Žena, majka, kraljica. Najbolje tako možemo opisati Maju Marijanu Mišković Hasanbegović.
- Ma samo Maja, dok izgovorite sve ostalo, izgubit ćemo pola dana – odmah na početku rekla nam je bivša judašica pa dodala:
- Nadam se da sam dobro odabrala “outfit” za ovo snimanje, nisam imala previše vremena.
Taman je to “samo Maja” rekla prije nego što smo joj pohvalili “outfit”. Iako nema svoju ploču na Zapadnoj obali gdje smo napravili đir, ova Splićanka nosi jednu posebnu titulu, jer ona je otvorila put mnogim drugima nakon nje.
Prva ste Hrvatica u judu na Olimpijskim igrama. Prođe li vas jeza kad se toga sjetite?
Sramotni skandal
- Je, prođe me jeza, pogotovo u olimpijskim godinama. Spomen na taj London 2012. godine je nešto posebno. Iako ostaje želja i žal za medaljom i olimpijskom pločicom.
Vratimo se još dalje u prošlost. Možemo reći da je najbolje za vas krenulo 2009. godine?
- Tada su se posložile sve kockice u mojoj sportskoj karijeri. Rodio se i moj prvi sin, a došla je i prva europska seniorska medalja. Sve velike sportske rezultate sam tada probila i okrunila kasnije s Londonom. Nažalost, Peking 2008. je ostao u sjeni, očito se nije ni trebao dogoditi, ali Rio ne mogu prežaliti. Trebala sam ići, ali zbog jedne administrativne pogreške, a ne svojih sportskih rezultata – nisam.
Podsjetimo, za spomenutu administrativnu pogrešku zaslužan je Hrvatski judo savez. Naime, nisu je prijavili na to zadnje natjecanje na kojem se mogla ostvariti viza za Olimpijske igre u Rio de Janeiru 2016. godine., a bio je to turnir u kazahstanskom Almatiju.
- Da, dvije godine se skupljaju bodovi za olimpijske igre. Vratila sam se nakon poroda i u zadnjoj godini pred Igre imala i dvije velike teške povrede, tako da sam samo osam mjeseci bila na strunjači. No, trebala sam se samo pojaviti na tom zadnjem turniru, jer nedostajala su mi tri boda, a četiri bi dobila samo za pojavu. Nakon Londona sam rekla da ću medalju sigurno osvojiti u Riju.
Kako ste preboljeli sve to?
- Sigurno sam dobila nešto vrjednije od te medalje i vjerujem da postoji razlog zašto se to dogodilo, iako ga još ne znam. Uvijek trebate davati maksimum i ako ne ostvarite ono što ste željeli, nešto ste opet dobili, samo nemojte biti srditi. Smatram da sam bila puno bolja nego što su to moji rezultati govorili i znam da sam u tim trenucima davala sve od sebe, zbog toga sam mirna.
Prisjetimo se malo opet one 2009. godine. Prije vaše prve europske medalje svašta se dogodilo.
- Ta godina je započela osvajanjem prve medalje s Grand Slama u Parizu. Tada je bilo nezamislivo da netko iz Hrvatske prođe neko kolo, a kamoli da uzme medalju. Iza toga je bio svjetski kup u Beču gdje sam bila zlatna na postolju, a iza mene su bile tri olimpijske medalje. Sad su to sve uglavnom Grand Slamovi i Grand Prixova. Zatim je došlo spomenuto Europsko prvenstvo u Gruziji. Bila sam uvjerena da ću osvojiti zlatnu medalju, jer sam za ulazak u finale u Beču pobijedila Uršku Žolnir, ali na EP sam izgubila. No, bronca je bila osigurana osvajanjem trećeg mjesta protiv Francuskinje koje više ni ne znam ime, ha-ha...
Sin Noa u trbuhu i medalja s EP
No, na stranu medalja. Uoči EP-a ste saznali da ste trudni i unatoč tome stali na strunjaču i ispisali povijest, a nmnogi su se čudili što se borite u trudnoći.
- Da, iako sigurno da mi je na prvu bilo žao kad vam u takom usponu sportske karijere dođe trudnoća, a iza vas su svjetsko prvenstvo i ostala velika natjecanja. No, mislim da mi se od “gore”, s neba, sve nekako posložilo na bolje: s europskom medaljom, rođenjem zdravog predivnog sina i mislim da je to blagoslov koji je trebao biti namijenjen meni.
Je li i Noa u judu?
- Je, Noa (14) voli ovaj spor, kao i David (9) koji je čak imao i rođendansku tortu na Barbaru Matić. Toliko ju poštuje. On svoje prijatelje pita: “Pije li vaš otac kavu s Cristianom Ronaldom? Moja mama pije s Barbarom, dvostrukom svjetskom prvakinjom. Aron (4) koji je najmlađi još nije u judu i kaže da neće, ali s obzirom na to da imam svoje klubove, stalno su u dvorani i uživaju.
Dva kluba?
