U sjeni Mundijala, oni su postali ‘afrička Sjeverna Koreja‘: ako ostaneš onda si rob, ako pobjegneš riskiraš život

Dok je pažnja ljubitelja nogometa usmjerena na Svjetsko prvenstvo u SAD-u, Meksiku i Kanadi, jedna je reprezentacija tiho nestala s nogometne karte. Eritreja je službeno povukla svoju reprezentaciju iz kvalifikacija za Mundijal, a sve njezine utakmice su otkazane, pišu Sportske novosti.

Iza ove odluke krije se jeziva stvarnost; u zemlji koju mnogi nazivaju „afričkom Sjevernom Korejom”, odijevanje nacionalnog dresa i prelazak granice ne znače borbu za bodove, nego već povijesnu priliku za bijeg iz pakla, odnosno šansu za azil.

Marca donosi zanimljivu priču o tome kako je eritrejski režim izabrao potpunu izolaciju kako bi spriječio masovne bjegove sportaša. U svojoj novoj knjizi „Bježati iz Eritreje”, događanja u ovoj zatvorenoj diktaturi javnosti je pokušao približiti španjolski autor i stručnjak za međunarodnu suradnju Fernando Lacasa.

- Neznanje o Eritreji zapravo je dokaz nezainteresiranosti svijeta prema zemlji koja je pretvorena u golemi zatvor - objašnjava Lacasa za Marcu.

Ono što je počelo kao borba pobunjenika za neovisnost od Etiopije i san o demokraciji, pretvorilo se u okrutnu diktaturu bez izbora (od 1993.), bez ustava, bez političkih stranaka i sloboda.

AFP

U Eritreji tijelo pojedinca doslovno pripada državi. Mladi se suočavaju s brutalnom stvarnošću neograničenog vojnog roka, gdje služba u vojsci ne traje mjesecima, već desetljećima. Bilo kakva privilegija (studij, posao, život blizu obitelji) kupuje se isključivo apsolutnom pokornošću režimu.

Uz političku represiju, žene su izložene zlostavljanjima (sakaćenje genitalija, prisilni brakovi). U takvom sustavu, nogomet postaje opasan za vlastodršce. On daje vidljivost, putovanja i, najvažnije, mogućnost izbora.

Lacasa kroz sudbine svojih likova (koji su često djeca nekadašnjih heroja revolucije) oslikava brutalnu dilemu s kojom se susreće eritrejska mladež: ostati ili pobjeći? Ostati znači pomiriti se s disciplinom koja te pretvara u roba, dok pobjeći znači riskirati život u pustinjama i na Sredozemlju, uz vječni osjećaj krivnje zbog onih koji su ostali iza tebe.

- Ostati znači podvrgnuti se disciplini koja ih pretvara u robove; otići znači riskirati vlastite živote ne znajući što bi mogli dobiti - piše autor.

Autor upozorava da eritrejski migranti u Europi prečesto postaju samo „toksične brojke” u medijima, iako bi zbog političke prirode njihova egzodusa trebali imati trenutačnu međunarodnu zaštitu, koja se u Europi sve više „steže”...