StoryEditor
Više od sportagrađanin svijeta

Najveći hrvatski boksač svih vremena osvojio je sve što je mogao i pritom ostao skroman, iako mu se ime diljem svijeta izgovara sa strahopoštovanjem

3. rujna 2020. - 21:39
Mate Parlov i Kubanac Gilberto Carrillo na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972.Arhiva/AFP

Svi oni koji se smatraju poznavateljima sporta, imat će mišljenje o tome tko je najbolji sportaš. Na to svatko od nas ima pravo, a mnoge su večeri provedene u debatiranju je li bolji Cristiano Ronaldo ili Messi, Jordan ili Magic, Pele ili Maradona. Argumentiranje postaje još srčanije kada o sportu pričaju Hrvati. Modrić ili Šuker, Vukas ili Zebec, Toni ili Dražen? Pitanja je stotinu, a svatko ima svoj argument zašto je baš njegov ljubimac bolji i najveći u svom sportu, bilo u povijesti, bilo u danom trenutku.

I dok o svemu tome zaista možemo debatirati, kada je u pitanju sport koji nazivaju i plemenitom vještinom nikakve dvojbe nema. Najveći hrvatski boksač svih vremena je Mate Parlov, a tko vam kaže suprotno ili je zlonamjeran ili o boksu pojma nema. Potpisnik ovih redaka subjektivno bi junaka današnje priče stavio i na tron kao najboljeg hrvatskog sportaša, ali baš kao što je spomenuto, koliko Hrvata, toliko i mišljenja pa vam ostavljamo na izbor da je vama bolji netko drugi. No, idemo reći koju o čovjeku s kojim su stariji već odavno dobro upoznati, a mladi bi zaista puno izgubili da o ne doznaju ponešto o njemu.

Puljanin iz Dalmacije

Mate Parlov rođen je u Splitu 16. studenog 1948. godine, ali s gradom pod Marjanom nije imao puno veze. Svoje dječačke godine proveo je u Ričicama pokraj Imotskog, odakle mu je obitelj, a kao desetogodišnjak odselio se s obitelji u Pulu koja će ga obilježiti i iz koje će redovno kretati u pohode na svjetski tron.

Baš je u Puli krenuo i njegov boksački put. Po vlastitim riječima, Parlov je bio problematičan dječak. Stalno se tukao i upadao u probleme.

- U to sam vrijeme bio mangupčić, pravi huligan. Družio sam se s uličarima, a neko sam vrijeme radio i kao 'gorila' na plesnjacima. Privlačila me ulica, a škola me uopće nije zanimala. Napustio sam zanat za preciznog mehaničara, svjedočio je Parlov deset godina nakon završetka svoje karijere.

Na nagovor prijatelja upisuje boks, a ondje ga u svoje ruke uzima Aldo Burišić. Od prvog je treninga pokazivao zavidan talent, ali se osim njime isticao i neozbiljnošću.

- Malo je falilo da me otjera s treninga. Ipak, kada sam upisao prve poraze, shvatio sam da moram puno raditi. A odlučio sam biti najbolji. Kada nešto radite, morate željeti biti najbolji. Oduvijek sam išao na sve ili ništa, ispričao je Parlov jednom prigodom.

image
Mate Parlov i Kubanac Gilberto Carrillo na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972.
Arhiva/AFP

Takav način razmišljanja brzo ga je vinuo u visine i pokazao od kakvog je materijala sazdan. Da se radi o neviđenom talentu i enormnom potencijalu potvrdio je turnir olimpijskih nada u Budimpešti 1967. godine. Parlov je suvereno stigao do trijumfa, a jedan od najvećih boksača u povijesti Laszlo Papp rekao mu je:

- Ako te ne puste da ideš na Igre u Meksiko kao predstavnik Jugoslavije, dođi kod mene, boksat ćeš za Mađarsku.

No Parlov je, naravno, osvojio titulu prvaka Jugoslavije i otputovao na Olimpijske igre s kojih se vratio izgubivši u četvrtfinalu od Chrisa Finnegana koji je na koncu osvojio zlatno odličje.

Bila je to za Parlova odlična škola, jedan od poraza iz kojih je puno učio. I da, bilo je to ujedno i posljednje veliko natjecanje u amaterskoj karijeri s kojeg se vratio bez odličja.