- Nažalost, spletom okolnosti morala sam napustiti svoj matični klub Student. Osnovala sam svoja dva kluba, Tori Dugopolje za djecu redovnog razvoja i Yuki za osobe s invaliditetom. I opet ispisivanje povijesti, jer je Yuki jedini takav klub na području Splitsko-dalmatinske županije i uistinu imamo veliku populaciju djece koja nam dolaze sa Šolte, Imotskog, Ciste Provo, Čiova, Trogira... S ta dva kluba i moja tri predivna sina, gradim neke nove snove.
Kako ste tada, ali i danas sve to stizali?
- Sport vas čini sretnim, koliko god je teško. Uz obitelj sam trenirala nekoliko puta dnevno, ali kad sve to završite, legnete u krevet zadovoljni i sretni, jer ste uspjeli. Svaki dan treba pomicati svoje granice. Mi u judu kažemo da nije važno biti bolji od drugog, nego od jučerašnjeg sebe. Uvijek to nastojim govoriti i svojoj djeci, da tako počinju dan. I znam da sam im dosadna, ali ne želim da im ostane onaj žal “a mogao sam, da sam...”.
Završili ste i fakultet. S obzirom na to da ste magistrica kineziologije, primijetite li na treningu razlike u današnjoj djeci i onim generacijama prije?
- Današnja djeca su manje motorična. To je strašno, a pažnja i koncentracija im je kratkotrajna. Rekla sam im da kad demonstriram tehnike da ću se snimit kao za video na TikToku, jer oni mogu zadržati koncentraciju četiri do pet sekundi. Maksimalno 10, nažalost više od toga ne mogu. Nisu više ni djeca iz manjih mjesta, ili nazovimo to, sela - motorična. Jednostavno su i oni primorani, kako bi bili u skladu sa svojim generacijama, boraviti na tim ekranima i društvenim mrežama. Ako niste kao ostatak, odmah ste čudak.
Samo su seniorske medalje bitne
Nije Maja stala samo na ovome...
- Djeca su pretila, sve je više njih s poteškoćama u razvoju, pa i onih koji pate od anksioznih poremećaja, depresije... Sve je to radi ekrana. Bila bih najsretnija kad bi se nešto srušilo u svemiru i kad ne bih morala trčati stalno s mobitelom u rukama. Koliko god nam je olakšalo niz stvari, unazadilo nas je psihički. Ne samo da ne radimo na fizičkom zdravlju, mentalno nam je još gore.
Dodala je i kako nije sve u diplomi.
- Kineziologija vam dadne znanje bez stručne prakse. Trčanje za rezultatima u najmlađim uzrastima nije dobro. Djecu danas iscijede do neke 14 godine i onda kada krenu u srednju školu više se ne bave sportom i to je poražavajuće. Smatram da je najveći problem što nemamo educirane trenere, a puno njih vuče i neke komplekse. Da se mene pita, ja bih bila najsretnija da u judu ne postoje natjecanja za djecu do 12 godina. Do tada isključivo raditi na tehnici i na nekim sportskim vrijednostima.
Samo seniorske medalje imaju pravu težinu.
- Judo daje neke od najvažnijih životnih vrijednosti koje služe i “van dvorane”: čast, skromnost, samokontrola, disciplina, poštovanje... Ljudi to zanemaruju trčeći za nekim natjecanjima “Kup Babine Grede” i kažu da su osvojili vreću medalja, a ta ista djeca još nisu ni spoznala sport. Nažalost zbog toga do 18 godine imamo povrijeđenu djecu. Naravno da će se u cijeloj ovoj lošoj situaciji dogoditi da iskoče pojedinci, ali nema sistema. Sustavno postoji problem koji nitko ne rješava. Treba se shvatiti da niti jedna medalja osim seniorske ne vrijedi.
Sistematizacija
Gdje vidite rješenje?
- Treba se napraviti sistematizacija, ali to je toliko teško jer nažalost svi klubovi ovise o članarinama. Zadovoljavaju se s time da nakupe grupe djece pa se to raspada. I onda imamo problem da sa 16 godina možete na prste jedne ruke nabrojati djecu po sportovima. Znam da je velika prekretnica između osnove i srednje, ali sada sa Županijom pokušavam pokrenuti jedan županijski centar. Da se opet tim dječacima i djevojčicama omogući nešto nakon čega će oni shvatiti da su bitni. I ne govorim sada samo o judu, već i ostalim sportovima. Ne trebaju oni napuštati svoje matične klubove, već bi samo ovako bili pripadnici nečeg većeg.
Vjerojatno ste nakon ovog razgovora shvatili koliko energije i života je u ovoj bivšoj sportašici. Njezina životna priča upravo govori ono što je i sama rekla, da se judo može upotrijebiti i van dvorane. Ono njezino s početka o tome kako je bila u žurbi bilo je vezano za trening, jer nakon što su djeca završila obaveze u dvorani, čak ih je odlučila i odvesti doma.
- Žao mi je da se nakon treninga još moraju patiti po busevima, jer ima onih koji ne dolaze iz Splita – skromno je dodala, bez želje da ju posebno hvalimo zbog toga pa poželjela sreću judašima u Parizu.
- Tu smo na “Zapadnoj” i nadam se da će se uskoro postaviti jedna judaška pločica nakon Igara.