Ovo je priča o onima koji su se bojali za goli život dok im se svijet smijao ne znajući pozadinu njihovih muka. Bilo je to u ljeto 1974. godine u Zapadnoj Njemačkoj kad je prvi puta na Mundijalu sudjelovala jedna podsaharska momčad – nepobjedivi Leopardi iz Zaira, današnjeg DR Konga.
Na europsko tlo stigli su s titulom prvaka Afrike i s blagoslovom samoproglašenog "oca nacije" diktatora Mobutua Sese Sekoa. Povijesno namučen narod umjesto veselja dobio je još jednu povijesnu muku, a Mobutu je imao "savršen" plan za pokoravanje svijeta, no to se pretvorilo u epsku tragikomediju. S nogometašima je stigao pun zrakoplov državnih vračeva zaduženih za bacanje uroka na protivnike, ali i kolona ministara, rođaka, vojnih lica i drugih uhljeba te afričke države.
Bilo je sve idilično kad su u kvalifikacijama pomeli konkurenciju, a Mobutu je sve vodio kao svoju privatnu firmu pa tako i nogometnu reprezentaciju. Igračima je na dar zbog plasmana na Svjetsko prvenstvo poklonio kuće, zelene Mercedese i obećavao još niz drugih nagrada kada se vrate iz Njemačke, a oni su, gurnuti u dotad neviđeni luksuz, vjerovali u velike stvari i osvajanje svijeta.
Besramna pljačka
No, otrježnjenje je brzo došlo. Dok su na prvoj utakmici protiv Škotske momci časno izgubili s podnošljivih 2:0, u luksuznom hotelu iza kulisa odvijala se prava pljačka. Vladajući paraziti ispraznili su državnu blagajnu namijenjenu igračima do zadnjeg novčića. Dan uoči utakmice protiv Jugoslavije, ministar sporta nonšalantno je ušao u svlačionicu i objavio da će ih bonusi i plaće čekat u Kinshasi, s naglaskom ako se tamo vrate.
Igrači su shvatili da su prevareni. Dok su reprezentativci Haitija šetali hotelom s vrećicama punim darova iz zapadnonjemačkih robnih kuća, nogometaši Zaira nisu imali ni za razglednicu, pa je pao dogovor da protiv Jugoslavije neće istrčati na teren.
Vijest o bojkotu stigla je i do Mobutua u domovinu brzinom munje, a onda je pola sata prije utakmice u svlačionici zazvonio telefon. Kapetan Raoul Kidumu podigao je slušalicu i čuo s druge strane žice prijetnju velikog diktatora da će povratkom doma završiti u tamnici.
Prestrašeni za vlastite živote, Leopardi su izišli na travnjak u Gelsenkirchenu, ali s jasnim planom za tihi štrajk na terenu. Jugoslavija, predvođena raspucanim napadačima, nije imala milosti. Rešetali su mrežu nesretnog vratara Kazadija svakih nekoliko minuta. Vidjevši kamo to vodi, jugoslavenski izbornik na klupi Zaira, Blagoje Vidinić, povukao je očajnički i bizaran potez. Tako je u 20. minuti, kod rezultata 3:0, izvadio iz igre Kazadija i uveo pričuvnog vratara Tubilandua koji doslovno nije stigao ni dotaknuti loptu prije nego što je morao posegnuti u mrežu po četvrti gol.
Konačni rezultat? Povijesna katastrofa od 9:0. Vračevi u loži panično su mlatili po svojim amajlijama, ali uroci očito nisu radili na jugoslavenskom sustavu igre. Izbornik Vidinić nakon utakmice bio je toliko prestravljen da se uopće nije vratio s momčadi u Afriku, nego je odmah pobjegao ravno u Beograd.
Borba za goli život
Nakon javnog poniženja, Mobutu je u bazu reprezentacije poslao svoju predsjedničku gardu. Vojnici su blokirali hotel, izbacili novinare i igračima uručili dekret s vrha. Ako izgube od Brazila s 4:0 više nitko se neće vratiti živ u Zair.
Zato se zadnja utakmica u skupini protiv moćnog Brazila pretvorila u čistu borbu za goli život. Igrači Zaira ginuli su za svaku loptu, uklizavali kao da im o tome ovisi glava – jer doslovno i jest. Brazil je poveo s 1:0, pa s 2:0. Semafor je kucao, panika je rasla, a svaki novi napad Carioca značio je korak bliže Mobutuovu streljačkom vodu.
I tada, u 78. minuti, dogodio se trenutak koji je ušao u vječnu antologiju svjetskih prvenstava. Sudac je dosudio slobodan udarac za Brazil na nekih dvadesetak metara od gola. Lopta je stajala na travi, a pokraj nje su šaputali Rivelino i Jairzinho, spremajući se izvesti prekid. Sudac je puhnuo u zviždaljku kako bi dao znak za izvođenje.
U tom trenutku, iz živog zida Zaira izletio je branič Mwepu Ilunga. Poput sprintera na sto metara, projurio je pored zabezeknutih Brazilaca i svom snagom odapeo stacioniranu loptu daleko na polovicu Brazila! Europski komentatori su vrištali od smijeha, publika na stadionu je umirala, a publika širom svijeta bila je uvjerena da gleda "naivne Afrikance koji ne znaju ni osnovna pravila nogometa". Sudac mu je, držeći se za glavu, pokazao žuti karton. Tek desetljećima kasnije, Mwepu Ilunga je u intervjuima otkrio mračnu i dramatičnu pozadinu tog komičnog trka.
– Naravno da sam znao pravila! Pa bio sam prvak Afrike! Ali bio sam očajan, uplašen i bijesan. Želio sam da me sudac pod svaku cijenu isključi, da dobijem crveni karton. Mislio sam: ako me izbaci, pobjegao sam s terena, spasio sam živu glavu i ne moram više riskirati dok nas naši političari kradu iz lože. No, sudac je bio previše blag.
Utakmica je završila rezultatom 3:0 za Brazil. Točno onoliko koliko im je trebalo da spasu glavu i ne prijeđu Mobutuovu fatalnu granicu od četiri pogotka razlike. Leopardi su se vratili u domovinu tiho, živi, ali potpuno slomljeni. Obećani Mercedesi i kuće su im oduzeti, bonuse nikada nisu vidjeli, a diktator im je zabranio bilo kakve transfere u inozemne klubove, osudivši ih na zaborav i siromaštvo.
Priča o Zairu iz 1974. godine u nogometnim se almanasima često vodi kao humoristična crtica o egzotičnim autsajderima. No, za jedanaestoricu momaka u zelenim dresovima, to prvenstvo nije bila zabava – bila je to najnapetija utakmica njihovih života u kojoj je ulog bio povratak vlastitim obiteljima.
Ostale priče iz našeg serijala "Odbrojavanje do SP-a" pročitajte OVDJE.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....