neprijatelj, nego jednostavno skupina ljudi koja također želi ostvariti jednak cilj kao i oni. A kada je sve gotovo, jedni drugima pružaju ruku „pomirenja”, shvaćajući da su zajedno dijelili trenutke u kojima su uživali i da su pobjeda ili poraz u široj slici ipak sporedne stvari.

Nogomet je više od sporta i nikada ga se ne smije ukrasti narodu i pretvoriti u „samo sport”.

Ostale tekstove iz serijala 'Više od sporta' pročitajte OVDJE.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
26. srpanj 2021 23:41