StoryEditor
Više od sportapun kontroverzi

Posvađao je Zvezdu i Partizan, oficir ga je htio ubiti snajperom, bio je kapetan Ajaxa i odvjetnik, a Prosinečki ga smatra zaslužnim za svoju karijeru

20. kolovoza 2020. - 20:45
Predvodi momčad Partizana kao kapetanFK Partizan

Drugi svjetski rat već je naveliko uzeo maha kada je 3. listopada 1939. svjetlo dana ugledalo deveto dijete požarevačke obitelji Vasović. Živojin Vasović, porezni službenik i njegova supruga Jelka, porijeklom Crnogorci, dobili su petog sina i nazvali ga Velibor. Ni slutili nisu da će njihov sin postati jedan od najvećih jugoslavenskih nogometaša, legenda Partizana i Ajaxa i čovjek čiji bi život na filmskom platnu sigurno postao blockbuster.

Otac u logoru, braća i sestre u Partizanima

Velibora Vasovića život od prvog dana nije mazio. Skromna obitelj prehranjivala se očevom plaćom, a vihor rata kucao je na vrata i Kraljevini Jugoslaviji. U travnju 1941. nacistička Njemačka okupirala je Jugoslaviju, a Veliborov otac završio je u zarobljeništvu u kojemu će ostati sve do okončanja rata 1945. godine. Punoljetna braća i sestre priključili su se partizanima, a mali je Velibor ostao s majkom. Na sreću, obitelj rat prolazi bez žrtava, a otac se vraća obitelji nakon dugog boravka u logoru.

Idila, naravno, nije potrajala dugo jer Živojin umire 1953. godine nakon čega se čitava obitelj seli u Beograd, a skrb o Vasovićima preuzima majčin brat, David Laušević, visokopozicionirani djelatnik UDBA-e.

- Moj otac Živojin umro je 1953., a mi smo njegovu smrt pripisali Nijemcima u čijem je zarobljeništvu bio četiri godine, izjavio je Vasović 1986. godine.

image
Velibor Vasović legenda je Partizana i Ajaxa
FK Partizan

U nogomet otišao zbog cipela

No, dolazak u Beograd donio mu je, pokazat će se, i mnogo toga dobrog. Krenuo je u gimnaziju, a vrlo brzo otkriven je i njegov talent za nogomet. A na nogomet je krenuo jer su mu obećali da će ukoliko počne trenirati u FK Novi Beograd dobiti potpuno nove cipele. Svoje prve u životu. A s obzirom na to da se baš tada zaljubio u svoju vršnjakinju smatrao je da mu cipele definitivno neće odmoći u pokušaju osvajanja svoje simpatije. Cipele, ipak, zbog nekakvih propisa nije dobio, ali je 1955. stigao jedan poziv koji će mu potpuno promijeniti život i učiniti ga čovjekom koji će si nove cipele moći priuštiti kada to poželi.

Šesanestogodišnji Vasović pokazivao je velik talent na nogometnom terenu. Florijan Matekalo, Hrvat rođen u Jajcu, bivši nogometaš sarajevske Slavije, Građanskog i Partizana, u tim je trenucima radio u omladinskom pogonu FK Partizana i primijetivši Vasovića nije dvojio sekunde. Ovaj mladić mora zaigrati za Partizan. Matekalo je bio fantastičan nogometaš, reprezentativac Hrvatske i Jugoslavije, strijelac prvog povijesnog gola za Partizan, ali više od toga bio je čovjek koji zna prepoznati genijalnog igrača kada ga vidi. Doveo je tako Matekalo u Partizan i još nekoliko igrača u Vasovićevoj generaciji koji će slavu kluba sa stadiona JNA pronijeti cijelom Europom, no o tome ćemo nešto kasnije.

image
U društvu sa suigračima
FK Partizan

Već s 19 godina Vasović je postao prvotimac Partizana. Momčad predvođena njime, Fahrudinom Jusufijem, Milutinom Šoškićem, Vladicom Kovačevićem i Milanom Galićem osvojila je tri uzastopna naslova od 1960. do 1963. godine. Radilo se o mladoj momčadi, fantastičnog potencijala od koje su mnogi očekivali velike stvari i na međunarodnoj sceni.