Europski, svjetski i olimpijski prvak

Iduće, 1969. godine održavalo se Europsko prvenstvo, a Parlov je u svoju Pulu došao sa srebrom oko vrata. Nakon toga krenuo je fantastičan niz pobjeda koji je 25. ožujka 1970. godine u susretu reprezentacija Jugoslavija i DR Njemačke prekinuo Hans-Joachim Brauske. Snažni je Nijemac prvi i jedini koji je u karijeri uspio nokautirati Matu Parlova.

- Taj mi je poraz pomogao najviše u karijeri. Dotad sam mislio da sam nedodirljiv i nepobjediv. Shvatio sam da nisam veličina, počeo sam puno razmišljati i biti oprezniji u borbi, i onda su počeli dolaziti i pravi rezultati, kazao je Parlov.

A kakvi su to tek rezultati bili! Od 1971. do 1974. Parlov je osvojio sve što se u amaterskom boksu moglo. 1971. i 1973. okitio se u Madridu i Beogradu titulama europskog prvaka, a parne 1972. i 1974. donijele su mu olimpijsko i svjetsko zlato. Tih je godina Parlov bio omiljeni jugoslavenski sportaš, a o tome najbolje svjedoče riječi sportskog novinara Dragana Nikitovića.

- Prije mladog Puljanina Jugoslaveni su idole imali u nogometašima Mitiću, Vukasu, košarkašu Koraću, gimnastičaru Ceraru i drugima, ali nikog od njih nismo pratili s takvom općom i grozničavom ljubavlju kao Matu Parlova, rekao je Nikitović.

image
Mate Parlov i Adinolfi u Beogradu 1976., borba za europskog prvaka
Goran Šebelić/Arhiva/Cropix

Svaka je nova medalja potvrđivala ono što su svi znali. Mate je najbolji na svijetu. Svaka velika pobjeda dala je naslutiti da je čudesnom Parlovu samo nebo granica i da će jednog dana zasjesti na svjetski tron i kao profesionalac. Nakon zlatne medalje na premijernom Svjetskom boksačkom prvenstvu u Havani, kompletiravši zlata s najvećih natjecanja, Parlov je odlučio da je vrijeme za odlazak među profesionalce.

Mnogi su se čudili toj odluci. Idol nacije odlazi u 'prljave vode' menadžerskog boksa. Ipak, Mate se, očekivano nije nimalo promijenio. Iako je boksao pod stranom licencom, Ričice, Pula i Jugoslavija bili su u njegovom srcu. Poznat je tako i slučaj kada nije htio boksati dok u dvorani ne bude izvješena jugoslavenska zastava.

Odlazak u profesionalni boks

Vjerujemo da niste ni sumnjali, ali važno je napomenuti i u tekstu da vam bude jasno o kakvoj se veličini radi. Europsku i svjetsku titulu osvojenu u amaterskoj kategoriji Parlov je potvrdio i u profesionalnoj. U 29 mečeva ostvario je 24 pobjede, tri poraza i dva remija. A popularnost koju je u bivšoj državi stekao kao svjetski prvak nikada nitko nije uspio dostići, a male su šanse da bi ikada i uspio sve da se Jugoslavija i nije raspala.

Njegove su mečeve gledali svi. Staro, mlado, Srbi, Hrvati... U svakom se gradu Parlov osjećao kod kuće, a tu je ljubav znao i vratiti. Kada se borio za naslov svjetskog prvaka protiv Argentinca Cuella doznao je da jugoslavenska televizija nema novaca za izravni prijenos meča. Odrekao se svog honorara i platio prijenos da bi ga cijela država mogla gledati. Treba li uopće reći da se ulice diljem Jugoslavije bile prazne, a milijuni su proživljavali svaki udarac koji je Mate zadavao i primao zajedno s njim. E, takav je čovjek bio Mate Parlov.

I dok je priča o Parlovu sportašu sto puta ispričana, priča o Mati kao čovjeku ipak je široj javnosti manje poznata. A tu je Parlov postizao jednaka dostignuća kao i u boksačkom ringu.

Rukavice je o klin objesio 31. ožujka 1980. godine s nepune 32 godine i odlučio živjeti životom daleko od svjetala pozornice.
Parlovu, zapravo, uopće ne bi bilo drago što danas pišemo o njemu. Takav je čovjek bio. Jednostavan i nenametljiv. Nakon karijere otvorio je kafić u Puli, nazvavši ga vrlo jednostavno - Mate. I dok je za goste svog kafića uvijek imao vremena, s novinarima nije volio puno boraviti. I zapravo, danas s velikim vremenskim odmakom možemo vidjeti koliko je bio u pravu.

