Ako planirate do Pariza, vjerojatno ćete tražiti iz koje zračne luke je najbolje i najjeftinije uhvatiti let. Ima i onih koji će odabrati putovanje vlakom, a samo odvažni će sjest u auto ili autobus.
No, Franjo Gucić nije imao takvih dilema. On se do Grada Svjetlosti, pazite sad, uputio - biciklom!
Zagreb – Pariz, 1640 kilometara, za 15 dana. Od naše metropole, preko Slovenije, Austrije i Njemačke do konačnog odredišta u Francuskoj.
Kilometraža koju mnogi nisu i neće proći za cijeloga života, a Franjo je to odradio „kao od šale”. Dobro, ne mislimo da mu je bilo lagano, ali fizička forma je tu.
Povod puta su bile Olimpijske igre, primarno taekwondo, sport kojim se i danas bavi pa je tako otišao u Pariz pružiti podršku hrvatskim olimpijcima i svojim prijateljima: Ivanu Šapini, Marku Golubiću i Leni Stojković. I u tome nije sam, jer s njim je i pas Maša. Četveronožna suputnica koja je u procesu dresure za potragu i spašavanje ljudi u ruševinama i prirodi.
Za ovakav podvig Franjo je rekao:
- Ma nisam se ništa posebno spremao.
Nemojte da vas prevari, nije mu ni bila potreba kad sport živi svaki dan.
Pariz nije prva ‘ekspedicija‘
Franjo je student Kineziološkog fakulteta u Zagrebu, član TK Orion te osvajač mnogobrojnih državnih i međunarodnih medalja. Između ostalog, seniorski je i studentski prvak Hrvatske.
Osim studiranja i sporta, ujedno je i pripadnik Oružanih snaga RH, Počasno zaštitne bojne, elitne vojne postrojbe čija je zadaća zaštita i osiguranje Predsjednika RH i vrhovnog zapovjednika.
Odakle ideja za put biciklom?
- Ona je došla još prije polaska na putu za Krakow na Europske igre, prošle godine. Članovi Bicikl kluba Pedalinac, čiji sam i ja član, redovno odlaze na Olimpijske igre kako bi obilježili otvaranje Igara. Nažalost, zbog pandemije koronavirusa Tokio se nije uspio realizirati, ali se odmah krenulo s planom za OI u Parizu.
Koliko je trajalo planiranje puta?
- Ovaj put je bilo dosta složenije i zahtjevnije u svakom smislu ponajviše jer je na put išla i Maša. Mjesecima sam istraživao rutu kojom bi se na najsigurniji način mogli kretati i koja nam omogućava sve potrebe na tom putu.
Kažete da se niste posebno spremali...
- Kao sportaš i pripadnik Oružanih snaga RH u dobroj sam kondiciji i samim tim je lakše bilo pripremiti se na ovakav put. Bicikl koristim svakodnevno u životu, od odlaska na posao do nekih kraćih vožnji kad vrijeme to dopusti.
Koji dio puta je bio najgori?
- Najteži dio puta počeo je prelaskom na Francusku stranu. Bilo je manje biciklističkih staza u odnosu na Austriju i Njemačku pa je bilo psihički zahtjevnije voziti lokalnim cestama s puno prometa. Bilo je i dosta uspona koji su nas baš iscrpili. Naša ukupna težina na polasku bila je oko 170 kilograma, a i sama prikolica je ograničavala brzinu našeg kretanja.
Bicikl i prikolica na odmor
Kako je Maša sve to izdržala?
- Iako je Maša u treningu moram priznati da je i njoj bilo naporno, a možda i dosadno u prikolici. Posljednjih nekoliko dana se osjetio umor ali znali smo da je blizu kraj puta i da treba još malo izdržati.
Koliko ste dnevno prolazili kilometara?
- Nešto više od 100 u prosjeku. Buđenje je bilo u 4:30, a start u 5:30 kako bi maksimalno izbjegli sunce i što ranije završili vožnju.
Ide li sada kratka pauza od bicikla?
- Nakon Pariza ide kratki odmor s obitelji, a onda ću sigurno opet na bicikl. Naravno, bez opreme i tereta, ha-ha.
Je li neki novi put uskoro u planu?
- U najavi su Zimske olimpijske igre - Milano Cortina 2026. Pedalinci će ići sigurno na taj put, a planiram i ja. To bi mi bila prva zimska „ekspedicija” – zaključio je Franjo.
Nemamo što za nadodati nego: „Kapa do poda” i sretno u novim avanturama!