Odlazak u Crvenu Zvezdu i prijetnja smrću

Da je totalno drukčiji od drugih pokazao je cijeloj Jugoslaviji nakon trećeg uzastopnog naslova prvaka. Spominjani David Laušević, Vasovićev ujak, bio je član uprave Partizana. Kako su baš tada ugovori isticali Vasoviću i Jusufiju, uprava se odlučila potpuno koncentirati na produženje ugovora Jusufiju, smatrajući da je ugovor Vasoviću samo stvar formalnosti.

I dok su Jusufiju nudili, za tadašnje pojmove, basnoslovan ugovor, Vasoviću je, s obzirom na njegovu kvalitetu i renome, ponuđena sića. Ljut zbog takvog ponašanja čelnih ljudi kluba, Vasović odlazi u ured predsjednika najvećeg Partizanovog rivala, Crvene Zvezde i obraća im se sa željom da zaigra za njih.

- Doša sam kod Ace Obradovića i rekao: Čika Aco, ako Zvezda ima novaca, ja bih..., svjedočio je svojevremeno Vasović o tada nezamislivom činu.

Partizan je, uvidjevši što se dogodilo, reagirao promptno. Vasoviću su ponudili dvostruko više nego što mu je davala Zvezda, a pritisak koji je tada još 23-godišnji nogometaš proživljavao teško je opisiv.

image
Bio je poznat po borbenosti
FK Partizan

- Još čuvam pismo u kojem mi jedan oficir JNA prijeti ubojstvom, nasred stadiona, iz snajpera. Čovjek se potpisao imenom i prezimenom, napisao svoju adresu i sve, govorio je Vasović o jednom od najturbulentnijih razdoblja u svom životu.

No riječ danu Crvenoj Zvezdi ipak nije pogazio. Zaigrao je u redovima najljućeg rivala svog matičnog kluba, ali ondje se zadržao samo pola sezone. Partizan je, kao što znamo, bio klub Jugoslavenske narodne armije, klub koji je uživao protekciju vlasti, imao praktički neograničen budžet i predsjednik Partizana, general Radaković, uspio je Vasovića nagovoriti da se vrati u Partizan.

Naravno, Vasović je postao najplaćeniji igrač bivše Jugoslavije, a nakon što su u Zvezdi doznali kakav mu je plan, nisu mu htjeli dati ispisnicu.

Trenirao je tada Vasović s Partizanom, plaću primao od Crvene Zvezde, a nije igrao ni za koga. O toj situaciji govorio je dvadesetak godina poslije i to kao trener Crvene Zvezde.

- Partizan se ponio nesportski, a Zvezda je izigravajući veliki klub ispala naivna. Da su mi uskratili plaću, vjerojatno bih se pokajnički vratio tamo i oni bi taj problem riješili. Međutim, imao sam novce i gurao sam po svome. Nakon toga sam se sastao s Rankovićem koji je taj problem riješio i vrlo brzo sam ponovno zaigrao za Partizan, rekao je.

Davljenje protivnika

Pohlepa za novcem šetala ga je između dva beogradska kluba, a njegovo ponašanje i povratak u Partizan izazvalo je bunu u redovima 'Crno-belih'. Igrači su bili nezadovoljni zbog njegovog povlaštenog statusa, mnogi su odlučili da neće igrati zbog toga, ali Vasovića to sve skupa nije diralo. On je svoj cilj ispunio i poveo je momčad Partizana kao kapetan u prvenstvo 1964/65. koje će završiti novim trijumfom Partizana. Ipak, priča o pomirbi sa suigračima daje i malo pozitivnije svjetlo na Vasovića i njegov karakter.