A nije volio davati intervjue jer su, kaže, pitanja uvijek ista. Volio je reći da izvuku neki njegov intervju star 10-15 godina i da vide da će pitanja biti potpuno ista. I da shodno tome samo prepišu odgovore.

Skroman i nenametljiv velikan

I dok su neki drugi boksači svoju snagu koristili da bi radili kao izbacivači, Parlov je uvijek izbjegavao bilo kakve sukobe. Bilo je i onih koji su odlučili doći u njegov kafić i izazvati ga na duel. Mate bi im se na to samo nasmijao i okrenuo na drugu stranu. Svjestan svoje snage i onoga što je predstavljao u društvu, izbjegavao je raditi bilo što nedolično. Znao je da je idol mladima i tako se ponašao.

Dane je provodio u svom domu u Fažani i kafiću u kojemu je, osim što je bio vlasnik, i radio. Svjetski šampion u boksu, čovjek kojeg su se bojali najjači ljudi svijeta, usluživao je goste i s njima se rado prisjećao svojih uspomena i fotografirao dok su mu oni ushićeno pričali kako su doživljavali njegove mečeve. Nije postojao zaljubljenik u sport koji se našao u Puli, a da se nije došao javiti svom idolu.

image
Mate Parlov u svom kafiću
Goran Šebelić/Arhiva/Cropix

A Parlov je, zapravo, bio čovjek koji uopće nije pratio sport. Možete li to vjerovati? Tako atipično za jednog Dalmatinca i uz to vrhunskog sportaša. Sport je živio kroz svoj trening i pobjede, prvenstveno nad samim sobom. A nogomet, košarku, ali i boks pratio je površno. Kada bi bili na televiziji. Puno je više od sporta volio poeziju. Naizust je citirao brojne pjesme hrvatskih i stranih pjesnika, priznavši da je od djetinjstva spas u trenucima slabosti tražio upravo u poeziji.

Jedan od razloga zašto je Mate Parlov možda i najveći hrvatski sportaš svih vremena jest taj da se on više nego Hrvatom osjećao građaninom svijeta. Njegova znamenita izjava i danas bi mogla biti vodilja mnogim političarima koji bi se trebali ugledati na njega jer je, za razliku od njih, on u svom poslu zaista bio najbolji na svijetu.

- Ja nikako ne mogu biti nacionalist, ja sam prvak svijeta, rekao je Parlov rečenicu koja i dan danas postidi vladare naših malih država.

Odrastavši uz njegove nastupe stasavala je i nova generacija sjajnih mladih boksača pa je jugoslavenski boks svoje najbolje trenutke doživio sredinom i koncem osamdesetih godina 20. stoljeća kada je osvojene rekordni broj olimpijskih medalja na Olimpijskim igrama u Los Angelesu i Seulu. Na Igrama u Los Angelesu upravo je Parlov bio izbornik i to je, nažalost, bio njegov posljednji dodir s boksom. A sigurno je još puno toga mogao dati i mnoge prvake stvoriti.

No tko bi mu mogao zamjeriti? Čitavog je života živio kako je htio, ostvario sve što se u sportu moglo i odlučio živjeti obiteljskim životom sa suprugom Laurom, kćeri Mirom i sinom Matkom. A sjećate li se da je pred početak bavljenja boksom napustio školu? Nakon završetka karijere završio je ekonomski fakultet, a samo mu je jedan ispit ostao da stekne titulu magistra ekonomije. Život ga je naučio važnosti stjecanja znanja i obrazovanja pa je Parlov još jednom dokazao svima da vrhunski sport i školovanje mogu ići skupa.

Kako je u svemu, kroz čitav život, želio biti najbolji, tako je nažalost bilo i s jednom stvari koja ga je na koncu najviše koštala.
Parlov je nakon završetka karijere počeo pušiti, a kao što se nije štedio na treninzima, jednako je bilo i s duhanom. Pušio je puno, a svojedobno je izjavio da pije puno mlijeka da bi neutralizirao utjecaj nikotina. Nažalost, u ožujku 2008. dijagnosticiran mu je rak pluća kojem je podlegao 29. srpnja iste godine, napustivši nas s nepunih 60 godina.

Mate Parlov ostat će zabilježen kao jedan od najboljih hrvatskih sportaša u povijesti, čovjek čije se ime i danas izgovara sa strahopoštovanjem diljem svijeta, a posebno u boksačkim krugovima. Njegova mu se Pula odužila spomenikom, a sportska dvorana u istom gradu nosi njegovo ime.

Ostale tekstove iz serijala 'Više od sporta' pročitajte OVDJE.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

13. listopad 2020 10:06