Kino dvorana stadiona na Poljudu bila je pretijesna da bi u nju stali svi bivši suigrači, treneri, suradnici, ali prije svega prijatelji i kolege koji su u četvrtak stigli na komemoraciju za Tonća Gabrića. Uoči posljednjeg ispraćaja na splitskom Lovrincu i pogreba u mjestu Sitno Gornje, Hajduk je organizirao komemoraciju za oproštaj od čovjeka koji je uvelike zadužio klub.
Okupljeni su izražavali sućut Tonćevoj obitelji, među njima i gradonačelnik Ivica Puljak. Naročito zbog okolnosti, šokantnog odlaska prije svega velikog čovjeka Tonća, kolektivni šok i nevjerica i dalje su vladali. Teško se bilo pomiriti s takvim gubitkom.
Nekadašnji hrvatski izbornik, bivši igrač i trener Hajduka Slaven Bilić, zbog svega je vrlo teško pronalazio riječi kojima bi opisao kako se osjeća, kakav je ne samo igrač, nego prije svega osoba, bio Gabrić.
Simbol Splita i prava legenda
- Užasan gubitak. Bija je veliki prijatelj, čovik, golman, suradnik, kolega... Bija je sve. Danas je, u medijima pogotovo, svatko legenda. Legendarni ovaj, legendarni onaj... Ali da ti meni kažeš da si u Splitu bija na piću s legendon, ja bi pomislija na Tonća. On je taj – rekao nam je Bilić.
- Bija je dobričina, gromada od čovika. Tonći je bija jedan od simbola Splita. Kad pješke ili biciklon prođen kraj Ambasadora, pomislija bi je li Tonći na štekatu. Kad iden na Jadrana, pomislija bi je li Tonći tamo – nazvao ga je Bilić simbolom Splita, ali bio je i mnogo više od toga.
- Bija je apsolutna pozitiva i ka suigrač, suradnik, asistent... Imali smo kompletan odnos. No, najveća asocijacija na Tonća mi je šta je on bija jedini čovik nikad nije reka lošu rič o bilo kome. Čak niti u zafrkanciji. A znan ga 35 godina. To danas ne da je rijetkost, nego takvih nema! A bilo je tu ljudi koji su mu napravili dobro, ali i onih koji baš i nisu. Nikad o nikome nije reka lošu rič! Mi bi ga nekad išli i „natantat”, ništa. Bija je jedini takav. Apsolutni pozitivac. Top čovik. Ovo je katastrofa. Falit će mi, da mi se javi. Posli svake utakmice bi mi se javija porukon... - pričao je Bilić.
Otac i brat
Nenad Pralija dijelio je s Gabrićem svlačionicu u Hajduku, u onoj najboljoj momčadi „bijelih” u novijoj povijesti koja je u sezoni 1994/95 ostvarila najveći uspjeh u povijesti kluba, igrala četvrtfinale Lige prvaka. Pralija nije mogao susprezati suze, tu utakmicu je glatko izgubio. Dio Prale je otišao s Tonćem.
- Ne mogu ni pričat, teško mi je. Ne znan šta bi reka, nemoguće. O balunu neću ni pričat, fali mi ka čovik, prijatelj. Ovo je jedan od najvećih gubitaka šta smo imali. Tako bi volija da je osta s nama, ima je još puno toga pokazat i ka trener i ka čovik. Baš nas je puno pogodilo... - jedva je govorio Pralija.
- Bit će on uvik s nama. Nikad ga nećemo zaboravit‘ – naglasio je Prale, jedno hajdučko srce jedva je govorilo o drugome.
Na komemoraciji je bilo spomena i te sezone 1994/95 kada je uz četvrtfinale Lige prvaka osvojena dupla kruna. Prisjetili su se okupljeni utakmice protiv Anderlechta na prepunom Poljudu, možda i najveće u Tonćevoj vratarskoj karijeri. Trijumfa koji je „bijelima” širom otvorio vrata četvrtfinala LP. Na sam spomen i sjećanje na tu večer potpisnik ovih redaka se naježio, više nije bilo moguće nikome zadržati suze. Pralija je dao prvi gol, Darko Butorović drugi u toj pobjedi 2:1, ali nje ne bi bilo bez Gabrića koji je branio baš čudesno.
- Kad se sitin te večeri, tog veselja nakon utakmice... Svima nama mlađima u momčadi ugradija je viru da se nikog ne tribamo bojat‘, da ćemo sve dobit. Govorija je da ćemo bit i u polufinalu. Sićan se i danas tih njegovih riči... Puno mu fala na svemu – poručio je i Pralija.
Bio je Gabrić pravi lider momčadi primjerom, na terenu i izvan njega.
- Za sve. Moga me i udrit, izbeštimat, ne bi mu ništa reka. Ka suigrač bija mi je i otac i brat, bija mi je sve – govorio je Pralija.
Među tri najbolja golmana Europe
Zoran Vulić je bio prvi veliki Hajdukov igrački povratnik uoči te čudesne sezone 1994/95. kada je Hajduk ostvario povijesne rezultate.
- Bija je prijatelj, čovik koji nikad nikog nije ogovara, volija je sve. Šokatno, prerano, nevjerojatno. Teško mi je bilo šta reć... Skupa smo igrali u prvoj utakmici reprezentacije Hrvatske, posli u najvećen uspjehu Hajduka kad smo igrali četvrtfinale Lige prvaka. Daj Bože da to još neko doživi. Tonći je bija čovik koji je zadužija puno ljudi u Splitu, koji je pomaga svakome. Fala Tonći, do sljedećeg puta. Vidimo se gori – rekao nam je Vulić.
Opet smo došli na temu te sezone Hajduka u Ligi prvaka, susreta s Anderlechtom... Prisjetio se Vulić kako se zapravo uoči te sezone Gabrić vratio u Hajduk. Velika je tu bila i Vulićeva uloga.
- Mogu reć‘ da san sudjelova u njegovon dovođenju u Hajduk (1994. godine, nap.a.). Ja san se prvi ranije vratija i prvi san Vedranu Rožiću predložija Gabrića. Vedran je to objeručke prihvatija. Trenira je tad na Splita (prethodno je njegova Pazinka ispala je Prve lige, nap.a.). Bija je blizu potpisa za Split. Tako je doša u Hajduka i ostavija neizbrisiv trag u našen najdražen klubu – naglasio je Vulić.
A na priču o toj sezoni „bijelih” u Ligi prvaka, i Gabrićevim izvedbama, bio je jasan.
- To je sve skromno rečeno. On je bija golman za sto milijuna! U to vrime Van der Sar iz Ajaxa i on su bili najbolji golmani u Ligi prvaka. U ton trenutku bija je sigurno jedan od tri najbolja vratara u Europi! - istaknuo je Vulić.
Pamti se i ona prva utakmica reprezentacije Hrvatske protiv SAD-a u listopadu 1990. na kojoj su zajedno nastupili.
- Žalosno je da se pomalo osipamo. Otiša je kapetan Zlatko Kranjčar, sad i Tonći. Pokosilo me ovo. Puno smo vrimena proveli zajedno... - govorio nam je Vulić.