Doživljavan kao čovjek koji samo trči za novcima, potpuno je iznenadio sve kada je Partizan igrao prijateljsku utakmicu protiv Milana, a Vasović je pokazao da mu je stalo i do drugih, a ne samo do samoga sebe. Partizan je veliku talijansku momčad porazio rezultatom 5:3, ali to definitivno nije bilo ono po čemu je taj okršaj ostao zapamćen.

- Čuvao sam tog Beniteza, bio je jako prlljav igrač. U jednom trenutku preuzme ga Velja Sombolac i Benitez ga krvnički faulira. Miladinović krene prema Benitezu i vidim da će satrt čovjeka. Na talijanskom sam znao reći samo 'Ke koza' i potrčao sam prema njemu i pitao ga to. I čim sam to rekao, Benitez mi opali šamarčinu. Kada sam došao sebi sekundu kasnije krenio sam prema njemu da ga ubijem. Ja ga počnem goniti, on bježi, ja ga stignem i počenem daviti. Na kraju su se potukle i klupe, a i navijači su uletjeli tući Talijane kada su vidjeli da su fizički jači. Uletjela je zatim i vojska pa policija, nije se znalo ko koga tuče. naš kondicijski trener dobio je šakom u glavu od jednog beogradskog boksača jer je probao na talijanskom objasniti ljudima iz Milana da se smire, prisjetio se čuvenog događaja Vasović.

image
Za reprezentaciju Jugoslavije nastupio je 32 puta
FK Partizan

Prvo finale Kupa prvaka

Milan je savladan i rezultatski i fizički, a osvajanje naslova prvaka Jugoslavije pružilo je nogometašima Partizana prigodu da se ponovno okušaju u Kupu prvaka. Sjajna momčad predvođena s klupe Abdulahom Gegićem stigla je do finala Kupa prvaka te 1966., a na Heyselu ih je tog 11. svibnja čekao madridski Real, tada već peterostruki prvak Europe. Vasović je s kapetanskom vrpcom predvodio momčad iz Humske i upravo je on doveo beogradsku momčad u vodstvo u 55. minuti. Izgledalo je kao da bi 'mali' Partizan mogao srušiti veliki Real, ali su Madriđani u 70. i 76. postigli pogotke vrijedne naslova prvaka Europe. Ipak, iza Vasovića i njegovih suigrača bio je velik rezultat, najveći do tada ostvaren za neku momčad iz bivše Jugoslavije.

Nakon završetka te sezone momčad Partizana počela se osipati. Najbolji igrači tražili su inozemne angažmane, a jedan od njih bio je i Vasović. Kako nije želio imati menadžera, sam je otišao u Zapadnu Njemačku i nudio se klubovima, ali za Munchen 1860 i dortmundsku Borussiju ipak nije potpisao. I kada se već činilo da će se vratiti u Jugoslaviju, stigao je poziv Ajaxa.

U novopečenom prvaku Nizozemske stvarala se šampionska generacija pod palicom oca totalnog nogometa - Rinusa Michelsa. Jedna od najjačih momčadi i najtrofejnijih generacija Europe u 20. stoljeću počela se stvarati upravo dolaskom Vasovića.

- Velibor je bio prva velika kupovina Ajaxa. Sjećam ga se kao poštenog čovjeka koji je odigrao ključnu ulogu u našem razvoju, prije svega na europskoj sceni, rekao je Rinus Michels o Vasoviću.

A taj europski iskorak dogodio se vrlo brzo. Već u sezoni 1968/69. Ajax je igrao značajnu ulogu na europskoj sceni. Odličnim su igrama stigli do finala Kupa prvaka, a ondje ih je na kultnom Santiago Bernabeuu čekao veliki Milan. Vasović je baš kao i tri godine ranije u dresu Partizana svoju momčad poveo na teren kao kapetan.

Rekord koji su stigli samo Cristiano Ronaldo i Mandžukić

Talijanska se momčad, za razliku od vremena kada je igrao u Partizanu, pokazala prejakom i slavila 4:1, a utješni gol za Kopljanike postigao je upravo Vasović. Postao je tako prvi igrač koji je zabio pogodak u finalu Kupa ili Lige prvaka za dvije različite momčadi, uspjeh koji će četiri desetljeća kasnije ponoviti samo Cristiano Ronaldo i Mario Mandžukić.

