
U Split je doša samo koji misec prije nego si se rodija.
Posli dok budeš odrasta toliko puta ćeš slušat i čitat o tome kako je to bila baš priča za naslovnice, da su ga i drugi veliki tili i na sve načine pokušavali pridobit.
A njemu je jedna od važnijih stvari bila blizina grada pod Marjanom i svima je bilo drago šta je tako.
Tri godine od dolaska - srida, 09. svibnja ‘84. - na Poljudu u prvoj utakmici finala Kupa protiv C. Zvezde zabit će Tomislavu Ivkoviću gol iz kornera i o toj majstoriji će se pričat, evo sve do danas.
Dva lita kasnije, u doba Diega Maradone, doselit ćeš u novu ulicu na Pujanke, a on otić iz Hajduka u Marseille.
Iako je to sad u modi, s netom na dlanu svi se svega sićaju i svi su sve doživili, niti možeš niti oćeš poć muljat i reć da ga se sićaš ka‘ igrača.
Ne sićam.
To bi bila laž.
Svit je tada bija puno veći, spor i analogan pa di i šta je igra vani - mimo dikoje crtice u novine - nismo mogli znat, jednostavno nisi ima di gledat.
Okruglih deset stranica dalje, opet na Poljudu - nedilja, 17. ožujka ‘96. - u Ligi za prvaka zaigrat će u dresu Hrvatskog dragovoljca, kluba pomalo čudnog al‘ dobroćudnog i svima smišnog Rođe, Stjepana Spajića.
Hajduk jak, puno jači nego sad i baš ka‘ i sad s minusom na tablici i titulom u sferi jalovog nadanja.
Pobjeda nije bila upitna: dva puta Prale, po jedan Aljoša, Vuica i Čeko za 5:1.
Samo memorijska kartica u glavi taj dan je spremila iz nekog posve drugog razloga.
Zbog Blaža Sliškovića.
Prvo poluvrime gosti su napadali prema sjeveru i bija je korner s iste strane odakle ga je izveja protiv Zvezde dvanajst godina ranije.
Opet je pokuša isto i ušlo je zamalo, a svi su se nasmijali, bit‘ će ih sitilo na taj davni trik.
Nije prošlo ni po‘ ure, a uz out liniju zovu izmjenu, ne virujem da je ozljeda, više nije moga, šta bi tija... bilo mu je skoro tridesetsedam.
I ako išta pamtiš, to pamtiš: izlazi Baka, svi se ustali i dugi pljesak.
Nalik teatru nakon lipe predstave oli kad se dile nagrade, priznanja velikim ljudima, točno tako, s naglašenim ponosom i mrvu sjete zapljeska je i ćaća do tebe.
I to ti ostane.
A onda cilih devet godina nije iša na utakmice.
Ne znam zašto, stalno smo bili drugi i valjda ga štufalo, izgubija je naviku, a i priša je šezdesetu i bilo je lakše uz televiziju i radio ostat kući.
I tako sve tamo do dvi iljade i pete kad je mlađi Kranjčar u "breaking news" transferu Zagreb zaminija Splitom.
Nešto ga je povuklo, vrag mu nije da‘ mira i baš ka‘ nekad na istok Starog placa - sa Slobodnom u ruci da ima na šta sist - mora je ić gledat.
Ček, da vidim koji datum piše... ima zalipljena ulaznica na unutrašnjoj strani ormara od kužine.
veljače 2005.
Hajduk - Vasas 3:0
To je bila Nikina prva doma, makar samo prijateljska, a trener je niko drugi nego isti onaj "igrač i belaj" - Blaž Slišković.
I kako to već kod nas bude, neće potrajat, vrlo brzo će dobit otkaz i tu ne triba ništa dodat.
Ipak, dovuć ćemo se nekako do naslova - igri i rezultatima unatoč - i bit‘ će zadnji takav, evo sve do danas.
"Da sutra Hajduk bude prvi, bilo bi mi draže nego išta."
Tako govori nedavno, s oćalima i sid - ka‘ i naš Slaven, oba su ‘59 - u onim godinama kad se ide u penziju i čovik traži svoj mir al‘ Hajduk je tu, uvik za stolom, uvik tema i od toga se ne da pobić.
"Ma, Baka je lagan k‘o perce, da sjediš s njim, a ne znaš tko je, nikad ne bi pomislio da je ikona."
Tako govori nedavno jedan momak, Mostarac, kolekcionar lud za sportskim uspomenama skoro ka‘ i ti.
A je, baš to - ikona - i nije mu teško ni razminit par riči s običnom rajom ni potpisat koju sitnicu vama, sad već odrasloj dici.
Vi svejedno pitate: šta će ti to?
Eto, tako... da se ponekad sitim komu smo dugo pljeskali kad je izlazija iz igre, ono u proliće ‘96, na Poljudu zapad ulaz F.
Nisi još ima ni petnajst i ćaća do tebe.
Rekli bi stari(ji) Splićani da se ne zaudobi.
Neka ostane.
Komentari (0)
Komentiraj