I on je bio sve u Hajduku: velika nada, prodorno krilo, kasnije uspješan trener juniora i čak triput šef Akademije što se tada zvala omladinskom školom, te nadasve trener prve momčadi ‘bijelih‘ kroz sezonu 1999/2000...
Nema ih mnogo koji su sve to upisali u svoj CV (curriculum vitae), ali on je jedan od njih. Ivica Matković, danas slavi okruglih 70., rođen je 12. listopada u Osijeku 1953. godine. Na mnogim mjestima po internetu za mjesto rođenja pogrešno mu piše Split, ali otac Ivan i majka Evica živjeli su u Osijeku sve do 1964., pa se Ivica tek sa deset godina doselio u grad pod Marjanom.
Već neko vrijeme, posljednjih godina povukao se u Škrip gdje živi mirnijim životom, daleko od baluna. U najstarijem od svih mjesta na otoku Braču masline su njegova preokupacija, te uzgajanje voća i povrća...
Trenirao je i Šibenik, Zadar, Zagreb, Osijek, Cibaliju, Kamen Ingrad, bogat je to opus. Bio je pomoćni trener i desna ruka, omiljen suradnik i trener od najvećeg povjerenja Tomislava Ivića, šjor Ivan ga je vodio sa sobom u Fenerbahce u Istanbul i u Olympique iz Marseillea. U Iranu je samostalno trenirao Persepolis, a u Sloveniji Primorje iz Ajdovščine i Publikum Celje.
Velika nada
U nekoliko crta da se podsjetimo: bio je velika nada Hajduka, debitirao rano, sa 17,5 godina je ušao kao pričuva protiv Dinama u travnju 1971. u Splitu (3:1 za Hajduk, otvorio je Marino Lemešić, dva je gola dodao Ivan Pavlica). Zamijenio je Veselina Zrilića koji je tada igrao centarfora svaki put ako nekim čudom ne bi bilo Pere Nadoveze.
Kad je Branko Zebec u ljeto 1972. ‘rasturio‘ Ivićeve juniore, Matković je zajedno sa Željkom Mijačem poslan na kaljenje u drugoligašku Rijeku. Vratio se nakon jedne sezone i 73/74 igrao za Hajduk, ali u ljetnim pripremama 1974., na Starom placu, na treningu, u zlosretnom startu Ivan Buljan mu je slomio nogu.
Bio je to tragičan incident koji mu je obilježio, skratio karijeru. A s Buljanom ga je taman povezalo kumstvo, Buljan je, naime, kršteni kum sinu mu Goranu, taman se rodio i kršten je kad eto ti nezgode. Matkoviću je Buljan slomio fibulu lijeve noge, a popucali su i ligamenti.
Kad se Hajdukova momčad slikala s pokalima i trofejom iz Španjolske s turnira La Linea, Matkovića su, da ne bude izostavljen sa slike, posjeli iza najvećeg pehara. Da se ne vidi kako mu je noga u gipsu. Lukav potez tadašnjeg marketinga Hajduka, malo tko zna za to. Tako je i Matković zasluženo na šampionskoj slici Hajduka iz kolovoza 1974. godine. Dupla kruna, plus Trofeo Ciudad de la Linea (gradić koji graniči s Gibraltarom, španjolski ljetni turniri u romantično doba baluna bili su iznimno popularni i zahtjevni da se osvoje).
Divovski trofej
E sad, zanima vas usput koga je to Hajduk pobijedio da osvoji taj divovski trofej: Valenciju sa 1:0, pa u finalu Betis iz Seville sa 2:1. Danas zvuči poput utopije, kao nešto nestvarno.
Vratimo se mi vremeplovom iz Španjolske doma: Buljan je psihološki teško podnio incident, to što je tako bliskom prijatelju, a ne samo suigraču slomio nogu. Svakodnevno je Matka posjećivao u bolnici. Buljan je tada pustio dugu bradu, zarekao se da se neće obrijati sve dok se Matković ne vrati na teren. Buljan je postao prepoznatljiv po bradurini. A svidjela mu se i kasnije, kad se Matković vratio već u igralište, Iko je povremeno puštao i nosio bradu i kasnije, na primjer u dresu Hamburgera.
Buljan je pričao da mu je taj detalj omogućio da brže sazrije u životu i karijeri, kao pokora što mu se dogodilo. Matković je pak osjećao posljedice teške ozljede, nastupao je tek povremeno, ali je upisao nastupe u sve četiri titule prvaka Hajduka sedamdesetih godina (uz pet kupova), što su rijetki uspjeli povezavši 1971., 1974., 1975. i 1979. Kasnije je Solinu pomogao da uđe u drugu ligu i pokraj Jadra se ubrzo oprostio od aktivnog igranja.
Bacio se brzo u trenere i učas postao „dečko koji obećaje”: Ivićeva škola. Zaslužan s kraja osamdesetih da se Milan Miki Rapaić preseli iz Nove Gradiške, iz kluba TANG u Hajduk, a ne da ode u Osijek. Matko je Mikija doveo u Hajduk i priključio Mornaru, Martiću, Vukasu, Tomiću, Jozipoviću, Osibovu... što ih je vodio kao trener juniora.
Danas?
- Lijepo da ste me se sjetili, evo taman sam po deseti put postao dida! U mene je velika familija i to je prava sreća. Ne treba ništa više dodat - sretan je Ivica Matković na svoj 70. rođendan!