Karijera se bližila kraju, dominacija s Ajaxom u nizozemskoj ligi bila je jednaka onoj s Partizanom u jugoslavenskoj, ali najvrjednijeg trofeja u klupskom nogometu još nije bilo. Do njega je stigao 1971. godine, u prvom od tri uzastopna naslova Ajaxa. Vasović je tog dana na Wembleyju po treći put ponio kapetansku vrpcu u finalu Kupa prvaka i nakon pobjede od 2:0 visoko podigao pokal namijenjen najboljoj europskoj momčadi.

Iako je tada igrao sjajan nogomet, Vasović je učinio nešto potpuno neočekivano. Odlučio je završiti karijeru.

- Mogao sam još igrati, ali nakon ovoga bi sve u mojoj karijeri išlo silaznom putanjom, to ne želim, rekao je i završio karijeru sa samo 32 godine.

Ipak, nije dugo bio bez posla. Partizan je u njemu vidio veliki potencijal i odlučio ga odmah dovesti za trenera. Vasović je tako postao najmlađi trener u povijesti Partizana, a na tom mjestu ostaje dvije i pol sezone. No rezultate iz igračke karijere ipak nije uspio ponoviti. Odlazi potom u Francusku gdje vodi Angers i PSG u dva navrata, potom odrađuje kratke mandate u Grčkoj i Egiptu i nogometu ponovno govori zbogom.

Odvjetnička karijera

No nemirni duh koji ga je krasio kroz karijeru nije mu dao mira i vrlo brzo nakon završetka mandata u pirejskom Ethnikosu, Vasović se okreće svojoj drugoj ljubavi. Još kao igrač završio je pravni fakultet, a umjesto da se nada nečemu, uzima stvar u svoje ruke i otvara odvjetnički ured.

- Volim tumačiti stvari u svoju korist, ja sam po prirodi kockar, odvratni pokeraš u životu. Znam točno koje karte ima moj protivnik i odlučio sam se baviti ovime dok ne stigne poziv koji se ne odbija, kazao je Vasović.

A taj je poziv stigao 1986. Legendarni Dragan Džajić pozvao ga je da preuzme Crvenu Zvezdu. Vasović je prihvatio taj izazov i počeo stvarati momčad koja će 1991. okruniti naslovom prvaka Europe.

image
Vasović kao trener
FK Partizan

Prosinečki: Vasović je ključni čovjek moje karijere

I dok je Ćiro Blažević kao trener Dinama tvrdio da će pojesti trenersku diplomu ako Robert Prosinečki ikada postane dobar nogometaš, Vasović je, baš kao i Florijan Matekalo, imao nos za dobre igrače. Između ostalih i Prosinečkog, koji je o Vasoviću jednom prigodom rekao:

- Vasović je ključni čovjek moje karijere.

No, tvrd karakter kakav je bio, Vasović u Zvezdi nije dugo izdržao. Nakon dvije godine otišao je s klupe 'Crveno-belih' posvađavši se s nekolicinom igrača od kojih je tražio da uče engleski jezik.

Odradio je nakon toga još jedan kratki mandat u Švicarskoj i ponovno se posvetio odvjetničkom pozivu.

Dugo ga nakon toga nije bilo u svijetu nogometa, ali je uvijek pratio zbivanja. Bio je jedan od najglasnijih kritičara Fudbalskog saveza Jugoslavije i njihovog djelovanja, ali iako je imao istomišljenike, nikada nije uspio preuzeti vlast u krovnoj organizaciji jugoslavenskog nogometa.

Preminuo je 4. ožujka 2002. u 63. godini života od posljedica srčanog udara, a iza njega su ostala dva sina.

Ostale tekstove iz serijala 'Više od sporta' pročitajte OVDJE.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

19. listopad 2020 18:11