Dres Hajduka, šal Konavljanina su bili na lijesu. Uokolo svijeće i cvijeće. Rijeke ljudi. Tuga beskrajna. Šok i dalje kod svih koji su ga došli ispratiti, a došli su mnogi. Pitanje kod svih: ‘Je li ovo ružan san?’. Nije. Nažalost, Već surova stvarnost. Otišao je mladi čovjek. Ivan Čeliković još nije bio ugasio 35 svjećica na rođendanskoj torti.
Kao što je bilo teško u ponedjeljak rano ujutro suočiti se s pretužnom vijesti, bilo je teško i dva dana poslije na posljednjem ispraćaju na groblju Svete Nedjelje u Čilipima. Njegovoj obitelji je najteže, a shrvana je bila i njegova druga obitelj – ona nogometna, koja je bila brojna na posljednjem ispraćaju. Došli su sa svih strana. Oprostiti se od svog Čelika, Čele, kao su ga od milja zvali. Vijenac njegovog Nogometnog kluba Budućnost Rešetari gdje je napravio prve korake, splitskog Hajduka u kojem je igrao za mlađe uzraste, Intera i Lokomotive za koje je igrao u najvećem rangu, Prvoj HNL...
Njegovog Konavljanina čiji je dres nosio zadnji put prije točno deset dana, njegove Nogometne akademije Konavle u kojoj je radio kao trener... I nisu došli samo igrači s kojima je igrao, treneri s kojima je radio. Došli su se od njega oprostiti i suparnici.
Ivan je bio, istaknuo je don Josip Barišić, dobra duša kojeg je zavoljela njegova nova sredina, cijele Konavle, i kojoj će silno nedostajati. Najviše njegovoj supruzi Mariji, djeci Niki i Luki, roditeljima, bratu i sestri, obitelji Nele i Luka Stanovića...
Ivane, počivaj u miru Božjem.
