- Gospodine, želite se mijenjati? - s leđa su se došuljala dvojica malih Talijana, prepoznao smo ih po obilježjima. Čuj ‘gospodine‘, mislim se u sebi, pa nije mi ni 30... Ali neka pristojne dice! Zastao sam sa simpatičnim Talijanima koji su na meni uočili nešto zanimljivo. A to nešto su olimpijske značke. Najtraženija roba u Parizu! Vjerujte na riječ, niste svjesni kolika je ludnica vladala za tim stvarčicama.
Svoje sam ‘pokačio‘ na ruksak, pa tako nisam imao nikakvih problema u prikupljanju novih i pronalaženju drugih kolekcionara. Štoviše, sami su prilazili. Svojevrsni je to ‘novitet‘, nazovimo ga tako, jer većina svoje značke izlaže na akreditaciji koju svi nosimo oko vrata. Tako se paradira uokolo, ponosno pokazuje kolekcija.
Ovaj moj neplanski hobi u Parizu počeo je sasvim slučajno. ‘Katica za sve‘ u Hrvatskom olimpijskom odboru, dragi kolega Vinko, tutnuo mi je desetak komada kada je naša pariška ekspedicija tek počela. Desetak hrvatskih znački, dakako. Lijepo su dizajnirane, šahovnica i olimpijski krugovi. A kako sam kasnije otkrio, nisu česte među skupljačima i za njih su svi voljni ‘trgovati‘.
Odmah me to vratilo u djetinjstvo. Mijenjale su se tada ‘slije‘. Nogometne sličice s raznih prvenstava, europskih i svjetskih. Pa što ne bih pokušao i skupiti koju značku? Nikakav problem, ispostavilo se. Sve što je potrebno napraviti je prići nekome od volontera ili kolega novinara i jednostavno upitati: ‘Got any pins to trade?‘.
Kao povratnu informaciju odmah ćete dobiti široki osmijeh i odgovor: ‘No problem‘. I tako priča kreće. Prvo sam nabasao na onu službenu američku. ‘Team USA, one for all‘, piše na njoj. Jednostavna je i obična. A ima i onih itekako složenih. Prava umjetnička djela. Do njih nije jednostavno doći.
Umjetnička djela
Pohvalit ću se i kazati da sam upornim ‘trejdanjem‘ skupio i nekoliko ljepših primjeraka. Japanska, kineska, kolumbijska, australska... Dali su si truda, bogme. Kako su dani odmicali, a slobodni prostor na mom ruksaku postajao sve manji, sve me više toga zanimalo o ovom fenomenu. Upućeniji su mi kazali da postoji više vrsta znački: službene od svakog nacionalnog olimpijskog odbora, one od zasebnih sportova, medijske koje izrađuju najpoznatije svjetske novinarske kuće... Domogao sam se i nekoliko potonjih (Reuters, OBS).
U jednoj razmjeni sam ne znajući došao do rijetkog primjerka. Talijanka mi je za hrvatsku značku ponudila onu službene maskote Zimskih olimpijskih igara 2026. u Milano Cortini. A to je par lasica, Tina i Milo.
- Ne, ne, što to radiš!? Prodaješ svoju zemlju– govorili su joj prijatelji pokušavajući je odgovoriti od ovog ‘deala‘. No, ona je baš zapela za hrvatsku, htjela je se domoći pošto-poto. I uspjela je. Baš kao i ja. Zanimljivog izgleda u obliku šešira je i ona kolumbijska, australska s dva klokana koja drže zvijezdu, malteška, talijanska...
Kada me ova ‘bolest‘ konačno skroz uzela nekoliko dana prije povratka kući, odlučio sam zaviriti u centar zbivanja. A to je Parc de la Villette, sjedište većine nacionalnih olimpijskih kuća. A tamo je tek prava ‘luda kuća‘. Muzika trešti na sve strane, rijeke ljudi kolaju od jedne do druge kuće upoznavajući se s delicijama i posebnostima tih država.
No, nije me konkretno zanimalo to. U srcu parka smještena je mala kuća. A unutra hrpa kolekcionara koji su došli izložiti svoje radove, ali i utržiti koji euro od prodaje. Većina njih su Amerikanci i Francuzi, pasionirani skupljači, odmah se vidi. Prilazimo prvom stolu na kojemu su stotine olimpijskih znački. Od 1996. godine, pa do danas, nema čega nema. Timothy je gazda, Amerikanac iz Atlante, priča nam.
- Ovo su mi osme Olimpijske igre. Od onih u Atlanti 1996. skupljam značke. Koliko ih imam? Uhh, sigurno više od 10.000. U Pariz sam došao u potrazi za novima. Prodajem, mijenjam, skupljam. Čini mi se da je ovaj put sve kasno počelo. Ljudi su tek sada nekoliko dana prije kraja shvatili o kakvoj se ‘ludnici‘ radi. I sada svi na brzinu žele skupiti što više – priča nam vitalni starčić od kakvih 70 i kusur godina. Svoje značke prodaje po 10 eura komad. To je okvirna cijena. Za neke malo više, za neke malo manje.
Posebna izdanja
Nagodio smo se s njim za još jednu službenu američku. Trampio sam za nju, dakako, onu hrvatsku. Jedinu koju imam u više komada. A za to su se pobrinuli i kolege. Jer brzo sam izmijenjao početnih desetak komada i onda ostadoh ‘bez goriva‘. S obzirom na to da se skoro pa nitko od hrvatskih kolega nije ovoga uhvatio poput mene, nesebično su mi ustupili svoje.
U centar kolekcionara ciljano sam došao u potrazi za jednom košarkaškom. Službena je to zapravo značka košarkaškog turnira na kojoj je igrač koji neodoljivo podsjeća na Michaela Jordana pri zakucavanju. I ugledao sam je na otprilike petom štandu. Vlasnica je gospođa, stara Francuskinja iskusnog oka. Ubrala je odmah na što ciljam. Ponudio sam joj hrvatsku zauzvrat, ali samo je odmahnula glavom.
- No, no – jasno je poručila. Ali nisam odustajao, pa sam ponudio još jednu našu šahovnicu. I to je ipak omekšalo. Pristala je i ‘Jordan‘ je bio u džepu. Kao poklon mi je darovala i jednu nogometu, onu s Europskog prvenstva 2016. u Francuskoj.
Štošta je tu bilo za vidjeti. Pravo bogatstvo. Od novih, friških pariških znački do onih starih, već pomalo požutjelih koje na internetu dosežu dobre cijene. U skupljanje znački nisu se upustili samo novinari i volonteri. Puno sportaša, sadašnjih i bivših, je također zahvatila ova ‘ludnica‘. Simone Biles, Andy Murray, Serena Williams, samo su neki od kolekcionara.
Nastala je tako velika potraga za nekoliko znački koje je gotovo nemoguće dobiti. A to su, primjerice, ona od Sjeverne Koreje, Lihtenštajna, pa čak i ona personalizirana koju je dobio američki reper i ambasador Igara Snoop Dogg. Olimpijci tragaju po selu za ovim blagom.
Puno se toga izrodi iz ovog hobija. Upozna se hrpa novih, zanimljivih ljudi, a svaka značka krije i svoju priču. Ostat će to lijepo sjećanje na Pariz i Olimpijske igre. I za kraj, koliko sam ‘trofeja‘ izbrojio? Komada 27. Za nešto više, ponestalo je ‘municije‘...
